On kaže i to da je zamah komunizma, što se tiče samog početka, bio privid.
"Revolucija je u Rusiji bila golemi, golemi nazadak. Bio je ubijen veći dio stanovništva, ubijena je intelektualna elita. Te priče da je Maksim Gorki spašavao intelektualce... On je zapravo bio očajan što ovi učiniše, a konačno je i njega Staljin smaknuo jer mu je prigovarao: 'Pa, zašto ubijaš učene ljude?'. Tek potom su ni iz čega stvarali novu elitu."
Što se tiče širenja prosvjetiteljstva kao Svetog grala ideologije komunista, Aralica kaže da je nakon 2. svjetskog rata to bilo lako provoditi naprosto zato što je sve bilo zaostalo, što je i najmanja okupljena zbirka knjiga u tim uvjetima djelovala poput kulturnog proboja.
"Kraljevina Jugoslavija je podigla školu u mojem selu, naprosto nije vremenski stigla sve pokriti do rata. Bio je to proces i u Austro-Ugarskoj. Samo što su komunisti to vješto koristili. Što se tiče kulturnih institucija, i to je išlo takvim entuzijazmom, otvarala su se kazališta u svakoj školi, u svakome mjestu. To jest bilo dobro, ali i taj proces je počeo puno prije, s HSS-om. I ta stranka je imala izraženu lijevu i prosvjetiteljsku orijentaciju. Bilo je toga i kod Slovenaca - 'Mohorjeva družba', kod Srba 'Kolo srpskih sestara'. Komunisti su te oblike populizma samo dalje razvijali.
Umjetnost? U komunizmu ste imali mjerenje svega vrijednošću doprinosa razvoju komunizma. Tako je Lenjin glorificirao film, Staljin ga je obožavao. A to su činili i s književnošću. Odatle Krležin sukob na književnoj ljevici, rekao je: 'Književnost to ne smije raditi!' I to još prije rata. Zato on i nije išao u partizane", rekao je.
Njegov idealizam ideologijom za koju ističe da je u elementarnom dijelu direktno ukorijenjena u kršćanstvu razbio se nakon rata kad je vidio da ipak postoje jednaki i jednakiji. Razlika u odnosu na današnje prilike je, kaže, to što je tad pojam luksuznog bio na puno nižoj razini - stan ili kuća, dobro odijelo i dovoljno dobre hrane većini je bilo dovoljna povlastica da ne ide u nezakonite oblike korupcije. Odatle on izvlači i svoju tezu o "komunističkom mentalitetu" kojemu kapitalizam, poslije 1990., daje presudnu priliku da se razmaše.
No prvi komunisti o kojima on piše u Farrellu, suvremenici revolucionara Oktobra u Rusiji, bili su takvi idealisti da Aralica u romanu navodi Gašpara, "pokvarenog sjemeništarca", koji je komunistima pristupio zato što se u Crkvi nije mogao probiti u golemoj konkurenciji "kleptomana", da bi u komunistima shvatio da ni tu ne prolazi jer su tu grabež i vlastohleplje takva rijetkost da je previše odskakao. Taj fenomen Aralica je naširoko objasnio:
"Ti naši ljudi koji su odlazili u Farrell, ako su bili pismeni, na njih se komunistička ideologija jako lijepila. Mojeg djeda opismenili su fratri. Zapanjuje koliko je puno visokih komunista bilo u mladosti ili religiozno ili predisponirano da postanu svećenici. Staljin je bio pop, jedino što je imao od škole bilo je sjemenište. Zatim Tito, Krleža..."
Partizani su, kaže, vrlo često bili vjernici, nije bilo govora o suzbijanju vjere u NOB-u. U partizanima su postojali i službeni svećenici - katolički, pravoslavni i muslimanski.
"Ako ćemo pravo, nitko od tih naših koji su u Americi išli u komuniste taj politički potez nije doživljavao kao odlazak od Crkve", pričao je. Bila je riječ o ideji o "Kristu kao prvom komunistu". Aralica se za Express svojedobno složio sa zaključkom da nema kvalitetnog komunista bez dobrog tradicionalnog vjeronauka u formativnim godinama.
"Mislim da su to doista bili pravi komunisti. Ti ljudi polaze od kršćanskog učenja, da je Isus tražio jednakost svih ljudi, pa kako to nisu mogli postići popovi, odnosno Crkva, da će to postići komunisti jer će podići revoluciju i preraspodijeliti dobra. To je bila jednostavna shema koju je prihvaćao naš čovjek. Moj djed je htio postati bogat, nije imao ništa protiv kapitalizma, u njega se čak savršeno uklapao kao ugostitelj. Nije imao ništa ni protiv Crkve, ona ga je opismenila. Ali ga je fascinirala mogućnost da se konačno provede u djelo nauk Isusov. Oni su nosili iskonsku ideju jednakosti, a ovi drugi su preuzeli samo borbu za isticanje i bogaćenje. To je komunizam i dovelo do kraha", kazao je.
Tako su oni pismeniji, ne i spektakularno obrazovani, postali Zekani, a oni nepismeni, koji su se u SAD-u nastavljali držati stare tradicije, uz Crkvu, ostali su Zadrtani. Aralica strogo razlikuje prve, iskrene idealiste od kasnijeg komunizma, nasilja i jagme za povlasticama i samobogaćenjem. Na pitanje da objasni dio o "svoj sili gramzivih i vlastohlepnih u Crkvi", nasuprot puritanskim prvim komunistima, Aralica je odgovorio anegdotom.
"U Crkvi od početaka imate procese raščišćavanja onoga što nije dobro. Imate svetost ali i ljude s manama, i stalno to dvoje morate usklađivati. Moj pokojni prijatelj Ivan Prenđa, nadbiskup zadarski, znao bi mi reći: 'Znaš li što je najveći dokaz da Bog postoji? To što Crkva postoji, a da je mi svećenici nismo uništili'. Razotkrivanje skandala i obračun s njima Crkvu pročišćava, učvršćuje je, ljude s manama se pročišćava, a ostaje svetost. I komunisti su imali svoju svetost, kao revolucija, napredak, te je isto kao i u Crkvi i u komunizmu postojao ljudski faktor. No komunistička svetost se istopila u jednoj generaciji, ostao je samo ljudski faktor", kazao je.
Komunizam je imao i "svece-mučenike".
"Osnovna ideja komunizma doista je do te mjere privlačila ljude da su bili spremni žrtvovati svoj život. U romanu imate lik Cije Perice koji to prikazuje. Ali kad je rat završio, bile su razdiobe, jedni su slijedili put da se bogate, a drugi su išli u teško razočaranje. Pitate zašto danas nema takvih asketa i puritanaca? Reći ću vam: dabogda ih nikad ni ne bilo, to da ima ljudi koji su spremni dati i svoj život! Jer to se događa samo u kritičnim momentima u povijesti, kao kad se, primjerice, morala braniti nova hrvatska država. Tolika želja se akumulirala među ljudima da su mladi bili spremni ginuti za obranu te zemlje. Entuzijazma ipak mislim da ima još i danas. Evo, u vašoj branši, pa i u stranačkim životima. Polaganje vlastitog života kao žrtve, ne, neka se to više ne ponovi!", rekao je Aralica.
Na kraju smo ga pitali i o nedostatku samoprijegora u doba neovisne nacije. Mogu li se tajkunizacija, grabež kroz privatizaciju i slično zvati domoljubnima?
"Naravno da to uopće nije domobljublje! Ali tu ulazimo u ekonomiju gdje vam ja nisam stručnjak. Ha, ha, ha!"
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Aralica od kad ti pišeš Basne.