Analiza izložbe - Teatar apsurda Erwina Wurma

Kad se ljudi smiju, to može biti dobro ili loše. No humor nije u središtu moga rada. Moj rad je uglavnom povezan s apsurdnim. Volim apsurdistički teatar. Volim Samuela Becketta, Eugenea Ionesca i Thomasa Bernharda, i sve austrijske verzije toga, riječi su austrijskoga kipara Erwina Wurma (1954). Wurm je umjetnik u cijelosti prisutan u vremenu u kojem živimo, hvatajući se za njegove paradoksalne rukavce, ne nudeći odgovore nego postavljajući još više pitanja. Rođen 1954. u austrijskom gradu Bruck an der Mur, odrastao je u siromašno postratno vrijeme, uz strogi odgoj koji je na njemu ostavio traga i na koji se nerijetko referira u svojim djelima. Oblikovala ga je umjetnost 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, koja je progovarala o ozbiljnim društvenim pitanjima, u kojoj nije bilo ničega lijepog, tek egzistencijalistički nemir i grč. Gornji, vidljivi sloj znao je nositi na sebi pečat cinizma, dok se u nekom od slojeva ispod skrivala kritika. Njegove skulpture, često načinjene od živih “predložaka“, performativnog su karaktera. “Mislim da je stvarnost danas apsurdnija od bilo čega što smo mogli zamisliti. Tako da je sve što je apsurdno u mome radu zapravo utemeljeno u stvarnosti“, rekao je nakon što je na Venecijanskom bijenalu postavljena njegova skulptura savijenog, visećeg broda. Ispred austrijskog paviljona također je bio postavljen veliki narančasti kamion, okrenut naopačke, s kabinom pričvršćenom na tlo, kao da je upravo tako sletio s ceste u nekoj bizarnoj nesreći.