Astragan ili posljednja srpska knjiga u Zagrebu 1991. godine

Dva podatka za intimarij epohe, koji i ne moraju biti točni da bi tako bili upamćeni: posljednji srpski film snimljen u Hrvatskoj - “Virdžina” Srđana Karanovića, posljednji srpski roman objavljen u Zagrebu - “Astragan” Dragana Velikića. Kad se “Astragan” pojavio u Sarajevu, u knjižari Svjetlosti na Titovoj ulici, u Stipinoj knjižari, kako smo to mjesto zvali, rat je već počeo u svojim, kako bi to danas rekli Aleksandar Lukašenko, Trump i hrvatski teoretičari zavjere, hibridnim oblicima. Milošević je već provalio u monetarni sistem zemlje, generalštab je emitirao propagandni dokuhoror protiv generala Martina Špegelja i počele su već padati mrtve glave, ali to još nije bio pravi rat, jer se sudbinom ubijenih bavila civilna policija. Bilo je to vrijeme koje će sarajevski Velikićev čitatelj pamtiti po najčudesnijem i najčudovišnijem dramaturškom obratu, koji ostaje neopisan u pripovjednoj i romanesknoj prozi ovoga jezika - tad se, naime, od početka 1991. pa sve do ljeta 1992. i konačnog učvršćivanja opsade Sarajeva na pozornici naših života, intimnih, intelektualnih, fikcionalnih, zbivala munjevita i uglavnom nemotivirana, ili barem teško objašnjiva, transformacija ljudi. Mijenjali su se preko noći u moralnom, političkom i nacionalnom smislu. Avangardisti su se pretvarali u pobožne i praznovjerne natražnjake, kosmopoliti u nacionaliste, junaci u magarce, psihijatri u psihopate... Zanimljivo je bilo to vrijeme, jezivo, uznemirujuće i samrtno, jer čovjek nije znao što će ga dočekati sutra ujutro i kakvi će biti ljudi koje je do sinoć poznavao. Nije, međutim, znao ni ono drugo, ono što ga, istina je, nije toliko zanimalo i opčinjavalo - u što će se preko noći sam pretvoriti.U takvo vrijeme, dakle, u sam osvit, pojavio se “Astragan”. U prestižnoj biblioteci Hit, kod nakladnika Znanje, pod uredništvom Zlatka Crnkovića, koji se također u to vrijeme transformirao iz jugoslavenskog, beogradstvujušćeg izdavača, koji je od Mome Kapora stvorio zagrebačku ikonu, ali i jednog od najtiražnijih pisaca u povijesti te nestajuće zemlje, u sve uzornijeg Hrvata, malograđanski opreznog i zabrinutog za stanje nacionalne kulture i za krvnu sliku svojih pisaca. Velikić će biti posljednji Srbin kojeg Crnković u životu objavljuje. Za njim padaju teška gvozdena vrata između dviju književnosti, Crnković i prijatelji spuštaju metalne rolozavjese na izlozima i epoha stiže kraju. Uđe Fata u magazu sama, za njom Mujo zamandali vrata. Eto, tako je to bilo.