Analiza izložbe - Teatar apsurda Erwina Wurma

Kad se ljudi smiju, to može biti dobro ili loše. No humor nije u središtu moga rada. Moj rad je uglavnom povezan s apsurdnim. Volim apsurdistički teatar. Volim Samuela Becketta, Eugenea Ionesca i Thomasa Bernharda, i sve austrijske verzije toga, riječi su austrijskoga kipara Erwina Wurma (1954). Wurm je umjetnik u cijelosti prisutan u vremenu u kojem živimo, hvatajući se za njegove paradoksalne rukavce, ne nudeći odgovore nego postavljajući još više pitanja. Rođen 1954. u austrijskom gradu Bruck an der Mur, odrastao je u siromašno postratno vrijeme, uz strogi odgoj koji je na njemu ostavio traga i na koji se nerijetko referira u svojim djelima. Oblikovala ga je umjetnost 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, koja je progovarala o ozbiljnim društvenim pitanjima, u kojoj nije bilo ničega lijepog, tek egzistencijalistički nemir i grč. Gornji, vidljivi sloj znao je nositi na sebi pečat cinizma, dok se u nekom od slojeva ispod skrivala kritika. Njegove skulpture, često načinjene od živih “predložaka“, performativnog su karaktera. “Mislim da je stvarnost danas apsurdnija od bilo čega što smo mogli zamisliti. Tako da je sve što je apsurdno u mome radu zapravo utemeljeno u stvarnosti“, rekao je nakon što je na Venecijanskom bijenalu postavljena njegova skulptura savijenog, visećeg broda. Ispred austrijskog paviljona također je bio postavljen veliki narančasti kamion, okrenut naopačke, s kabinom pričvršćenom na tlo, kao da je upravo tako sletio s ceste u nekoj bizarnoj nesreći. 

Poznate su i njegove “Uske kuće“, suviše uske da bi bile dobre za život, što je referenca na njegovo odrastanje u maloj austrijskoj sredini. Iako takva kuća po visini i dubini djeluje kao normalna kuća, jednom kad posjetitelj uđe u nju, zbog skučenosti prostorija će osjetiti klaustrofobiju. Bar za opijanje u čijem se središtu nalazi veliki krastavac, zgrada Miesa van der Rohea koja se topi, lopata kojoj je modni dodatak torba marke Balenciaga, sako Prade ispod kojeg vire lopatica za muhe i druga jeftina plastika, ruka načinjena od hrenovki, samo su neke od zanimljivih i provokativnih Wurmovih skulptura. Ovaj niz se može nastaviti i na predimenzionirane, debele automobile načinjene od pjene, kao i predimenzionirane kuće. Ovaj umjetnik, čije skulpture danas cjenovno dosežu i do 60.000 eura, počeo je izlagati u Austriji ranih 80-ih. 90-ih je već imao izložbe po ostatku Europe i SAD-a, dok se danas njegovi radovi mogu pronaći u muzejskim kolekcijama njujorške MOMA-e, Guggenheima, londonskog Tatea, bečke Albertine te pariškog Centra Pompidou. Tijekom svoje karijere radikalno je širio koncept i poimanje skulpture kao takve, često se referirajući na statusne simbole modernog društva, tražeći od svojih gledatelja da dublje promisle njegov rad. Gledateljima njegove skulpture neće unijeti smiraj, iako se ne radi o nečemu što je na prvi pogled ružno ili defektno. Upravo je faktor običnosti, u kombinaciji sa začudnim trendovima suvremenog društva, ono što uznemiruje.

Sredinom 90-ih proslavio se sa svojim “Jednominutnim skulpturama“ (“One Minute Sculptures“), koje prikazuju ljude u neobičnim pozama, u interakciji sa svakodnevnim objektima. Ove skulpture dodano je popularizirao videospot Red Hot Chilli Peppersa “Can’t Stop”, u kojem se pojavljuju plastične boce, lopte, kante i kutije kojima se poigravaju članovi benda. Neke od ovih skulptura uključuju djevojku koja glavom pridržava na stolu tri naranče posložene jednu na drugu, djevojku koja na glavi nosi kapu koja je veća od nje barem pet puta, dva muškarca koji svojim tijelima pridržavaju tri plastične kante među sobom, muškarca koji umjesto glave ima dječju zimsku jaknu ili muškarca na čijem se ramenu nalazi sredstvo za čišćenje. Sve artikli iz običnog života, i obični ljudi koje su ti artikli na čudan način preuzeli. “Ideja je da postojite u toj dimenziji, kao umjetnički objekt, samo u tom jednom trenutku“, objasnio je jednom prilikom o svojim jednominutnim skulpturama. Umjetnik usmjerava posjetitelje izložbe, točnije one koji žele sudjelovati u ovim spontanim eksperimentima, da na paradoksalne načine uđu u interakciju s nasumičnim objektima iz svakodnevnog života. S obzirom na to da ove skulpture traju od nekoliko sekundi do jednu minutu i da su dio umjetničkog djela slučajni ljudi, umjetnik ih fotografira kako bi zabilježio da su uopće postojale. 

Ono što Wurm uvijek napominje glede ovih skulptura je to da ih ne treba gledati kao spontane figure zabave lišene dubljeg značenja, nego ih treba promatrati u kontekstu zapadnjačkog pristupa materijalnim stvarima, hrani koju jedemo, odjeći koju nosimo, automobilima koje vozimo, etici i filozofiji. Što se tiče njegovih drugih skulptura, Wurm radi s različitim materijalima, često s pronađenim objektima, glinom i fotografijom, a jedan od prepoznatljivijih segmenata njegovog rada je iskrivljivanje i narušavanje prvotnih formi nekog predmeta, osobito ako taj predmet ima prepoznatljivo mjesto u pop kulturi. Umjetnik je također i dobar crtač, dok naglašava da sve segmente svoga rada voli obavljati sam, bez pomagača. Za umjetnost se počeo zanimati kad je imao 15 godina i imao ambicije postati slikar, no kako su ga profesori igrom slučaja na Likovnoj akademiji upisali na studij kiparstva umjesto slikarstva, počeo se interesirati za kiparstvo. “Puno stvari u mome radu povezano je s mojim djetinjstvom. Kad sam radio sa svojim djedom u stvaranju knjiga, ili kad bih bio dobar dječak, dobio bih usoljeni krastavac, što je bilo nešto posebno u to vrijeme.“ Upravo to Wurmovo sjećanje na djeda polazište je za njegove vrlo upečatljive skulpture krastavaca, koje ponekad dosežu zapanjujuću veličinu. Brojne skulpture hot dogova Wurma također podsjećaju na njegova djeda koji se brinuo za njega dobar dio djetinjstva i osim krastavaca mu za nagrade davao kobasice i Coca Colu kad bi bio dobar. 

Wurmova mašta djeluje nepresušno. Zanimljiva je skulptura dvoje ljudi čije se glave nalaze unutar male kućice nalik na pseću, dok su im tijela u cijelosti izvan kućice. To je Wurmova referenca na snažnu prisutnost katoličke crkve u austrijskom društvu, kao i na zatvorenost toga društva. Kontrast uskim kućama su debele kuće izrađene od pjenastog materijala, s krovovima koji podsjećaju na stvarne krovove, kao i debeli, nabrekli automobili. Povlačeći paralele između industrijskih i stvarnih tijela, debeli automobili su kritika neutažive žeđi konzumerističkih društava koja traže još ljepše, još blještavije, još brže, dok u kontrastu s lijepim automobilima njihova tijela s godinama postaju manje privlačna. Jedna od prepoznatljivih Wurmovih skulptura je i Hot Dog bus, koji je postavio na Bruklinski most 2018. godine, a koji je prolaznicima privlačio pozornost upečatljivom bojom senfa. Rad ovog umjetnika vezan je za percepciju i individualni doživljaj stvarnosti, dok se u proteklo vrijeme Wurm okrenuo apstrakciji i radu s glinom. Wurm je dosad izlagao na Venecijanskom bijenalu, u njujorškoj MOMA-i, galeriji Lehmann Maupin, galeriji Thaddaeus Ropac, na Art Forumu u Würthu, kao i u mnogim drugim svjetski poznatim galerijama. Njegova izložba u Laubi, koja traje do 25. kolovoza, prvoklasni je umjetnički doživljaj na kojem gledatelji mogu vidjeti “Usku kuću“, “Jednominutne skulpture“, ali i mnoge druge zanimljive radove. Ako ste u Zagrebu ovog ljeta, svakako posjetite izložbu koja se najavljuje kao jedna od najzanimljivijih u posljednjih deset godina.