Čitati austrijskog putopisca i esejista Karl-Markusa Gaußa (1954., Salzburg) je kao izmjestiti se iz ovog vremena, koje svojim brzim obrtajem informacija daje do znanja da ništa nije dovoljno bitno da bi se kraj njega čovjek zaustavio dulje od nekoliko trenutaka. No čini se da nam je prijeko potrebna ta sporost, duga uronjenost u određenu problematiku, dugo studiranje nečega, da bismo se vratili samima sebi, da bismo utekli svijetu u kojem je za utaživanje gladi za znanjem postala dovoljna tek slika na društvenim mrežama koju prati kratak slogan.
Zato čitanje Gaußovih knjiga ima gotovo iscjeljujući efekt. Ono traje dugo, prvenstveno jer njegovo pisanje nije orijentirano na povijesne fakte nego počiva na atmosferičnosti i vlastitim impresijama mjesta koja je posjetio, ljudi koje je tamo upoznao. Gauß je putovao mnogo, a u čak svojih pet knjiga bavio se manjinama na europskom kontinentu.
U posljednjoj knjizi objavljenoj u Frakturi, "Europa - neotkriveni kontinent", sakupljena su tri Gaußova putopisa iz ranih 2000-ih, kad je boravio među slovačkim Romima, "vučjom djecom" u Litvi, Asircima u Švedskoj, Cimbrima u Italiji, Karaimima u Litvi te među preostalim crnomorskim Nijemcima u Ukrajini. Iako se radi o štivu napisanom prije više od 15 godina, nipošto ga nije pregazilo vrijeme. Štoviše, zbog političko-društvene situacije aktualnije je nego početkom milenija.
Putopis koji otvara knjigu "Europa-neotkriveni kontinent" nazvan je "Pasojedi iz Svinije", a u njemu se autor bavi slovačkim Romima, njihovom segregacijom i nemogućnošću da žive dostojanstven život. Termin "pasojedi" više se odnosi na prošlost i vjerovanje da su postojale ciganske zajednice koje su zbog neimaštine doista jele pse, no za takav slučaj navodno se nije čulo više od 40 godina.
Tako autor piše da "u Sviniji vjerojatno više ne živi nitko tko bi još znao što je zapravo istina o tom jedenju pasa, pa stanovnici ne samo što o tome nikad ne bi govorili s nekim strancem nego vjerojatno ni među sobom više ne govore o tom običaju". Gauß je posjetio i jedan od najpoznatijih slovačkih romskih slamova, Lunik IX, naselje koje je prvotno sagrađeno za gradske činovnike, ali u koje su ipak smješteni Romi kad je vlast odlučila restaurirati staru gradsku jezgru Košica i iz nje ukloniti trošne romske kućerke.
Danas u Slovačkoj živi oko 100.000 Roma, što je oko 2 posto ukupne slovačke populacije, a stigmatizirani su kao lijeni, prljavi, visokog fertiliteta i generalno kao ružna smetnja modernom slovačkom društvu. U potpuno rasturene zgrade Lunika IX, oko kojih su brda smeća, a s čijih garavih balkona izviruju mnogobrojne dječje glave, nitko osim Roma ne zalazi. Izgledaju kao opasna geta. No u čemu je krimen europske politike koja romske manjine ne uspijeva integrirati u društvo?
Treba li Rome prisiljavati na bilo kakav oblik građanske poslušnosti ili ih naprosto treba pustiti da žive kako žele i umiju? Gaußovo mišljenje je da je Europska unija dala puno novca državama s velikim romskim manjinama, no da je puno toga novca nestalo u sistemu velikih i malih kanala nacionalne korupcije. "Ali čak i da je novac bio zaista potrošen na projekte za Rome, gotovo svi oni imali su isti problem: Trebali su pomoći Romima bez njihova sudjelovanja. Sve je trebalo biti napravljeno za njih, ali ništa s njima", objašnjava Gauß.
Godine 2005. Karl-Markus Gauß proveo je neko vrijeme među Asircima, najstarijim kršćanima s Bliskog istoka. No da bi ih posjetio, nije otputovao na Bliski istok, gdje se broj kršćana svakom godinom smanjuje, nego u Švedsku, gdje asirska zajednica ima oko 150.000 ljudi, dok ih je po svijetu raspršeno oko tri milijuna.
Prvi Asirci su u Švedsku kao gastarbajteri došli početkom šezdesetih godina iz Libanona i Turske, a nastanili su se u velikim gradovima, kad se počela razvijati švedska krupna industrija. Zanimljivost sa švedskim Asircima leži u tome što su tek djeca prvih iseljenika uspjela naučiti asirski jezik, i to u školama u Švedskoj, dok su njihovi roditelji na Bliskom istoku bili prisiljeni zaboraviti svoj materinji jezik. Tako da su govorili uglavnom turski ili kurdski, nekad arapski, a na kraju i švedski, dok su asirski jedva natucali.
"Većina Asiraca", piše Gauß, "imala je dva osobna imena, ono koje im piše u rodnom listu, putovnici i službenim dokumentima, i drugo, koje im je, ako ćemo pravo, izvorno, zabranjeno kršćansko ime. Zbog toga je Asirce koji su se, primjerice, zvali Ilhan ili Yilmaz, među prijateljima i rođacima malo tko tako zvao, nego Gabriel, Simon, Stefan..."
No dok su Asirci u Švedskoj na sigurnom, s mogućnošću prakticiranja religije i njegovanja jezika, Bliski istok je druga priča. Autor u knjizi navodi vlastitu iznenađenost činjeničnim stanjem koje su pred njega podastrli ljudi koje je susreo u Švedskoj. Kršćane na Orijentu nisu terorizirali samo Turci nego i Kurdi, oni koje obično prve sažalijevamo kad razmišljamo o globalnim nepravdama.
"Bojim se da kršćanima nitko ne može pomoći. Povijesna je tragedija da kršćanstvo nema mjesta tamo odakle je poteklo. Jedino što bi bilo od pomoći je ono što je potpuno izvan vidnog polja: demokratski i kulturni razvoj država s islamskom populacijom, islamskom kulturom ili islamskom politikom. To vrijeme će, naravno, doći. Ali dotad Asirci i ostale grupe moraju preživjeti", objašnjava Gauß. Europski kontinent oduvijek je bio poprište turbulentnih zbivanja koja su za posljedicu imala česte migracije.
Migracije i danas potresaju Europu, a čini se da je ona potpuno nespremna za to.
Nastavak na sljedećoj stranici...
