Koliko li je samo kretenizma i zlih namjera u peticiji koju je ovih dana jedna skupina ljudi potpisala i poslala na adresu hrvatske predsjednice i najjače oporbene stranke, a tiče se zahtjeva za uvođenje ustaškog fašističkog pozdrava “Za dom spremni” u službenu uporabu u Oružane snage RH!
Ideja o fašističkom pozdravu može nastati u dezorijentiranoj glavi
Svesti oružane snage jedne zemlje, a time i čitavu zemlju, članicu UN-a i EU-a, koja je prema ustavu demokratska i socijalna država te baštini antifašističko naslijeđe, zahvaljujući kojemu je i stekla međunarodno priznanje u današnjim granicama, svesti, dakle, takvu zemlju na mjeru jedne zločinačke, fašističke, kvislinške tvorevine potpuno je sumanuta ideja.
Takva ideja može nastati u poprilično dezorijentiranoj glavi, ali i u vrlo bistroj glavi koja, međutim, ne misli niti želi dobro Hrvatskoj i hrvatskim građanima.
Nije posve poznato kakvu glavu nose tvorci i potpisnici peticije, premda tekst peticije daje naslutiti o kakvim glavama je riječ
Što se uopće želi postići ovom peticijom?
No poznato je sljedeće: baštiniti u današnjem svijetu išta od tvorevine kakva je bila NDH, u kojoj su na snazi bili rasni zakoni, gdje se progonilo, zatvaralo, mučilo i masovno ubijalo ljude na osnovi njihove nacionalne, vjerske ili rasne pripadnosti, značilo bi ne samo navući na sebe prijezir svijeta koji je sagrađen upravo na temeljima pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu nego i riskirati ozbiljnu međunarodnu izolaciju i sankcije.
Znaju to i oni kojima je peticija upućena, pa su obje adrese, i Pantovčak i Trg žrtava fašizma, odbili podržati peticiju, vrlo suzdržano, doduše, ali su ipak odbili.
Bilo je mnogo glupih, besmislenih i zlih inicijativa proteklih godina, no ova svakako pripada samom vrhu. Stvarno, što su autori i potpisnici željeli postići ovom peticijom?
Kako i zašto im je uopće palo na pamet takvo što? U društvu razjedenom korupcijom, kriminalom i posljedično siromaštvom, nekome pada na pamet baviti se ovakvim stvarima. Koje su em glupe, em protuzakonite.
Stoljećima su hrvatski plaćenici ginuli za tuđe interese
Znaju li autori i potpisnici peticije uopće hrvatsku povijest i zakone Republike Hrvatske? Nekako sumnjam u to.
Jer da znaju hrvatsku povijest, da su doista upoznati s činjenicama, i da pritom koriste mozak za ono za što se on obično koristi, znali bi da pozdrav koji oni guraju i kojim bi se tobože njegovali “hrvatska kultura i tradicija” nije nikakav starohrvatski pozdrav, da ga nema ni u libretu opere “Nikola Šubić Zrinski” niti se sva ta pusta stoljeća spominju igdje u dokumentima i literaturi; koristio ga je jedino spomenuti zločinački režim koji je srećom potučen i demontiran u Drugom svjetskom ratu, a evo danas ga, bez imalo ustezanja koriste štovatelji i zagovornici tog režima.
Usput rečeno, stoljećima Hrvatska nije bila samostalna država, stoljećima su hrvatski plaćenici ginuli za tuđe interese, prije svega interese Beča, Pešte ili Berlina, a da bi se danas moglo blebetati o nekoj višestoljetnoj borbi Hrvata za “hrvatski dom”.
'Peticionaši' traže izmjenu zakona koji ne postoji
S druge strane, oni koji su ginuli doista braneći hrvatske interese i obraz, naime hrvatski antifašisti, partizani, u današnjoj Hrvatskoj nisu baš na cijeni.
A da peticionaši poznaju hrvatske zakone, ne bi u tekstu peticije tražili od predsjednice Grabar Kitarović i od HDZ-a da predlože “izmjene Zakona o hrvatskoj vojsci”.
Zakon takva imena, naime, uopće ne postoji, nego postoji Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske u kojemu, naravno, nema ni slova o službenom pozdravu.
Neznanje u spoju s lošim namjerama loša je hrana. Tko se time hrani, bez imalo će srama, zazora i sumnje činiti i podržavati zlo.
Režim čiji je službeni pozdrav bio “Za dom spremni” bio je esencija zla, poznatiji potpisnici peticije redom su recidivisti u njegovu veličanju i slavljenju, i sumnjam da ih se može uvjeriti da je to što čine zlo.
Bi li u Njemačkoj tražili povratak pozdrava Sieg Heil?
Pa ipak, ne treba na to odmahnuti rukom. Kako hrvatski neofašisti vole kao protutežu fašizmu i “crnim diktaturama” navoditi komunizam i “crvene diktature”, valja zbog onih koji žele čuti uporno ponavljati da je ideja fašizma s njegovim rasnim zakonima zlo samo po sebi, dok “crvene diktature” predstavljaju grubu negaciju ideje komunizma, njeno nakazno tumačenje i provođenje u praksu.
I zato je, kako je u knjizi “S onu stranu krivnje i zadovoljštine” pišući na jednom mjestu o Hitlerovu fašizmu i Staljinizmu zaključio Jean Améry, bilo moguće destaljinizirati Sovjetski Savez, dok o dehitlerizaciji Njemačke nije moglo biti ni riječi.
Pokušajmo na kraju zamisliti što bi se dogodilo u Njemačkoj da dio visokog klera, nositelji znanstvenih titula, liječnici, odvjetnici i druge javne osobe potpišu peticiju za povratak “staronjemačkog” pozdrava Sieg Heil u njemačku vojsku.
Tolerancija na govor mržnje je previsoka
Bi li Crkva, njemački parlament, političke stranke, policija i sudstvo ostali nijemi i paralizirani? Takvo što teško je zamisliti.
Ne samo zato što se u Njemačkoj za takvo što kazneno odgovara nego i zato što se svatko tko javno i otvoreno podrži nacizam može pozdraviti s ugledom i kakvom-takvom karijerom.
Kancelarka Merkel u vezi posljednjih nereda ekstremista i neonacista u Saskoj bez uvijanja je poručila da neće dopustiti da izbjeglice “dočekuju slogani puni mržnje i pijani galamdžije”.
Prag tolerancije hrvatskog premijera i drugih državnih institucija iznimno je visok za govor mržnje, te kršenje ustava i zakona od strane domaćih pijanih galamdžija.
Mržnja je ovdje na cijeni, pijani galamdžije ovdje su ugledni građani. Možda se zato i čini da ih je sve više i da su sve glasniji.
