“Dobila sam otkaz jer sam htjela govoriti istinu”, napisala je Vedrana Rudan Antunu Vrdoljaku, svemoćnom direktoru “katedrale duha”, 1991. godine. “Nekad sam bila urednica na Radiju Rijeka. Uređivala sam emisiju ‘S primorske poneštrice’. Prošle godine ‘izrugivala sam se hrvatskoj himni’ i spomenula Tuđmanovo ime uzalud. Moja krivica glede i u svezi toga nikada nije dokazana, sudovanje još traje, ali sam ipak bez suda suspendirana, osuđena i maknuta. Nisam više bila urednica, već ‘suradnica’, izgubila sam sektore, prilozi su mi bili skraćivani ili odbijani, zabranjivana su mi ‘ratna’ dežurstva a plaća mi je bila pet tisuća dinara. Ovih dana mi je uručen otkaz zbog ‘neispunjavanja norme’...”, čitamo u knjizi Rade Dragojevića o otkazima novinarima 1991. godine. Tad je, navodno, rođena demokracija, ali nije: lansirano je samo višestranačje, manje-više lažno. Ono je poslužilo kao karakterna maska, kao čarapa na glavi lopova. Iza njega su se krili grabežni motivi. “Sudite ih po plodovima”, kaže Sveto pismo. Pogledajmo plodove. Cijela nacionalna privreda je privatizirana, dodijeljena mezimcima novog režima, a s vremenom je sve prodano strancima – nafta, telekomi, banke, maloprodajni lanci, poljoprivreda... Praljkov Chromos seli se u Srbiju i Sloveniju. O tome je Vedrana Rudan pisala, ne aktiviravši, nikad i ni zbog koga, kočnicu. Ta usta nisu bila stvorena za brnjicu.
Vrdoljak je tad otpustio sibirske kontingente ljudi, “sve po spisku”. Malo tko danas zna, ali u Hrvatskoj se te 1991. odvijala revolucija. Kao i obično – kao 1914., 1918., 1941., 1945., 1971., i te 1991. otimane su nekretnine, radna mjesta, novac... Koliko smo ljudi počistili, dobro da nismo kruha gladni! Mahniti Krajišnici, potaknuti iz Beograda, dignuli su 1991. besmislenu, nepotrebnu pobunu u kojoj su ostali bez svega i kolateralno povukli i sebe i sunarodnjake iz gradova u ponor, a s njima je počišćena i masa, prema novim kriterijima, nepodobnih Hrvata. A nove su kriterije – glavna je bila poslušnost - određivali stari boljševici, komunisti, udbaši, presvučeni u nove vučje kože kvalitetnih Hrvata. Predvodio ih je čovjek prema kojem je Rudan iskazala skepsu, pa rekla da “…Titov general ne može Hrvatskoj donijeti demokraciju, da nas mržnja može odvesti u rat u kome će ginuti sirotinja, da Hrvatski radio ima više vjerskih emisija nego Radio Vatikan, da nije fer da se sve hrvatske građane srpske nacionalnosti proglašava neprijateljima, a Tuđmanovi unuci, iako Srbi, preko noći postaju biznismeni...” Je li nešto pogrešno rekla?
Sve što je govorila bila je istina, samo istina i ništa - kao u filmovima - osim istine. To je radila cijeli jedan veliki, hrabri, autentični život, kakvim se, prema mišljenju Miroslava Krleže, usudi živjeti tek mali broj ljudi. “Ne pitam za cenu”. Optuživali su je za komunizam i jugoslavenstvo, ali Vedranini su iz Hercegovine, među rođacima ima znamenitih ustaša. No tu genealogiju, pozitivnu u novom kontekstu, nije koristila. Bila je protivnica svake razuzdane moći. Nije voljela ni Tita ni Jugoslaviju, to mi je osobno rekla, a mrzila je laž, hipokriziju, otimačinu, nasilje. U intervjuu za Express 2019. kazala je: “Moj je otac Tita uvijek zvao samo ‘stara svinja’ i stalno je ponavljao kako će ‘ovdje biti krvi do koljena kad crkne stara svinja’. Nisam voljela Tita jer sam mu morala mahati kad je prolazio kroz Mošćeničku Dragu, on u raskošnom automobilu, ja gola i bosa. Prezirala sam Tita i njegovu ‘gospodu’ već kad sam imala sedam godina. Nadala sam se da će nestati sa scene, da će doći neki novi ljudi.” Potom je nastavila: “I došli su. Ovo smeće koje danas vlada Hrvatskom u meni ne budi samo gađenje nego i ubilački bijes…”
Umrla je u jeku afere u kojoj je glavnu ulogu doista igralo smeće, ali pravo, ono u Gospiću, rezultat desetljetne svemoći vladajuće stranke. Već 1991. rekla je kamo to vodi. Mrzila je brahijalnu moć gdje god bi je vidjela na našem planetu. Zbog rečenice “Zašto je dim iz Auschwitza sveti dim a dim iz Gaze pičkin dim?” dobila je otkaz iz basnoslovno plaćene emisije na Novoj TV. Rekla je to 2014., mrtva hladna, na postaji čiji je vlasnik u tom trenutku bio jedan Židov, a Gaza bila Disneyland prema ovoj današnjoj Netanyahuovoj. Nije poznavala “zonu interesa”. “Ne volim rat, ali mi je Amera pun kurac”, napisala je u kolumni genijalna naslova “Nas i USA 500 milijuna”. Nastavila je ovako: “...I Nijemaca. I Britanaca. I Francuza. I Hrvata. Svih mi je pun kurac koji diljem svijeta ubijaju djecu da bi svojoj kupovali jahte.” Organski je mrzila sklonost američkih neokonzervativaca obiju frakcija, demokratske i republikanske, da izazivaju ratove po svijetu, zarad uvećanja vlastitog, besramnog bogatstva, čija je zla ćud dodatno istaknuta snažnim manifestacijama religioznosti. Izjave američkih dužnosnika, trgovaca u hramu, ne ostavljaju mjesta sumnji da je krivo protumačila njihove podle, sebične motive. Donald Trump od Gaze želi napraviti resort, prisvojiti Grenland i Hormuz, a nedavno je kazao da venezuelanska nafta – baš kako je pisala Rudan – pripada pobjedniku, Americi. Tako je govorio Džingis-kan. Zloglasna Victoria Nuland mnogo je puta ponovila kako će isporuke američkog oružja Ukrajini dignuti američku industriju i standard američkih ljudi. Lindsey Graham kazao je kako je investicija u ukrajinsko oružje najbolja jer “Rusi umiru”, a Amerika čuva svoje živote. Treba monetizirati tuđu krv, koja teče u rijekama ne u potocima. Rudan je prepoznavala taj hijenski motiv koji Ameriku, naš nekoćni svjetionik, pretvara u Rim Ridleya Scotta iz “Gladijatora 2”, carstvo koje uništava sve što dotakne. “Nemoguće je nabrojiti koliko su Amerikanci u svojoj novijoj povijesti ‘oslobodili’ zemalja, u njih unijeli ‘demokraciju’ i smrt a izvukli, najčešće, naftu”, napisala je u tekstu “11. rujan”.
Vedrana Rudan nakon otkaza je išla kao legendarni dubrovački mornar Miho Pracat: kad bi jedan brod potonuo, ona bi sjedala na drugi, nije cmizdrila. Režimlije i oportunisti izbacivali su je iz novinskih redakcija, ali ona se okrenula pisanju knjiga i kolumni, postavši zvijezda, hrvatska, pa regionalna, pa europska, a imala je i globalni doseg. Objavila je ukupno 17 knjiga, koje su prevođene na europske jezike, a tiskana je i u Americi.
Njezina se djela bave obiteljskim nasiljem, položajem žena, starenjem, lažnim moralom i bešćutnošću politike. Pisala je kao što je i mislila, virtuozno, oporo, duhovito, ironično. Mnogi su čitatelji njene obiteljske sage doživljavali kao faktičnu istinu – o mržnji u obitelji, o rastavi, o djeci, o mužu. To su, međutim, često (ne uvijek) bile fikcije, samo su bile vrlo uvjerljive, a bila je nježna i pažljiva majka i obožavana supruga. Perforirala je, kad je objavila da se rastaje, povjerovali su skoro svi izuzev onih koji su znali za ljubav nje i supruga Ljubiše. Vedrana nije bila rođena bez centra za strah – bojala se, imala treme, ali bi zažmirila i skočila u duboke vode. A onda plivala sjajno. Nitko ne zna koja je cijena plaćena za to. Ali vrijedilo je. Njena posljednja knjiga zove se “Umrijeti bez stresa” (2024.). Izdana je iste godine kad je saznala za tešku bolest. Opisivala ju je jednako nesmiljeno, nesentimentalno, junački, kao i bolesti svijeta koji ju je okruživao.
Umrla je nakon duge i teške borbe s rijetkim oblikom karcinoma žučnih kanala. Od javnosti se oprostila porukom koju je sama unaprijed osmislila: “Vedrana je otišla na područje bez signala”.
