Kultura
4310 prikaza

Bio je u najgorem slamu Roma u Europi

Nastavak sa stranice: 1

"Svi znaju da su glavna tema što se tiče migracije ratovi i užasan disbalans bogatstava. Ali Nijemci su, primjerice, prošle godine povećali izvoz oružja u regije u kojima se vode ratovi. Tako da Nijemci ne trebaju biti zapanjeni što su troškovi za izbjeglice u Njemačkoj također narasli. Svi znaju da bi se migracija na globalnoj razini mogla držati pod kontrolom kad bi ljudi imali šansu preživljavati tamo odakle su. Tako da će ljudi nastaviti odlaziti u bogatije regije svijeta. Možda će dobra stara Europa odgovoriti svojevrsnom samoizolacijom, ograđenom zajednicom u okviru svijeta koji planira uništiti sve ono čime se Europa ponosi", objašnjava autor.

Jedno od najzanimljivijih putovanja o kojima Gauß piše je i ono po istoku Europe, kamo je otišao kako bi se dao u potragu za posljednjim crnomorskim Nijemcima. Početkom 19. stoljeća mnoge njemačke obitelji sebi su stvorile dom na jugu Ukrajine, što zbog gospodarskih nedaća kod kuće što zbog bandi koje su im nakon napoleonskih ratova pljačkale i palile kuće. Poziv im je uputio car Aleksandar I., unuk Katarine Velike, u namjeri da planski naseli nekultiviranu i nerazvijenu zemlju.

Karl-Markus Gauss | Author: Davor Višnjić/PIXSELL Davor Višnjić/PIXSELL

No kad je Wehrmacht 1941. napao Sovjetski Savez, gotovo milijun ljudi njemačkog podrijetla protjerano je u Sibir, Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan i na Polarno more. Samo ih se 40.000 vratilo u Ukrajinu početkom 90-ih, kad ih je prvi predsjednik neovisne Ukrajine, Leonid Kravčuk, pozvao natrag, no mnogi od njih su u međuvremenu zaboravili materinji jezik.

Autor navodi kako mu se činilo da su, kad bi posjećivao ugrožene nacionalne manjine, obično seljaci čuvali jezik i običaje, no da mu se na Crnome moru učinilo suprotno, da su ovdje obrazovani građani bili ti koji su čuvali ostatke svoje njemačke kulture, dok su je izgubili oni koje su deportirali u kazaška sela. Na pitanje može li se Nijemac smatrati Nijemcem ako ne zna njemački jezik i živi daleko od Njemačke autor odgovara retoričkim pitanjem.

"Koliko dugo će obitelj iz Splita nastaviti biti hrvatska obitelj ako njezina treća generacija živi, primjerice, u Kanadi? Jezik je važan, ali i sjećanje obitelji. Ako je etnička skupina prognana ili je primorana koristiti drugi jezik, sjećanje može biti glavni okidač za pripadnost određenoj skupini. Nisam u poziciji da mogu suditi: 'Ako ne govoriš hrvatski ili njemački, smiješna je nacionalistička pogreška osjećati se Hrvatom ili Nijemcem'", rezolutan je Gauß.

Scena iz serije Rim August Kultura Bio je boležljiv dečko, a s 33 godine vladao je svijetom

Kad piše o europskim manjinama, autor se osvrće i na stanje u Austriji.

"Morao sam se sjetiti revnosti", piše, "austrijskih obrazovanih političara koji su, bilo iz ideološke zaslijepljenosti ili iz gluposti, vjerojatno međutim zbog oboga, poduzimali sve da se u školama djecu gastarbajtera ne potiče nego ometa, ne bi li jednog dana kao neobrazovana radna snaga bili prinuđeni preuzeti poslove svojih roditelja."

Danas 22% austrijske populacije ima migracijsku pozadinu, pretpostavka je da mnogi od ovih milijun i 900.000 ljudi dolazi iz bivše Jugoslavije i Turske.

"Postojala je migracija s Balkana u Beč od vremena Habsburške Monarhije. Ne zaboravite da prve gramatike i rječnici srpskog i hrvatskog jezika, kao i slovenskog, potječu iz biblioteka u Beču. Vuk Karadžić, Petar Preradović i tako dalje. Tako da Austrija ima dugu tradiciju migracija s Balkana. Onda su šezdesetih godina 20. stoljeća došli radnici i njihove obitelji. Dali su velik doprinos Austriji, ali mnogi Austrijanci nisu cijenili ovaj doprinos. A onda su 90-ih došle izbjeglice. Bilo im je dopušteno doći, ali ih se nije cijenilo. Danas su u potpunosti integrirani kao Austrijanci s ostalim Austrijancima. A oni ljudi i političke stranke koji su stvarali napetost u to vrijeme sad nam govore da su Srbi, Hrvati i Bosanci bili dobri stranci u usporedbi s ovima danas. A neki od ovih novih Austrijanaca iz Srbije, Hrvatske i Bosne jednako su neprijateljski nastrojeni prema izbjeglicama iz Afganistana i Sirije kao i stari Austrijanci. No ono što mi nije drago je što se bivši imigranti ili izbjeglice iz Hrvatske, Bosne i Srbije ponekad - kad je utakmica ili nešto slično – svađaju na ulicama Beča ili Salzburga kao da žele svoje stare nacionalne konflikte održati živima u svojoj novoj državi", objašnjava autor.

Karl-Markus Gauss | Author: Davor Višnjić/PIXSELL Davor Višnjić/PIXSELL

U svojoj knjizi "Oči Zagreba", također izdanoj u nakladi Fraktura, Gauß piše o svom doživljaju Zagreba, otkad je prvi put posjetio grad 1986. godine. Kao mladi novinar susreo se s hrvatskim intelektualcima okupljenim oko Društva Miroslava Krleže, koji su na njega stavili preveliko breme: da u Austriji popularizira Krležu. Točnije, da uz njegovu pomoć "na njemačkom jeziku izdaju deset, ili još bolje odmah dvadeset svezaka sabranih djela svojega titana".

Postoji anegdota da ga je pisac Enes Čengić, kad se društvo sastalo u restoranu, a konobar pred njih donio pečeno janje, natjerao da pojede janjeće oko, kao svojevrsni obred inicijacije. Što je Gauß s gađenjem i učinio. No kako danas Krleža kotira u Austriji?

"Krleža se treba iznova otkrivati svakih 15, 20 godina. Koji čemer! No pitanje je koliko je mladih ljudi koji sjede po kavanama u Zagrebu pročitalo neku njegovu knjigu."

Ovaj esejist i pisac u Salzburgu od 1991. godine uređuje književni časopis Literatur und Kritik, a često piše i novinske članke za njemačke, austrijske i švicarske tiskovine.

Etgar Keret 'Izdajnik i ubojica' Kultura 'Brat mi je anarhist, sestra ultraortodoksna Židovka'

"Putopisi su samo jedna strana mojeg spisateljskog rada. Kad sam na putovanju, uvijek sa sobom nosim knjižice i bilježim impresije, imena i tako dalje. Prije nego što okončam putovanje po određenoj regiji, prebacujem bilješke u specijalan notes. Ovo je materijal koji ću koristiti kod kuće. No kod kuće čekam šest mjeseci prije nego što otvorim ove notese i pokušam pisati. Sve što sam čuo i vidio mora se sleći u meni. A ono što je bila impresija i informacija mora postati imaginacija", pojašnjava autor. No nakon pet knjiga o europskim manjinama, kaže, zaustavio je projekt. "Postoje regije i gradovi koje ću istraživati i druga mjesta na kojima sam bio, ali koja ponovno želim posjetiti. I imam zamisli koje su mi drage srcu, no nije ih lako objasniti i razumjeti. Možda ih mogu opisati ovim riječima: 'Ljepota ružnih mjesta'."

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.