Bivši revolucionari i strani financijeri su najveći problem

S Mijom Coutom, najvažnijim afričkim piscem koji piše na portugalskom jeziku i jednim od najistaknutijih afričkih pisaca uopće, dobitnikom književnih nagrada Jan Michalski, Neustadt i Camoes, razgovarala sam krajem siječnja, još pod snažnim dojmom njegova romana “Lavičina ispovijed”, koji je krajem prošle godine objavljen u Frakturi. Unatoč tome što je u Hrvatskoj relativno nepoznat pisac, koji je objavljivan početkom milenija (“Pod stablom frangipanija”, VBZ 2003., “Mjesečarska zemlja”, VBZ, 2005.), no onda misteriozno zaboravljen, Couto je veliko književno ime u svijetu, jedno od onih koje književnim znalcima ne trebate dodatno pojašnjavati. Njegovi roditelji su ranih ‘50-ih pobjegli iz Portugala od fašističkog Salazarova režima u prekooceansku koloniju Mozambik, gdje se Couto u gradu Beira rodio 1955. godine, kao Antonio Emilio Leite Couto, dobivši u ranom djetinjstvu nadimak Mia. Obitelj je prigrlila novu zemlju, koju je počela smatrati novim domom, što će doći do izražaja ‘70-ih godina, kad je Mozambik naumio sa sebe zbaciti portugalski kolonijalni jaram i kad su se Coutovi pridružili toj borbi. Unatoč tome što je tad bio student medicine, Couto se gerilskom revolucionarnom pokretu FRELIMO pridružio kao novinar, dok je studij zamrznuo. Zbacivanje portugalskog režima “Estado novo” dovelo je do građanskog rata koji je trajao 16 godina, a zemlja se do dana današnjega nosi s posljedicama dugotrajnog ratnog razdoblja. Couto nakon deset godina napušta novine u kojima je radio te se vraća na studij, ovaj put biologije. Nekako u to vrijeme objavljuje i svoju prvu zbirku pjesama, “Korijen rose”, što će biti samo uvod u dugotrajnu i plodnu književnu karijeru. Među istaknute naslove spadaju “Posljednji let plamenca”, “Zanoćale priče”, “Svaki je čovjek jedna rasa”, “Blagosnovljene priče”, “Priče o rađanju zemlje”, dok je krajem prošle godine švicarsku nagradu Jan Michalski osvojio za trilogiju “Carev pijesak”. U romanu “Lavičina ispovijed” ne bavi se lavovima u najopćenitijem smislu opasnosti koju predstavljaju ljudima nego se bavi ljudima lavovima, strahom koji ljudi nose u sebi, praznovjerjem, utjecajem preminulih predaka na život živih, neumoljivosti patrijarhata, pluralizmom glasova malih ruralnih afričkih zajednica, obiteljskim nasiljem i obiteljskom šutnjom. Roman je prožet tradicionalnim afričkim poslovicama, kao što se dobrim dijelom oslanja na afričku tradiciju usmenog pripovijedanja. Njegov portret seoske djevojke Mariemar, koja je jedino preostalo žensko dijete u obitelji, nakon što su joj sestru ubili lavovi koji su se okomili na ljude, odličan je primjer vrhunskog portretiranja kompleksnog ženskog lika. Unatoč tome što u zemlji nije bilo mnogo oboljelih od koronavirusa, Couto je upravo bio saznao da je pozitivan na koronavirus, no svejedno je iz svog doma u Maputu ljubazno pristao na telefonski razgovor.