Kultura
2499 prikaza

Astragan ili posljednja srpska knjiga u Zagrebu 1991. godine

1/2
Tanja Draškić Savić
Vjerujem da ovu snažnu knjigu 1991. u Hrvatskoj gotovo nitko nije pročitao i da je sad vrijeme da je otkrivaju oni kojima će mijenjati pogled na svijet i na književnost

Dva podatka za intimarij epohe, koji i ne moraju biti točni da bi tako bili upamćeni: posljednji srpski film snimljen u Hrvatskoj - “Virdžina” Srđana Karanovića, posljednji srpski roman objavljen u Zagrebu - “Astragan” Dragana Velikića. Kad se “Astragan” pojavio u Sarajevu, u knjižari Svjetlosti na Titovoj ulici, u Stipinoj knjižari, kako smo to mjesto zvali, rat je već počeo u svojim, kako bi to danas rekli Aleksandar Lukašenko, Trump i hrvatski teoretičari zavjere, hibridnim oblicima. Milošević je već provalio u monetarni sistem zemlje, generalštab je emitirao propagandni dokuhoror protiv generala Martina Špegelja i počele su već padati mrtve glave, ali to još nije bio pravi rat, jer se sudbinom ubijenih bavila civilna policija. Bilo je to vrijeme koje će sarajevski Velikićev čitatelj pamtiti po najčudesnijem i najčudovišnijem dramaturškom obratu, koji ostaje neopisan u pripovjednoj i romanesknoj prozi ovoga jezika - tad se, naime, od početka 1991. pa sve do ljeta 1992. i konačnog učvršćivanja opsade Sarajeva na pozornici naših života, intimnih, intelektualnih, fikcionalnih, zbivala munjevita i uglavnom nemotivirana, ili barem teško objašnjiva, transformacija ljudi. Mijenjali su se preko noći u moralnom, političkom i nacionalnom smislu. Avangardisti su se pretvarali u pobožne i praznovjerne natražnjake, kosmopoliti u nacionaliste, junaci u magarce, psihijatri u psihopate... Zanimljivo je bilo to vrijeme, jezivo, uznemirujuće i samrtno, jer čovjek nije znao što će ga dočekati sutra ujutro i kakvi će biti ljudi koje je do sinoć poznavao. Nije, međutim, znao ni ono drugo, ono što ga, istina je, nije toliko zanimalo i opčinjavalo - u što će se preko noći sam pretvoriti.U takvo vrijeme, dakle, u sam osvit, pojavio se “Astragan”. U prestižnoj biblioteci Hit, kod nakladnika Znanje, pod uredništvom Zlatka Crnkovića, koji se također u to vrijeme transformirao iz jugoslavenskog, beogradstvujušćeg izdavača, koji je od Mome Kapora stvorio zagrebačku ikonu, ali i jednog od najtiražnijih pisaca u povijesti te nestajuće zemlje, u sve uzornijeg Hrvata, malograđanski opreznog i zabrinutog za stanje nacionalne kulture i za krvnu sliku svojih pisaca. Velikić će biti posljednji Srbin kojeg Crnković u životu objavljuje. Za njim padaju teška gvozdena vrata između dviju književnosti, Crnković i prijatelji spuštaju metalne rolozavjese na izlozima i epoha stiže kraju. Uđe Fata u magazu sama, za njom Mujo zamandali vrata. Eto, tako je to bilo.

 | Author:

U Crnkovićevu imaginariju Dragan Velikić mora da je bio zamjena za Danila Kiša. Njega, naime, taj legendarni zagrebački urednik nije “prepoznao” pa ga je htio objaviti u nekakvoj žutoj biblioteci, među dječjim pjesnicima, feljtonistima, početnicima i amaterima. “Grobnicu za Borisa Davidoviča”, naime. Kiš mu je tad efektno otpisao. Vrijedi to pismo, sa zamolbom za povrat rukopisa, naći i pročitati u knjižici Kišovih izabranih pisama. Velikić je u to vrijeme, krajem osamdesetih, podsjećao na Kiša. Pisac lutajućeg identiteta, porazmještanih zavičaja i snažne srednjoeuropske pripadnosti. Građanski pisac i, tako se tad Crnkoviću moglo učiniti, antikomunist. Inače, zanimljiva je bila ta stvar s antikomunizmom. Ta riječ mijenjala je tijekom osamdesetih svoj zvuk i značenje. Kad je Crnković odbio Kiša, učinio je to kao komesar i komunist. A kada je prihvatio Velikića, naročito “Astragan”, postupio je kao mondeni antikomunist. I kao odličan urednik, naravno. Još jedna stvar mu je kod njega imponirala: iako po svemu Srbin, Beograđanin, ovaj je pisac na neki način bio Hrvat. I to onakav kakvim bi jednoga Hrvata i hrvatskog pisca samo poželjeti mogli Crnković i njegovi. A opet, naravno, bio je sumnjiv. I bila je to 1991. godina.
Pamtim, neobično živo i prisutno, svoje čitanje “Astragana” iz 1991. I svoj osjećaj da u toj knjizi postoji nešto što je pretjerano artificijelno. Za mene koji sam upravo navršio 25. i živio sam tu 1991. između straha i ushita, onako kako se već i žive predapokaliptična vremena, Velikić je tog trenutka bio beskonačno daleko udaljeni glas. Još nisam sasvim izašao iz opčinjenosti punkom, avangardom, hipermodernističkim postupcima u književnosti, teatrom, užitkom u svemu što je nerazumljivo i nepronično, pa mi se Velikić sa svojim građanskim romanom činio kao zakašnjeli pisac iz lektire. Nije to za mene bila diskvalifikacija, ali jest me zbunjivalo. Pogotovo što on ni na koji način nije pripadao svijetu one srpske i beogradske književnosti koja me je tih godina nosila i uzdizala: David Albahari, Svetislav Basara, Predrag Marković, Radoslav Petković, Biljana Jovanović... Osim što se vezivao za Kiša, Velikić je bio izvan i mimo svega.
Trideset godina kasnije, možda i u istome mjesecu kao 1991., u travnju, tome mjesecu eliotovskih okrutnosti, “Astragan” je ponovno objavljen u Zagrebu. Crnković je odavno mrtav. Roman je izašao kod Čegeca u Meandru, kao šesta knjiga u ediciji koja pomalo već sluti na hrvatska izabrana djela Dragana Velikića. U međuvremenu pisca sam dobro upoznao, zbližio se s njim i sprijateljio - što nikako nije dobra stvar za čitatelja jer poznanstva i prijateljstva nužno raščaraju svaku fikciju - trebalo bi čitati samo romane dalekih i nepoznatih ljudi - i u međuvremenu sam pročitao sve što je napisao nakon prva svoja dva, kod Crnkovića objavljena romana. U onoj, pak, dramaturškoj centrifugi, u mikseru i u vešmašini, koja je 1991. i 1992. izvrtjela sve naše karaktere, Dragan Velikić je besprijekorno dobro prolazio. Savršeno neosjetljiv na nacionalistička pijanstva i mamurluke izrastao je u velikog srpskog i europskog pisca.

Na “Astragan” je, to sam zaboravio reći, 1991. Zlatko Crnković stavio zelenu reklamnu vrpcu, na kojoj je žutim slovima pisalo: “Roman o kompletnoj promjeni identiteta”. I kako to već biva: reklamne vrpce, slogani i blurbovi samo unose nered u mislima i očekivanjima budućeg čitatelja. Na Meandrovu, pak, izdanju samo su, nasreću, izvodi iz egzaltiranih čitateljskih opažaja nekolicine domaćih i stranih kritičara. Čitam ih, sretnim slučajem, tek nakon što sam sklopio dočitanu knjigu.
Prvo što mogu sebi priznati jest da “Astragan” neočekivano dobro stari. Velikić jest, rekli smo to već, i mnogo smo puta ranije već ponovili, i to ne zato što nam je Velikić prijatelj, on jest dobar pisac, ali način na koji “Astragan” stari nema nužno veze s tim. Loše stare i neke knjige dobrih pisaca. Sudbina teksta, njegova transformacija u vremenu, dovršavanje, dopisivanje, sazrijevanje, rastvaranje, značenjsko umnogostručavanje romanesknog, pripovjednog ili općenito proznog teksta, ne tiču se nužno i samo njegovih stilskih i estetskih karakteristika niti se po tome da izmjeriti veličina nekog pisca. Sve to često i ne zavisi od književnosti niti se tiče književnih ili jezičnih mijena. Preobrazba književnog teksta u vremenu zavisi, naime, od toga kako je vrijeme poteklo, u kojem smjeru, kakvim ritmom i u kojoj vjeri. Čak i besmrtnost u književnosti, ono što se smatra dijelom europskog ili nacionalnog proznog kanona, tiče se izvanknjiževnih okolnosti u vremenu.
“Astragan” je savršeno montirana pripovjedna formacija, u kojoj je sporedno pitanje glavnog lika, kao i pitanje romaneskne radnje. Osnova je u brzoj i vrlo preciznoj izmjeni mjesta i vremena događanja, koja se uglavnom odvija izvan dramaturške logike, ali prema vrlo čvrstoj asocijativnoj logici. Nikad više, kao u “Astraganu”, Velikić neće biti tako predan u opisivanju, opijen njime, i gotovo opsjednut da svaku stvar i svaku situaciju ispriča do krajnjih granica priče. To mi je, slutim, iako nisam siguran da se sjećam, prije trideset godina moralo smetati. Danas mi se čarobnjački uvlači u imaginaciju. U događajnom smislu, pogledom na svijet i esejiziranjem, Velikić tu jest Kišov srodnik, ali to inzistiranje na preciznosti opisa odaje Handkeova čitatelja.

 | Author: Tanja Draškić Savić Dragan Velikić Tanja Draškić Savić

Priča “Astragana” ili priče “Astragana” svoje okvire nalaze u 20. vijeku. Mjesto događanja je Beograd, oko kojega se zatim, kao oko kamenčića bačenog u mirnu vodu, šire priče prema Rijeci, Zagrebu, Puli, Trstu, Moskvi i Rusiji, svijetu dalekom, svijetu blizom... 
Možda je “Astragan” roman o dvojništvu, možda je to lažni špijunski roman, roman o kraju komunizma, ali prije svega je, kao i većina Velikićevih kasnijih knjiga, roman o građanstvu i građanski roman. “Astragan” je, iako na samom kraju epohe, tekst iz onoga u osnovi nedostajućeg žanra, ne samo unutar srpske, nego unutar južnoslavenskih književnosti općenito: građanski roman iz epohe socijalizma. Pritom, sagrađen mnogo manje iz socijalnih situacija i u odnosu među likovima, a više u tim opsesioniranim opisima, u dokumentima i sitnim bilješkama o izmičućim vremenu i prostoru. “Astragan” otvara persiflirano opće mjesto, koje se zatim pretvara u filmski kadar: “Svi srećni komunisti liče jedni na druge, svaki nesrećni komunista nesrećan je na svoj način”, zapisao je na početku romana Marko Delić i odsutno se zagledao u usijane betonske nakaze Novog Beograda”. Slijede fantastično dobre, po čitatelja obuzimajuće stranice studije o Novom Beogradu i Beogradu, koje trideset godina kasnije otvaraju jednu sasma novu perspektivu. Grad, koji je u ovom romanu opisan nekoliko trenutaka pred rat iz devedesetih, koji će ga trajno, ovaj grad, izdvojiti i odcijepiti od njegova prirodnog društveno-povijesnog konteksta, Velikić iz sličnih rakursa opisuje u svojim romanima sve do posljednjih objavljenih. I iako su prizori slični, isti je to grad, isti beton, nešto se u atmosferi dramatično mijenja. Beograd u poslijeratnim Velikićevim romanima postaje ranjiv, urušava se, ali ne u materijalnom, nego u emocionalnom smislu. U “Astraganu” pisac je prema gradu katkad gotovo nekontrolirano grub. Onakav kakav nikad više neće biti. Evo jedne upečatljive slike toga grada:
“U parku ispred Železničke stanice žene u dimijama.
Pište zurle.
Beograd ili Damask?
Na uglu kod hotela Astoria prostitutke nižih kategorija, iznajmljivači soba na sat, šverceri, sitni kriminalci, potkazivači i makroi.
Početkom dvadesetog veka na prostoru oko Železničke stanice bile su razne gostionice, aščinice, dućani, ali bilo je i mnogo agencija prekookeanskih parobrodskih društava koja su prevozila iseljenike u Ameriku.
Amerike su iščezle.
Vozovi putuju na istok i zapad. Sa velikim zakašnjenjima stižu na beogradsku stanicu.
U izlozima staničnih kioska gomile bajatog keksa, konzerve sardina i mlako pivo. Peronima lutaju preplašene zabrađene žene u nošnjama, vojnici, starine sa ordenjem i gastarbajteri razdrljenih košulja od svile.
Stoje kazaljke peronskih časovnika”.
U ovom opisu, kojem će cendravci zamjeriti orijentalizam, dok će mu pundravci prigovoriti autošovinizam, a čitatelj će osjetiti nešto krležinsko, postoji taj dirljiv detalj čovjekove nemoći pred ćudima vremena i manijaštvima povijesti. Pisac ne sluti, pišući “Astragan”, da će se u sljedećem trenutku kazaljke peronskih satova pokrenuti i da će se tad za cijeli jedan naraštaj, kojem i sam makar i rubno pripada, Amerike pojaviti iznova. Ali umjesto prekomorskih parobrodskih društava iseljenike će prevoziti zrakoplovi sa Surčina, a uskoro i autobusi, koji će iz hermetički zatvorene zemlje posljednju njenu mladost preko Madžarske eksportirati na Zapad. Nestat će prostitutki i žena u dimijama, a pojavit će se neobrijani pijani muškarci u rezervističkim uniformama i s poluautomatskim puškama papovkama preko ramena. Bit će to trenutak u kojem će zbilja poništiti svaku romanesknu dramaturgiju, društvena svijest će među našim narodima pasti niže nego što je bila u onih žena ispred Astorije, a s njom će se, s tom sviješću, urušiti i struktura našeg romana. Tako će i Dragan Velikić od osporavatelja jučerašnjeg svijeta postati njegov branitelj. Jedna od piščevih opsesija - u vremena Crnkovićeva “Astragana” reklo bi se antikomunističkih - do danas su ostale jame u krasu, fojbe, u kojima je skončavao i građanski svijet Istre i Trsta, ali u kojima je skončala i sama ideja komunizma. O tome u ovoj knjizi iz 1991. ima zanimljivih redaka, upečatljivih slutnji:
“Na jednom mestu u rukopisu Stanimir je otkrio kamenjar, usamljene borove, a dole, uz tamnu ivicu zaliva, žmirkava svetla Trsta. Pred zoru se osvetnici vraćaju tajnim prolazima u Jugoslaviju. U sluhu nose krkljanje zaklanih, tupe udarce i krikove onih što polumrtvi poleteše ka dubinama kraških jama. Imali su precizne mape dok su se noću šunjali goletima Krasa. Dole, uz more, blistao je Trst. Sanjali su tople kuće i porcelanske žene. Još uvek je u njihovom sluhu odjekivao pobednički govor partizanskog generala na belom konju. U pustoši Pjace dela Unita, gde sem vojnika i golubova nikoga nije bilo, gorštačkim glasom pretio je tršćanskoj gospodi”.
Vjerujem da ovu snažnu knjigu 1991. u Hrvatskoj gotovo nitko nije pročitao i da je sad vrijeme da je otkrivaju oni kojima će mijenjati pogled na svijet i na književnost.