Krleža na jednome mjestu o Enveru Čolakoviću piše: "Enver je bio naš službenik u Zavodu. Imali smo nekih nesporazuma, ali što napravi, napravi dobro. Razumije se u muziku, preveo je majstorski niz libreta, a i tekstovi su mu sasvim solidni. Kad je nedavno izašla njegova ‘Legenda o Ali-paši’ (drugo izdanje iz 1970., objavljeno u zagrebačkom Znanju, op.a.), poslao sam je Rodoljubu Čolakoviću (socrealistički književnik i visoki dužnosnik u bivšoj državi, neka vrst vrhovnog partijskog autoriteta po pitanju književnosti u socijalističkoj BiH, op.a) s riječima: Evo teme Bosne, bolje nego kod jednog Tvog prijatelja".
Iako to izrijekom ne navodi, Krleža je najvjerojatnije mislio na Ivu Andriću. Njegov vrijednosni sud treba ipak uzeti sa stanovitom rezervom, uzimajući u obzir njegov otvoreni animozitet prema Ivi Andriću. Nedavno je u Jutarnjem listu objavljen intervju s poduzetnikom Esadom Čolakovićem, sinom Envera Čolakovića. U sklopu intervjua objavljen je tekst o piščevu saslušanju u OZNA-i 1946.
Zapisnik o saslušanju novinarima je na uvid dao Zlatko Hasanbegović koji ga je koristio prilikom pisanja svoje monografije "Muslimani u Zagrebu 1878. - 1945. Doba utemeljenja". Enver Čolaković je nakon ovog saslušanja amnestiran i oslobođen svih optužbi. Među ostalim, Čolaković je agentima OZNA-e odgovarao i na pitanja u vezi svojeg dotad jedinog objavljenog romana "Legenda o Ali-paši", o tome je li u tom romanu napadao Židove.
Čolaković je odgovorio kako je na isti način pisao o Židovima, kao i o drugim žiteljima BiH, te kako ih "nije napadao, nego je uzeo pozitivan i negativan tip Židova. "Napao sam ga kao kapitalistu, ali sam to činio i s pripadnicima ostalih vjera", izjavio je Čolaković. Tko je god čitao ovaj roman, apsolutno će se složiti s ovim što je Čolaković izjavio.
Pišući, primjerice, o židovskom trgovcu Ješiji koji hamala Aliju Leptira, glavnog lika romana, na jednome mjestu dobronamjerno savjetuje kako se može dočepati bogatstva, Čolaković ni jednog trenutka ne zapada u antisemitski resentiman što je u to vrijeme, kad je knjiga objavljena, 1944., bilo u najmanju ruku ideološki zazorno, odnosno Čolaković se ipak potrudio ostati na "korektnoj" strani historije, unatoč neznalačkom i revolveraškom obračunu s njim, najprije u Sarajevu, a potom u Zagrebu.
Kad je riječ o književnoj kvaliteti Čolakovićeva romana, treba imati u vidu dvije činjenice: neobjektivno je govoriti o jednom književnom djelu izvan konteksta vremena u kojemu je nastalo, to je više posao za povjesničare književnosti, te onu da je Čolaković u vrijeme kad ga je završio, 1942., imao 29 godina, čime se možda mogu pravdati određene književne nespretnosti kojih u romanu ima. Po mojemu mišljenju, riječ je o iznimno kvalitetnom književnom djelu koje, nažalost, nikad nije završilo u lektiri što je krajnji vid književne kanonizacije na ovim prostorima te jedina bezuvjetna amnestija.
Postavlja se pitanje zbog čega Enver Čolaković, oslobođen svih optužbi, nije pušten u lektiru? Ne vjerujem da je to zbog njegova kratkotrajnog boravka u Pavelićevoj diplomaciji, nego više iz drugih razloga, zbog određenog islamskog prozelitizma hamala Alije Leptira, primjerice, koji u tom smislu na jednome mjestu u romanu odgovara na pitanje bi li oženio Almasu u koju je fatalno zaljubljen kad bi bila pripadnica druge vjere.
Ideološki kerberi često su skloni stavove književnih likova automatski transferirati na autora. Možda je ovo presudilo, iako sličnim detaljima, zbog povijesnog konteksta, vrvi bosanskohercegovačka književnost. Detalja koje bismo mogli okarakterizirati prozelitističkim imamo uostalom i kod Ive Andrića, u priči "U musafirhani", na primjer, kad fra Marko Krneta janjičaru na samrti iznad glave prinese raspelo ili u priči "Put Alije Đerzeleza", kad služavka, kršćanka, pokušava preobratiti sestru braće Morića koja umire od sušice.
Alija Leptir, čini mi se, naprosto se nije uklapao u kanon "novog čovjeka" kakvog je željela "izgraditi" pobjednička ideologija. I to je, po mojemu mišljenju, najveći "krimen" Envera Čolakovića. Hoće li Trg ili Ulica Envera Čolakovića preživjeti Milana Bandića i Zlatka Hasanbegovića koji najvjerojatnije stoji iza ove inicijative, bez obzira na to što je sam čin uvlačenja ovoga pisca u Prokrustovu postelju ideologija u najmanju ruku sporan?
Mislim da neće. Upravo zbog uvlačenja u jednu priču u koju Enver Čolaković ne spada i da će to onda isključivo ovisiti o varljivoj političkoj sreći (ili nesreći) te ideološkom nasilju povezanom s tim, koje je u zemljama s "viškom historije" svojevrsni usud.
