Ovo bi mogla biti priča o priči, ispričanoj prema istinitoj priči. Dakle, u ona ionako tjeskobna doba epidemije koronavirusa, kada se još nije putovalo ni s priznanicama o cijepljenju, tojest nije se putovalo nikako, našem prijatelju, piscu i bivšem ambasadoru Srbije u Austriji, događa se nešto strašno. Njegova sina, liječnika i specijalizanta neuropsihijatrije u Beču, uhićuju pod sumnjom da je pokušao otrovati skupinicu svojih kolega. Oni su ga prijavili, ali njihove optužbe djeluju nestvarno. Pomalo kao optužbe što ih u doba epidemija kuge na račun neudatih mjesnih žena i djevojaka, budućih presuđenih vještica, izriču čuvari vjere. No, jednako tako, te optužbe djeluju i zastrašujuće opasno.
Prijateljeva druga supruga - od prve, s kojom ima sina, odavno se rastavio - o svemu nas pravodobno obavještava, u mislima u vrijeme potpune zatvorenosti odlazimo u Beograd da ga vidimo, da mu pružimo podršku, tu pustu iluziju da nije sam, i sve što čujemo čuvamo u strogoj tajnosti. Onda se, naravno, iznebuha pojavljuju strašni beogradski tabloidi, koji raskopaju slučaj, i objave ga na svojim naslovnicama. Naš prijatelj pisac je, naime, stari oporbenjak - ambasador je bio u ono kratko i obećavajuće doba srpske emancipacije od Miloševićeve vladavine - izrazitih je zapadnjačkih nazora, po osjećaju i kulturnom formatu srednjoeuropskih je obzora, zavičajan je u Puli; sve u svemu, dakle, neprijatelj iz perspektive aktualnih vlasti u Srbiji, čija su pretorijanska garda upravo ti tabloidi.
Kako čovjek obično stradava ili od onog čega se najviše plaši, ili - u još nezgodnijem slučaju - od onog na što je položio najiskreniju svoju vjeru, naš prijatelj doista jest do naivnosti predani austrofil. Poput nekih naših već odavno pokojnih baka, djedova i tetaka, otkad ga znamo on vjeruje kriterijima Beča. Povijesnim, intelektualnim, književnim, a onda samim tim, vjerojatno, i moralnim. Često smo se za naših sjedeljki uz piće i umjereno jelo zbog toga šalili na njegov račun. Ali naravno da je iza toga stajalo duboko razumijevanje i neka bratska i sestrinska identifikacija. Sličan je, naime, naš slučaj. Mi kojima je dobar slučaj dao da se rodimo u pasivnim i neslobodnim istočnoeuropskim i balkanskim zemljama, od Bjelorusije, preko Ukrajine, do Bugarske, Srbije i Hrvatske, u kojima šešelji i akademici gavrani određuju svjetonazore, poglede na svijet, etiku i estetiku, i čine to u spoju katatonične tuposti i orijentalne svireposti, predajemo se naivnosti vjere u bolji i pošteniji svijet na nekome svom imaginarnom Zapadu. Našem prijatelju Zapad je u Beču, a nama dvoma, možda, u nečemu drugom. Ali bez tog naivnog uvjerenja da tamo, u tim našim rajevima, ološ ne upravlja svijetom, mi ne bismo mogli biti ovakvi kakvi jesmo. Bili bismo neki odvratni cinični ljudi, transparenti općeg beznađa.
I sad su mu, dakle, u Beču uhapsili sina, optuživši ga za nešto za što bi, tako nam se nekako čini, bilo sasvim prirodno da bude optužen u Bjelorusiji i Rusiji, ali nikako i nikada u Beču! A jesmo li ikad pomislili, je li njegov otac, naš prijatelj, ikad pomislio da mu je sin u naletu očaja, ludosti ili potpune intelektualne i emocionalne dezorijentacije, zbilja pokušao otrovati svoje kolege s posla, redom mlade liječnike? Od ovog bismo pitanja, možda, mogli poći da smo mi - nas dvoje - nakanili pisati roman o ovom slučaju. U što je čovjeku lakše povjerovati: da je u Beču načelno moguće ono što se događa u prokletim avlijama u Minsku, Moskvi ili u Požarevcu, ili u Zagrebu pod upravom kriminalnog Turud-kadije, ili da je njegov sin, ili sin njegova dobrog prijatelja, zbilja trovao ljude? Hoćemo li vjerovati onom jedinom što je u našem civilizacijskom imaginariju relativno ispravno, ili ćemo vjerovati nedužnima? Koja će nas od te dvije vjere više koštati?
Stvar će se dalje razvijati mučno sporo, toliko sporo da ćemo se plašiti za zdravlje i život našeg prijatelja, beogradskog pisca i bivšeg ambasadora. Optužbe su se, istina, ubrzo razbile o čvrste hridi istine - da budemo kičasto patetični. I bilo je jasno kakvi će biti konačni rezultati procesa, ali ne i kako će se, po koju cijenu i kakvom procedurom do njih doći. Naš prijatelj je u Beču, u Beču je i njegova bivša žena. Spašavaju sina koji je i dalje u istražnom zatvoru. Sve dok ne dođe i taj dan da mladića iznenada puste, pa se cijela stvar nastavlja uz njegovu prividnu slobodu. Sve do konačnog pravorijeka, koji prekasno stiže, jer su u međuvremenu upropašteni društveni život i profesionalne perspektive mladoga liječnika u Beču. Satisfakciju, naravno, neće dobiti nikakvu. Na sudu je, naime, da zaštiti nedužnost onoga koji je nedužan, ali na sudu u ovom slučaju nije i da ga naknadno moralno, materijalno i emocionalno obešteti za kolateralne posljedice čudovišne optužnice. Ta vrsta obeštećenja stiže samo povlaštenima, koji uostalom i ne bivaju optuženi.
U priči o priči, ispričanoj prema istinitoj priči postoji i još jedan važan sloj. Naš prijatelj kroz ovaj proces, tumarajući bečkom prokletom avlijom, te se u nekom vlastitom bildungs romanu do kraja upoznavajući s rođenim sinom, doznaje da mu je sin homoseksualac, ili da sad upotrijebimo tu internacionalnu riječ - gay, i da je sve ovo nastalo iz jedne donekle tipične i fatalne muške romanse. Do razotkrivanja je, čini se, došlo tako što je ono dijelom iznuđeno prilikama, a dijelom je prijateljev sin napokon dobio priliku da kaže ono što je imao za reći. Velika je književna tema u toj nemogućnosti da se roditeljima išta kaže…
O svemu ovom što smo dosad ispričali, šutimo i šutjet ćemo kao zaliveni. I razgovarat ćemo, vrlo živo, s prijateljem i njegovom današnjom ženom. U međuvremenu ćemo upoznati i njegova sina, mladoga liječnika, koji je već na drugom kraju Europe. Pa ćemo konstatirati da on djeluje manje oštećen i uzdrman onim što se događalo, nego njegov otac. A njemu ćemo, ocu, govoriti da bi morao, ako ikako može, napisati ovu priču, o kojoj mi sad pričamo priču, po istinitoj priči. Rekao je da to već radi. Na kraju, napisani je roman, naravno, morao proći odobrenje onog čije ime stoji u posveti. Iz nekog razloga nisam, ni prije čitanja, sumnjao da će "Bečki roman" (Meandar Media) netaknut proći cenzorsko čitanja glavnog junaka…
Premda, pitanje je, zapravo, tko je u Velikićevom romanu glavni lik. Ono što je on prvo učinio, a što ja, recimo, ne bih radio, bilo je da repozicionira i pomjeri sve likove u priči, osim onoga jednog, mladog liječnika oko čijeg se stradanja priča odvija. Zanimljivo je to pomjeranje. Oca njegovog pretvorio je u bečkog zubara. Majku je ostavio tamo gdje je i u stvarnosti, dakle u Beogradu. Ali joj je u maloj sceni, od jedva rečenicu-dvije, pridružio jednu signifikantnu figuru: "Uveče preko Vajbera dugo razgovara sa svojim partnerom Rudijem Stuparom, piscem i dramaturgom s kojim je već dvanaest godina u vezi. Svaki put, na kraju razgovora, Olga kaže da se ne pomera iz Beča dok je njen sin u zatvoru." E, taj Rudi Stupar lik je kojeg prvi put srećemo u Velikićevom romanu "Ruski prozor", i koji je piščev alter-ego. U toj igrici s pozicijama u životu i u romanu, čije će sve konotacije malo tko pohvatati, premda su veoma važne u fikciji, ali su još važnije u životu, Velikić je, dakle, sebe, gotovo posve nedužnog i nezainteresiranog, u liku Rudija Stupara, pridružio liku Olge, koja u romanu igra njegovu bivšu ženu. Time se izmakao iz priče, skinuo je sa sebe svu krivnju, da bi ono što je sva muka očinstva, ali i sva muka vlastitog karaktera, predao jednome zubaru.
Ali, zar je on stvarno tako postupio? U životu i u romanu? Naravno da nije. No, slagao bi svatko od nas da kaže kako nije poželio pobjeći iz vlastite kože. Ili da nije bježao iz vlastite kože. On je, dakle, u Rudiju Stuparu proizveo taj mali spas od odgovornosti. Kao što je i u činu pisanja romana sebi našao spas, ali ne od odgovornosti, nego od težine sudbine. Pišući o sebi i o svom slučaju, pisac sudbinu seli iz života u književnost. Ono što u životu ostaje, jednako je teško, mjereno u sudbinskim kilotonima, ali se lakše nosi, jer je i u tekstu, jer je i u priči.
On je, dakle, i Rudi Stupar i taj antipatični Andrej, zubar, a zubari su u Beču kao i advokati, samo traže način da opelješe svoje zlosretne mušterije. Kroz lik Andreja, pisac se poprilično grubo obračunava sa sobom i svojim fantomima, pa tako i sklonošću svojom prema bečkim kriterijima i ceremonijalima. Andrej nije bio u stanju čuti svoga sina dok mu je ovaj uporno pokušavao nešto reći. Nije ga bio u stanju čuti dok mu je Pavle - tako je sinu u romanu ime - pokušavao prije svega ovog nešto reći o svojoj seksualnosti. Način na koji on to ne umije čuti, forme njegova odbijanja, pripadaju ne samo najdojmljivijim epizodama "Bečkog romana", nego su vjerojatno i među najvažnijim stranicama naših književnosti na temu izlaska pred roditelje sa svojom različitošću. Velikić opisuje nešto u čemu nema grubosti, u čemu nema jasnog i vidljivog odbijanja, ali iza čega je zid onoga najdubljeg nerazumijevanja, koji je, možda, i teže probiti nego zid sačinjen od grubosti.
Otac je najantipatičniji lik u knjizi. Ustvari, otac je jedini antipatičan lik, premda najznačajniji dijelovi knjige bivaju ispripovijedani kroz njegovu perspektivu. Za sve druge pisac ima razumijevanja. Dopušta im da budu slabi i ranjivi. Dopušta im, konačno, i da griješe. Drugi su višeslojni karakteri. Otac, međutim, nije. Ono što se događa sinu, do kraja je i samo njegova krivnja. Sve to je kazna za njegov karakter, za taj savršeno funkcionalni oportunizam, koji mu je omogućio da kao stranac postane idealni Bečanin.
Dok sam čitao "Bečki roman", smetao mi je lik oca. Bunio sam se protiv njega, svađao se u sebi s piscem, govoreći mu: pa nije to baš tako bilo, majka mu stara! On me, naravno, nije mogao čuti. I pisac, dok ovo sad čita, prvi put nešto čuje o tome. Da smo prethodno razgovarali, da smo se vidjeli nakon što sam pročitao knjigu, možda bi sve bilo drukčije, pa bih i ja ovo drukčije pisao. Ali nije bilo tako suđeno. Sve u ovoj priči, i u priči o priči ispričanoj prema istinitoj priči, bilo bi drukčije, samo da se prethodno o nečemu moglo razgovarati. Sve bi bilo drukčije, misli bečki zubar, a misli to i Dragan Velikić, da je on mogao sa svojim sinom prethodno razgovarati. Sa stanovišta očeve savjesti, a onda i sa stanovišta savjesti pisca, to je vjerojatno tako.
Sa stanovišta života i fikcije, međutim, nije. Romansa koja je završila kao zastrašujući i bizarni sudski slučaj zapravo je tipična ljubavna. Dvojica mladih liječnika zagledali su se jedan u drugog. Ali kako to već biva, samo jedan nije s tim imao problem. Naravno, kao u bajci, bio je to onaj siromašniji, onaj koji nije bio situiran i nije bio svoj na svome. Onaj drugi, tipična prinčevska figura, povukao se i pobjegao nakon nekoliko strastvenih epizoda. Umjesto da ga oslobodi, ljubav je u njemu samo pojačavala strahove. Socijalne, statusne, obiteljske, i one neke četvrte. Da bi se oslobodio napasti u sebi, proglasio je onog drugog napašću. I tako je, zapravo vrlo jednostavno, stvorena optužba za trovanje. Ovako gledana, ona skoro da nam je bliska i razumljiva. Tko god je u životu volio, drugog muškarca ili drugu ženu, morao je proći kroz neku od bezbrojnih varijacija slučaja opisanog u "Bečkom romanu". Jednom si, možda, bio Pavle, drugi put si bio Jozef Kauc. Pred sudom, Jozef izjavljuje da ga nikad nije volio, nego da ga on progoni… Tu ljubav u "Bečkom romanu", i niz njezinih posljedica, Velikić vrlo precizno i dobro opisuje. Sa svima se, ponavljam, savršeno uspijeva sroditi i u sve svoje uloge uspijeva se uživjeti, osim u ulogu romanesknog - sebe. Sebe svo vrijeme kažnjava. Narušava li to inegritet priče, škodi li to romanu? Zapravo ne, premda ne može biti do kraja tačno. Možda bi i moglo da je "Bečki roman" ispripovijedan striktno iz prvog lica, očevog.
U knjizi pojavljuje se niz kameo-likova. Dobro, efektno i tačno. Postoje za to i dobri razlozi u samoj priči, ili u njezinoj transpoziciji i transformaciji iz života u fikciju. Naime, živeći s tom Velikićevom nevoljom, mi smo postajali sudionicima priče. Dovoljno važni da iz nje više ne možemo izaći, a ipak toliko sitni da nas pisac ne može preobličiti u fikcionalne likove. Osim toga, u životnim situacijama koje djeluju nestvarno - a ovo je jedna od takvih, zamislite samo da vam sina optuže za masovno trovanje, a niste u srednjem vijeku! - stvarni su samo bliski ljudi koji tim situacijama ne pripadaju. U romanu ih je moguće artikulirati samo tako da im ostanu njihova imena i prezimena.
"Bečki roman" po svojim rečenicama, po načinu na koji pisac vlada narativnim tokom i na koji oblikuje romaneskne epizode, kao i po zamahu kojim je pripovijest zahvaćena, nalikuje prethodnim romanima Dragana Velikića. Netko bi čak mogao reći da pripada istom stvarnosnom ciklusu kao i "Islednik". Ali u nekom bitnom i suštinskom smislu, ovo je nešto drugo u odnosu na sve što je on dosad pisao. Prije svega, ovo je iznuđena knjiga. Pisac ju je, naravno, mogao izbjeći. Ali samo na vlastitu štetu, na štetu književnosti i na štetu svoje umjetničke i književne vjerodostojnosti. Imao bi na to pravo: život je važniji od književnosti! Ali čim se to izgovori, piščeva života nestaje, jer je pisca upravo nestalo u književnosti. Dakle, "Bečki roman" Velikić je, ipak, morao napisati. I to je učinio junački, na način koji je estetski uzoran. Rijetko kad se te dvije stvari tako poklope.
U životnom i u književnom smislu cijela stvar ima dva moguća završetka. Jedan je privatni i porodični, drugi je društveni i javni. Jedan završetak pripada svijetu intime, drugi svijetu koji gradimo i razgrađujemo oko svoje intime. Prvi završetak "Bečkog romana" je zapravo i neočekivano sretan. Ne znam nijednu gay priču koja ima ovako lijep i sretan kraj, uz ovako strašnu ljubavnu epizodu. I nijednu porodičnu priču koja ima ovako sretan kraj! U životu i u romanu trebalo je imati strpljenja, hrabrosti i sreće za ovakvo što.
Međutim, drugi završetak nije sretan. Ovo je, naime, roman o našim iznevjerenim europskim nadama i očekivanjima. Ovo je roman o nama koji smo u sebi Europljani, jer zapravo i ne znamo što bismo drugo još mogli biti, ali Europe za nas nema, a izgleda je nikada nije ni bilo. Jesu li naši protimbenici bili u pravu? Šešelji, akademici gavrani, turud-kadije i ini partijski gojenci, koji su uz nacionalističke povike pregazili sve što je u našoj bližoj okolini podsjećalo na Europu, a s čime smo se i sami jednom Europi željeli pridružiti. "Bečki roman" nije, međutim, knjiga razočaranja i revizije. To je knjiga dosljednog ustrajavanja na onome na čemu je, kako smo to zamišljali, Europa zasnovana. Poraženi ideali još uvijek su idali. Za razliku od ideala onih koji su se svojih ideala odrekli. Samo takvi završe u blatu. Za razliku od nas koji, poput Krista, hodamo po površini blatnih i govnjivih voda. Je li tako?
