Djeca se često i lako gube. Zaigraju se, zamisle, zatrče i... hop! U sljedećem trenutku shvate da su se izgubila. Više no išta, naravno, žele se vratiti kući, ali i strahuju od kazne. No biva im oprošteno. Što se, pak, događa kad se izgube odrasli? Ne nužno u smislu lutanja ili odlaska od kuće, nego u smislu poniranja, dubokog zaranjanja i potrage za nečim duboko u sebi. Još su tu, a ipak ih nema. Možda i žele biti pronađeni, ali više nisu djeca. I ovog ih puta nema tko pokušati pronaći.
Svi znamo kako je na ovom svijetu stalna samo mijena, a ipak nas ta (pro)mjena, njezinoj neizbježnosti unatoč, ispunjava smrtnim strahom. Irena Tot, protagonistica literarnog "Eksperimenta" koji ga nad njom provodi nagrađivana kratkopričašica Korana Serdarević, promjene se ne boji. Objeručke je prihvaća. Jer u promjeni vidi bijeg. U bijegu vidi slobodu. U slobodi vidi sebe. Svaku pojedinu verziju sebe koju bi mogla oživjeti. Jer, kako joj njezina samoživa majka patronizira, umislila si je da može biti slobodna.
Dala je otkaz na dobro plaćenom poslu, napustila dobrog i vrijednog mladića te se ohrabrila proživjeti sve živote koje je ikad zamislila. U te je živote zaronila toliko duboko da je, pri izranjanju, i fizički postala netko drugi. Isprobala je tako Irena život na selu, čari istospolne ljubavi, cimerski suživot, život s bratovom mačkom, nekoliko, za nju potpuno neodgovarajućih poslova. I promijenila se. Svaka ju je od tih, ponekad samo usputnih, stanica promijenila.
No je li to biranje širine umjesto dubine zaista hrabro? Ili je posljedica nemogućnosti jednog dosljednog odabira u ovom vremenu preobilja? Ireni se, reći će autorica, događa alotropija. Iako Irena Tot, duboko unutra, ostaje Irena Tot, istodobno se javlja u više strukturnih oblika koji se razlikuju po fizičkim ili kemijskim svojstvima. Tako plavuša s početka priče postaje crnka, njezine tanke usnice poprimaju senzualnu punoću, a s blijedom se puti stapaju primjese tamne egzotike.
I sve je to Irena. Ili, bolje rečeno, njezini alotropi različiti samo po načinu međusobnog vezivanja atoma. Svojevrsnu je literarnu alotropiju "Eksperimentom Irene Tot" proživjela i autorica. Nakon što je zbirkom kratkih priča "Nema se što učiniti" zadovoljila i kritičarske i čitateljske apetite, roman kao narativni oblik drugačiji od kratkopričaške forme i za nju je bio svojevrstan eksperiment. Alotropija sama za sebe. Uspješna?
Ako je tekst kao takav Koranin ugljik, teško je reći igraju li kratka priča ili roman ulogu dijamanta u ovoj alotropiji. Kad bi to ipak bio roman, zahtijevao bi, kao i svaki dijamant, još malo brušenja. Jer u ovom se tekstu nazire kako su, kudikamo više nego Ireni, korjenite promjene nužne hrvatskom depopuliranom i devitaliziranom društvu.
Društvu koje promjenu prihvaća samo kao izraz bolesti ili slabosti, društvu u kojem se Isus ne pojavljuje čak ni na misi i čija je najveća kontroverza upravo ljubav sama i pomisao da se samo od ljubavi dobro živi. Društvu koje za promjene nije spremno pa ih se autorica tek dotiče, blago na njih usmjerava i govori o njima gotovo usput, kao da bi glasniji i ustrajniji govor čitatelja mogao preplašiti ili čak otjerati.
A Irena? Je li njezina promjena uspjela? Teško je reći. Promijenila se, bez svake sumnje. Naučila je pritom i važnu životnu lekciju. Trčanje za promjenama ne priprema nas na promjenu samu, na ono izvanjsko čemu mislimo da težimo, a zapravo od toga bježimo. Ma koliko mi voljeli vjerovati u suprotno, najviše nas oblikuju promjene na koje ne možemo utjecati. Samo kroz njih postajemo ili prestajemo biti netko. I nismo slobodni. A promjena... Promjena je stalna.
