Boro Radaković: Ozljeđivalo me i nanosilo povrede, ali ne i slomilo

Svoju novu knjigu, zbirku priča “Ne plači, dušo” (V.B.Z., 2021.), Borivoj Radaković počinje citatom iz romana “Proljeća Ivana Galeba” Vladana Desnice. Time nedvosmisleno utvrđuje trasu svojeg autorskog zanimanja za njezine protagoniste: na prolaznom putu života jedino je odredište smrt. Hoće li se predati, dopustiti da im nemoć zatvori horizonte i misli ili otvoriti nove mogućnosti za razmišljanje i učenje novih životnih istina, i potvrđivanje onih već poznatih, ali na svježi način? Kao ključ iščitavanja jedanaest priča okupljenih u zbirci, Radaković nudi humorni odmak: u ovom predsmrtnom čistilištu koje se zove život kome je ikad palo na pamet da umjesto stiliziranja svojih duševnih patnji prispodobi neku estetsku kvalitetu morskoj bolesti ili zubobolji (?). Na tragu razmišljanja junaka Desničina romana, u promišljanju estetike ljudskog mesa koje pati, sugerira Radaković, trebalo bi biti demokratično istinoljubiv pa tom običnom prosječnom, svakidašnjem čovjeku - onom koga takve istine-zubobolje najviše taru i pogađaju - dopustiti njegovo osnovno ljudsko pravo: priznati mu njegovu nesreću. Radaković svojim junacima itekako priznaje njihove nesreće, ali im podliježe samo do određene mjere - jer nesreća, kao i sreća, ovisi o kutu gledanja. Pristanemo li na ponuđeni suptilni ironijski odmak, mijenja se optika čitavog prizora, pa tako ono što promatramo, ma kakva sumorna raspoloženja impliciralo, gledano kroz naočale Radakovićeve autorske interpretacije, dobiva auru jednog optimističnog, razigranog narativa o nerazumijevanju i komunikacijskim šumovima koji premrežuju naše živote, o žudnjama, strahovima, strastima i pokušajima da se pronađe smisao i neka vrsta užitka u svakidašnjem tavorenju. Pomalo carverovskih obilježja, ponajprije u odnosu prema rečenici, stilu, naraciji, obraćanju pozornosti na naizgled nebitne detalje, pristupu likovima, u opipljivosti prizora u kojima ih nalazimo i neodredivoj- ali sveprisutnoj napetosti nevidljivih drama njihovih života, “Ne plači, dušo” nipošto nije mračna knjiga - dapače, ona je “svojevrsni epilog - o našem svakidašnjem, običnom ludilu što ponekad doseže strašne proporcije i posljedice”. Nagrađivani književnik, dramatičar i prevoditelj, Borivoj Radaković (1951.) autor je četiri romana, niza drama te još dvije knjige priča. Trideset i plus godina nakon generacijskog romana “Sjaj epohe” (1990.), koji ga je književno etablirao, Radaković - sad sedamdesetogodišnjak - napisao je “Ne plači, dušo”, još jednu manje-više generacijsku knjigu ili barem knjigu pisca koji promatra svijet iz pozicije generacije koja je doživjela i proživjela sve ono što je obilježilo protekla tri desetljeća te se sad našla u poziciji iskusnog i mudrog promatrača. Neobična zbirka priča, prepuna humora i groteske, bolesti i vitalizma, “Ne plači, dušo” knjiga je opora i pronicljiva autora, pomalo opsesivnog umornog mudraca koji na ljude i svijet gleda s blagošću premda je svjestan svih njegovih zamki i okrutnosti. S autorom smo popričali o tome što donosi deset priča i jedan poetsko-prozni fragment njegove nove zbirke.