Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća bili su must have svakog europskog kazališta. Isprva su svojim dramskim tekstovima izazivali čuđenje i šokirali javnost, a potom su mijenjali izgleda svjetske dramske literature i svjetskog teatra. Možda su bili i posljednji veliki dramski revolucionari jer nisu poštovali tradicionalne kanone i u doslovnom smislu preskakali su i pomicali granice. Rođeni su u razmaku od nekoliko godina, jedan na zapadu, drugi na istoku Europe, i jedan i drugi su se kasno zainteresirali za kazalište, jedan je ovjenčan Nobelovom nagradom za književnost, drugi mnogobrojnim nagradama i počasnim doktoratima, i jedan i drugi su umrli u Parizu, također u razmaku od nekoliko godina. Desetljećima su bili zvijezde svjetskih kazališta gdje su se izvodila stotine uprizorenja njihovih drama, a danas se one tako rijetko izvode.
159
prikaza
Beckett i Ionesco kao da su izgnani s teatarskih repertoara
1/3
Banalnost svakodnevice, nemogućnost komunikacije, otuđenost, samoća, propadanje i smrt opsesivne su teme gotovo svih Beckettovih djela, dok Ionesco smiono briše granice između realnog i fantastičnog
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
