Možda neukusno, ali opet i ljudski, Oskar Kokoschka, austrijski majstor ekspresionizma, znao se, kažu svjedoci, zapitati što bi bilo da je na bečku Likovnu akademiju umjesto njega upao Adolf Hitler.
Jer iste su se godine prijavili, a osim Kokosckhe, prošao je još i Egon Schiele, koji će također postati velikanom modernog slikarstva, i još jedan mladić.
Hitlera je komisija te inače izuzetno progresivne umjetničke institucije odbila i taj se, tada nepoznati 18-godišnjak, kako povijest dobro pamti, umjesto karijeri slikara okrenuo politici. Umjetnost, međutim, nije zaboravio.
"Ona je ostala njegova ljubav i u nacističkoj je Njemačkoj bila jako propagadno oružje. Neuspjeh s Akademijom Hitlera je, ako ništa drugo, motivirao da svoju ‘podcijenjenu’ darovitost dokaže cijelom svijetu", kaže Robert M. Edsel, autor romana “Spas Italije”.
Riječ je o nastavku njegove hit-knjige “Odred za baštinu”, po kojoj je George Clooney snimio istoimeni film, a koja nudi priču o posebnoj jedinici koja se na zapadnoeuropskom bojištu u Drugom svjetskom ratu borila za - umjetnost.
Takozvani “Monuments Men”, koje je popularizirao upravo Edsel osnovavši i Fundaciju u njihovu čast (za koju je dobio odlikovanje od samog američkog predsjednika), bili su povjesničari umjetnosti, muzealci, konzervatori, umjetnici raznih vrsta, profesori, u principu sredovječni “obični” ljudi, svakako ne tipični vojnici, koje su saveznici odaslali da od rata sačuvaju pokretnu i nepokretnu - a golemu - spomeničku baštinu Europe.
Knjiga “Spas Italije” u pravom smislu riječi neka je vrsta, što bi Amerikanci rekli, prequela. U njoj Edsel, Teksašanin koji je nekoć vodio naftnu tvrtku pa je zatvorio i od sredine 1990-ih posvetio se isključivo istraživanju i valorizaciji rada Odreda za baštinu, objašnjava kad se i kako ova jedinica uopće formirala.
Startala je, nimalo iznenađujuće, upravo u Italiji, za koju je jedan od nacista, generalfeldmaršal Albert Kesselring rekao da dok nije došao u nju, nije znao kako je to boriti se u muzeju.
Svijest o tome da kulturu treba štititi u konfliktima postojala je i ranije, ali je kao potreba konkretizaciju dobila tek savezničkim iskrcavanjem na Siciliju 1943., kad se Italija, sa svojim drevnim Rimom, Sirakuzom, Pompejima, gradovima-draguljima, poput Venecije i Urbina, bazilikom Sv. Petra, Kolosejem, Kosim tornjem i Ponte Vecchiom, ispriječila nasumičnom bombardiranju.
"Prije nego što su u kolovozu osnovali Odred za spomenike, umjetnost i arhive (MFAA), savezničke su snage već bombardirale Rim dva puta, a Milano, koji je posebno stradao, čak šest puta. U jednom napadu na milansku crkvu Santa Maria delle Grazie skoro je stradala 1498. naslikana Da Vincijeva ‘Posljednja večera’. Bomba je eksplodirala dvadesetak metara dalje od nje. Nakon toga, na inicijativu konzervatora Georgea Stouta, koji je u Španjolskom građanskom ratu vidio što moderno bombardiranje čini baštini, osnovan je odred koji je, kao ideja, testiran u Italiji.
Iskustva s terena, koja su pokazivala da se ljude iz Odreda za baštinu ne uzima uvijek ozbiljno, Eisenhowera je, među ostalim, potaknula da izda direktivu kako je zaštita povijesnih spomenika dužnost svakog pojedinog vojnika savezničke vojske, objašnjava Edsel, dodajući kako su i nacisti, ne samo sistematski ubojice, već i vrsni ratni profiteri, Italiju vidjeli kao idealan poligon za bogaćenje.
"Za razliku od okupiranih teritorija Europe, gdje je organiziranu pljačku umjetnina izvodio ERR (Einsatzstab Reichsleiter Rosenberg, organizacija za eksproprijaciju pod okriljem Ministarstva vanjskih poslova), slučaj Italije je bio specifičan. Ona nije bila okupirana, već saveznik, što ju je činilo izuzetkom, ali ne i vrijednom da bude pošteđena svakojakih drskih krađa. Jedna od smjelijih svakako je ona Hermanna Göringa, koji je pokrao skulpture iz opatije Monte Cassino, kamo su vlasti iz Napulja sklonili 187 sanduka umjetničkih djela, kako bi ih sačuvali nakon 9. rujna 1943., kad je Italija objavila predaju", objašnjava Edsel dodajući kako je Mussolini Italiju učinio još posebnijom pričom.
"Duce je bio nezainteresiran za umjetnost. Govorio je kako Italija ima previše umjetnina a premalo djece. Kad je prvi put službeno posjetio Italiju 1938., Hitler je dva sata obilazio zbirke u palači Pitti i Galeriji Uffizi, tražeći da u detalje čuje priču svakog od fascinantnih djela. Mussoliniju je obilazak bio zatupljujući, dosadan i prema povjesničaru umjetnosti Ranucciju Bianchiju Bandinelliju, stalno je mahao rukom neka ubrzaju, a jednom je čak i došapnuo kako će im za cijelu stvar trebati tjedan dana", priča Edsel.
Zbog te Mussolinijeve nehajnosti i Hitler i Göring mogli su kupovati i odnositi neprocjenjive umjetnine, usprkos talijanskim zakonima koji su to strogo zabranjivali.
"Talijanska je vlast nacistima pomagala u pljačkanju vlastite zemlje. Na samom početku njihova poznanstva, Hitlerovi su savjetnici za umjetnost, s kojima se uvijek konzultirao, poslali posebne zahtjeve za kupnju nekih poznatih djela iz talijanskih zbirki. Iako su nosila oznaku ‘notificati’, što je značilo da kao povijesno važna ne smiju napustiti zemlju, Mussolini je naredio da se zakoni, kao puka birokratska formalnost, zaobiđu. Nije pomoglo ni žestoko protivljenje talijanskih institucija. Otišla je tada rimska skulptura ‘Lancelotti Discobolus’ koja prikazuje bacača diska, datirana oko 140. godine, kopija originala koji je izradio Atenjanin Miron u petom stoljeću pr. Kr. Jedino po njoj možemo znati kako je izgledao Mironov ‘Bacač diska’, kaže Edsel.
Među brojnim nacističkim pljačkama Italije svakako je zapaženija i ona Firence, kad su u ljeto 1944. iz razorenog grada, od kojih jedino Ponte Vecchio nisu minirali (jer je bio omiljen Hitleru), odnijeli čak i kip Cosima I. de Medicija i njegova konja s Piazze della Signoria.
"Otuđili su i djela Michelangela i Donatella, koja su pripadala muzeju Bargello. Donatellov ‘Sveti Juraj’, primjerice, za kojeg je jedan od pripadnika Odreda za baštinu na mediteranskom području, Fred Hartt, komentirao da nema većega gubitka za Firencu, pošto je Juraj bio idealni junak, sveti ratnik. Te su umjetnine kasnije pronađene u spremištima u dva mjestašca u regiji Alto Adige, Campo Turesu i San Leonardu, i trijumfalno su vraćeni Firenci 22. srpnja 1945. Nađeno je 109 velikih sanduka u San Leonardu i 46 u Campo Turesu. Popis umjetnina pokazao je i da deset slika nedostaje, među njima remek-djela Bronzina i Jana van Huysuma. Netko ih je, vjerojatno njemački vojnici, pokrao tijekom utovara u Montagnani, odakle su poslane u San Leonardo", prepričava Edsel podsjećajući kako je jedno od najpoznatijih nacističkih spremišta ukradenih europskih umjetnina bilo u rudniku soli Altaussee u Austriji.
Tamo su rudari načinili duboki labirint tunela u kojemu je bilo smješteno na tisuće slika, crteža, grafika, skulptura, komada namještaja, tapiserija. U ožujku 1945. nacist August Eigruber tamo je poslao osam drvenih sanduka s oznakom ‘pažljivo - mramor - ne bacati’.
Unutra su, što su časnici Odreda za baštinu utvrdili kad su otkrili spremište u svibnju iste godine, bili eksplozivi. Kao i mnogi drugi pali nacisti, i Eigruber je očito imao plan.
Nije htio dopustiti da sve te umjetnine padnu u ruke ‘internacionalne židovske bratije’. Radije ih je htio dignuti u zrak. Za vrijeme naci-moći, namjera je bila da oni najbolji komadi iz te ‘zbirke’ budu dijelom Führermuseuma.
"Nakon što je 1938. posjetio firentinsku Galeriju Uffizi, Hitler je odlučio da će u rodnom Linzu izgraditi muzej u kojem su se trebale naći najvažnije umjetnine iz cijeloga svijeta - kaže Edsel. Najvažnije, dakako, po njegovim kriterijima. - Kad je 1937. razgledavao Prvu veliku njemačku umjetničku izložbu, Hitlera su razbjesnila neka djela koja je smatrao ‘degeneričnima’ i sam ih je skinuo sa zidova. Kirchner, Macke, Kokoschka, Van Gogh, Picasso, Monet, Renoir, svi su Hitleru patili od ‘poremećaja vida’, kaže Edsel.
Sviđali su mu se, s druge strane, njemački slikari 19. stoljeća, Makart, Spitzweg, Böcklin i Grützner, a divio se i starim majstorima, da Vinciju, Vermeeru, Albrechtu Düreru i Lucasu Cranachu.
"Führer je, kao i Napoleon i drugi osvajači prije njega, vjerovao da posjedovanje umjetničkih djela priziva snagu i moć nadnaravnog znanja te da će ga to staviti uz bok drugim povijesnim velikanima. Razlika između Napoleonove i Hitlerove pljačke jest i to što su nacisti svoju pomno planirali. Prije invazija, naime, njemački su kustosi posjećivali muzeje uskoro okupiranih država i detaljno popisivali tamošnje umjetnine, a obavještajci su otkrivali gdje su koje skrivene", kaže Edsel dodajući kako je ERR za Hitlera izrađivao vrlo razrađene, u smeđu kožu uvezane fotoalbume pokradenih umjetnina.
Uz svaku fotografiju bio je točan popis od kojeg je kolekcionara ona ukradena, s inventarnim brojem koji bi bio utisnut na stražnju stranu okvira.
"Primjerice, ‘R-4888’ odnosio se na 4888. stvar koja je ukradena francuskoj grani obitelji Rotschild. Te je albume Hitler nosio sa sobom i listao ih poput kataloga, birajući što ide u Führermuseum, a što u neki drugi koji je namjeravao osnovati jednom kad pobijedi", kaže Edsel.
Stotine tisuća tada ukradenih predmeta nedostaje i danas.
"Odred za baštinu djelovao je do 1951. te je nastojao pronaći i vratiti što više umjetnina, ne samo slika i skulptura, nego i crkvenih zvona, vitraja te skulptura kakve su inače bile u gradskim parkovima, a koje su nacisti bez problema krali. Neke su predmete otuđili i saveznički vojnici, nosili ih domovima kao suvenire. Svako malo odnekud se javi novi slučaj, pronađe se izgubljena umjetnina. U svibnju ove godine Fundacija Monuments Men uspjela je tako vratiti pet slika u Njemačku - dvije u privatnu zbirku kraj Frankfurta, a tri u muzej u Dessauu", kaže Edsel dodajući kako je među najvrednijima koje još nedostaju Rafaelov “Portret gospodina”, a traga se i za Botticellijevim “Portretom nepoznatog mladića” te El Grecovom kopijom Correggiove “Noći”.
Među poznatijim slučajevima povratka umjetnine vlasniku jest Maria Altmann koja je, nakon dugog sudskog procesa, dobila portret svoje tetke, “Zlatnu Adele”, koju je po narudžbi 1907. naslikao Klimt, a koju su poslije njezinu tetku, bogatom bečkom Židovu, proizvođaču šećera, Ferdinandu Bloch Baueru konfiscirali nacisti.
Osim zbog ovakvih primjera, priča o Odredu za baštinu i potrebi da se u ratu kultura štiti kao civilizacijska, zajednička stečevina, ostaje aktualna i u kontekstu trenutačnih sukoba, među ostalim i onih iza kojih stoji ISIL.
"Ono što ta skupina predstavlja prijetnja je svakom civiliziranom čovjeku na planetu. Ne cijene ljudski život, a kulturna i intelektualna dostignuća gledaju s prijezirom", kaže Edsel, kojega je jako rastužila vijest da su džihadisti krajem kolovoza ove godine ubili jednog od modernih “časnika” Odreda za baštinu.
"Khaled al-Asaad bio je 83-godišnji umirovljeni sirijski arheolog kojeg su zvali ‘Gospodin Palmira’, zbog njegova izuzetnog poznavanja tog antičkoga grada. Javno su mu odsjekli glavu i objesili ga na ulici, navodno zbog izdaje, ali u principu zato što je odbijao otkriti lokacije umjetnina koje su sklonjene na sigurno prije dolaska ISIL-a", objašnjava Edsel koji se srami američkog postupanja u Iraku.
"Kad je vojska 2003. ušla u Irak, zaštitili su naftne i elektroenergetske instalacije, ali ne muzeje i arhive. Ukradeno je oko 15.000 predmeta, a tek poslije je osnovano nešto slično Odredu za baštinu, pa je vraćeno oko pola od otuđenog broja umjetnina", kaže autor koji u istraživanjima ostaje fokusiran na zapadnu Europu i Italiju.
Odred za baštinu, međutim, u Drugom svjetskom ratu imao je posla i na teritoriju bivše Jugoslavije, a to je dijelom dokumentirala Antonija Mlikota s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.
Odred je, kako je otkrila, u nedostatku aktivnih djelatnika na terenu bazu podataka formirao praćenjem ovdašnjih medija i zračnih snimki američke vojske na kojima su se vidjela oštećenja spomenika nakon bombardiranja Zadra, Splita, Osijeka, Slavonskog Broda...
Raspolagali su i detaljnim kartama urbanih središta s obilježenim spomenicima, muzejskim i arhivskim ustanovama te kontakt-osobama.
Najtraženiji portret
‘Portret gospodina’, koji je naslikao Rafael jedno je od najvrednijih djela nestalih u vrijeme nacističkih pljački, a za kojim se još traga. Stotine tisuća umjetnina i predmeta još nisu vraćeni u europske muzeje, crkve i u privatne kolekcije. Neki su u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, a neki u zemljama tadašnjih saveznika, čiji su vojnici umjetnička djela i predmete također katkad uzimali kao suvenire s bojišta.
