Svoju novu knjigu, zbirku priča “Ne plači, dušo” (V.B.Z., 2021.), Borivoj Radaković počinje citatom iz romana “Proljeća Ivana Galeba” Vladana Desnice. Time nedvosmisleno utvrđuje trasu svojeg autorskog zanimanja za njezine protagoniste: na prolaznom putu života jedino je odredište smrt. Hoće li se predati, dopustiti da im nemoć zatvori horizonte i misli ili otvoriti nove mogućnosti za razmišljanje i učenje novih životnih istina, i potvrđivanje onih već poznatih, ali na svježi način? Kao ključ iščitavanja jedanaest priča okupljenih u zbirci, Radaković nudi humorni odmak: u ovom predsmrtnom čistilištu koje se zove život kome je ikad palo na pamet da umjesto stiliziranja svojih duševnih patnji prispodobi neku estetsku kvalitetu morskoj bolesti ili zubobolji (?). Na tragu razmišljanja junaka Desničina romana, u promišljanju estetike ljudskog mesa koje pati, sugerira Radaković, trebalo bi biti demokratično istinoljubiv pa tom običnom prosječnom, svakidašnjem čovjeku - onom koga takve istine-zubobolje najviše taru i pogađaju - dopustiti njegovo osnovno ljudsko pravo: priznati mu njegovu nesreću. Radaković svojim junacima itekako priznaje njihove nesreće, ali im podliježe samo do određene mjere - jer nesreća, kao i sreća, ovisi o kutu gledanja. Pristanemo li na ponuđeni suptilni ironijski odmak, mijenja se optika čitavog prizora, pa tako ono što promatramo, ma kakva sumorna raspoloženja impliciralo, gledano kroz naočale Radakovićeve autorske interpretacije, dobiva auru jednog optimističnog, razigranog narativa o nerazumijevanju i komunikacijskim šumovima koji premrežuju naše živote, o žudnjama, strahovima, strastima i pokušajima da se pronađe smisao i neka vrsta užitka u svakidašnjem tavorenju. Pomalo carverovskih obilježja, ponajprije u odnosu prema rečenici, stilu, naraciji, obraćanju pozornosti na naizgled nebitne detalje, pristupu likovima, u opipljivosti prizora u kojima ih nalazimo i neodredivoj- ali sveprisutnoj napetosti nevidljivih drama njihovih života, “Ne plači, dušo” nipošto nije mračna knjiga - dapače, ona je “svojevrsni epilog - o našem svakidašnjem, običnom ludilu što ponekad doseže strašne proporcije i posljedice”. Nagrađivani književnik, dramatičar i prevoditelj, Borivoj Radaković (1951.) autor je četiri romana, niza drama te još dvije knjige priča. Trideset i plus godina nakon generacijskog romana “Sjaj epohe” (1990.), koji ga je književno etablirao, Radaković - sad sedamdesetogodišnjak - napisao je “Ne plači, dušo”, još jednu manje-više generacijsku knjigu ili barem knjigu pisca koji promatra svijet iz pozicije generacije koja je doživjela i proživjela sve ono što je obilježilo protekla tri desetljeća te se sad našla u poziciji iskusnog i mudrog promatrača. Neobična zbirka priča, prepuna humora i groteske, bolesti i vitalizma, “Ne plači, dušo” knjiga je opora i pronicljiva autora, pomalo opsesivnog umornog mudraca koji na ljude i svijet gleda s blagošću premda je svjestan svih njegovih zamki i okrutnosti. S autorom smo popričali o tome što donosi deset priča i jedan poetsko-prozni fragment njegove nove zbirke.
BestBook: Nakon dosta godina, ponovno zbirka priča, s novim nizom junaka i njihovih sudbina. Tko su protagonisti knjige ‘Ne plači, dušo’ i čime su vas svi oni zaintrigirali i privukli? U kolikoj su oni mjeri proizvodi ovoga trenutka koji živimo sad? Koliko su vam bliski; jeste li ih dobro ‘poznavali’ prije nego što ste počeli pisati o njima?
Zaista, prošlo je gotovo dvadeset godina od moje prethodne zbirke priča! ‘Porno’ se zvala... Kad sam sad počeo pisati, nisam o tome razmišljao. Prvotno sam počeo pisati roman, a onda su mi počeli navirati likovi i odnosi među njima, događaji, a ja ih nisam sve mogao staviti u istu cjelinu - neki naprosto nisu u njega pristajali. Nikad ne opisujem konkretne ljude, nikad nemam na umu svoje znance i prijatelje, jer mislim da bi to bilo nepošteno. Onda zavolim te fiktivne, fikcijske likove, mnogo razmišljam o njima i važno mi je da im ne narušim integritet. Moji likovi žive sad, nisu nikakvi heroji, uzorni junaci, borci za velike i pravedne ciljeve. Mislim da su mogući kao stvarna bića. Zbog toga i pišem u prezentu. Pripovijetka je divna forma i čudim se, mlađim piscima naročito, što je izbjegavaju i odmah se bacaju na roman, u njega trpaju sve i sva da popune prostor, uvršćuju epizode koje nemaju nikakve veze s cjelinom, nastoje od novelete napraviti roman količinom teksta. A to je tako vidljivo... Polako, prijatelji, ima vremena.
BestBook: Možda je stvar u tome da je kratku priču nekad i teže napisati nego roman? Vi pak sa svakom knjigom nastojite biti novi, drugačiji, kao da svaki put na neki način iznova stvarate ne samo novu knjigu, nego i svoju književnost. Je li stvar u tome da još tragate za nekom svojom manirom ili upravo suprotno, namjerno bježite od ugode oprobanih recepata?
Uh, to mi je izuzetno važno - svaka knjiga mora biti drukčija od prethodne. Ne volim kad pisci uspostave svoju maniru i godinama je ne napuštaju. Ipak, nisam u tome pravedan jer i održavanje manire je umijeće. Samo što mene to ne zanima. Sjajan primjer, čak i uzor mi je pokojna Kathy Acker, koja je također pisala tako da se ne ponovi ni na koji način. A opet, i ne znajući tko je autor, kad čitamo, prepoznat ćemo stil, prepoznat ćemo autorsku osobnost jer, kako glasi jedna od definicija - čovjek je stil.
BestBook: Ove su vaše priče, čitam na koricama, ‘o žudnjama, strahovima i strastima koje iskrivljuju naše karaktere’. Drugim riječima, kako je to lijepo konstatirao Springsteen, nitko u ovom životu ne izađe neozlijeđen - svi imamo nešto slomljeno. Na koji ste vi način ‘slomljeni’? Patnja, dakle, ima destruktivnu moć, no ima li i konstruktivnu?
Ozljeđivalo me i nanosilo povrede, ali ne i slomilo. I nisam patnik. Prije ću se posvađati nego patiti. Sve je to uračunato u život, u postojanje. Samo budala i psihopat, mislim, ostaju intaktni. Patnja, pak, nije konstruktivna jer se vrti u svom krugu, neproduktivna je i izluđuje svoga nositelja neprekidnim ruminacijama i time se obnavlja. Ipak - zazvučat će sadistički - tuđa patnja u književnosti može biti poticajna! Jer njezina svrha nisu mučenje niti naslada.
BestBook: ‘Ne plači, dušo’ počinje pričom ‘Sloboda’, o homofobno-nacionalističkoj nasilnoj epizodi u tramvaju - u njoj smo već zagazili u aktualnu pandemiju koja nas je dovela u novu vrstu globalnog ratnog stanja i, u skladu s tim, ponovno otvorila Pandorinu kutiju propitivanja kakvi smo mi ljudi danas i hoće li ova globalna kriza utjecati na to kakvi ćemo biti sutra. Jeste li u tom smislu iole optimistični? Je li u današnjem svijetu ideal slobode izgubio na važnosti, s idejom slobode trajno kompromitiranom i pervertiranom?
Isprva sam želio napisati knjigu u kojoj o pandemiji neće biti spomena jer sam se unaprijed plašio cijelog vala knjiga i filmova o koroni i nisam htio u tome sudjelovati. A opet, kako me uvijek zanimalo pisanje o najakutnijoj suvremenosti - kako da izbjegnem tu pošast koja nam je izmijenila sve?! Koronsko doba je, dakle, uključeno. Meni dragi August Cesarec je rekao otprilike: ‘Ja sam pesimist za sadašnjost, ali sam optimist za budućnost!’. Kad sam bio mlađi, to mi je zvučalo kao uputa za život i pogled na svijet. Danas mi je opreka između optimizma i pesimizma odiozna i nedozrela te nastojim živjeti i gledati svijet bez nje. Ali da, sve se drastično promijenilo, isplivale su strašne osobine naših suvremenika koje me brinu. Pojam slobode se promijenio, danas najregresivniji pripadnici društva tvrde da su oni pobornici, zatočnici slobode. Kad gledam njihove mitinge, sjetim se Buñuela i njegove invertirane stvarnosti u filmu ‘Fantom slobode’. Negdje potkraj filma studenti u maniri šezdesetosmaša demonstriraju na ulicama Pariza i viču: ‘Dolje sloboda’, a šef policije izdaje zapovijed: ‘Pucajte bez milosti’. Reklo bi se - veličanstven artizam velikog Luisa Buñuela. Kad ono, u životu se sve okrenulo. ‘Slobodari’ se ne libe zazvati Gundulića i njegovu ‘Himnu slobodi’ te mu uz bok stavljaju pjevača kanibalske pjesme i pobornika teorije ‘Blut und Boden’. ‘Slobodari’ su glavni protivnici samoizolacije u vremenu korone, a čitav njihov projekt usmjeren je na samoizolaciju Hrvatske u svijetu! Nadrealizam je postao naša realnost. A u nadrealizmu i postmodernizmu sve je moguće.
BestBook: U svim pričama prisutna je neka drama, poentirana naslovom, a onda i svršetkom, koji je istodobno dramatičan i deterministički, iako uz jedan ludistički moment, određenu mekoću, kao da želite reći da svaki mrak u sebi sadrži i dozu humora. Je li mrak bolja podloga za humor od svjetla? Može li humor, u tom smislu, poslužiti i kao neka vrsta lijeka?
Kad tako postavimo, rekao bih da uz svjetlo ide radost, a mrak može rađati humor. Humor je način slabih, a sarkazam je doživljaj i ekspresija umišljeno ili stvarno jakih. Ironija je negdje između. Ja pribjegavam humoru. On, doduše, može imati terapijski učinak, ali mi to nije u prvom planu. Humor, smijeh, smiješak i podsmijeh su naprosto odrazi emocija i besmisleno je ponašati se kao da ih nema. Ne volim mrtvački ozbiljne knjige koje barem jednom čitatelja ne navode na smijeh. Meni su najveći primjeri Miroslav Krleža i monolog njegova kočijaša koji netom došavšeg Filipa Latinovicza vozi na selo, ili vojni zapovjednik u ‘Kiklopu’ Ranka Marinkovića koji regrutima objašnjava orijentaciju. Oni i jesu veliki pisci jer nas znaju razjariti, uplašiti, zabrinuti, ali i nasmijati. E, sad ja: trudim se nasmijati svoje čitaoce (i čitatelje i čitače) i kad uspijem - eto veselja! Nije svaki mrak tako mrk.
BestBook: U jednoj od priča nasilje je naizgled posve nemotivirano, posljedica čiste obijesti, proizašlo iz, rekla bih, dosade. Nameću se kao teme egzistencijalistička pitanja smisla/besmisla, što je opet usko povezano s postojanjem orijentacijskih obrazaca koje obično nalazimo u okolini. Gube li se ti obrasci danas? Ili nam je doista toliko dobro da smo postali obijesni? Kakvu estetiku nalazite u nasumičnosti koju opisujete? Ima li i ljepote njoj?
Ima estetike kad se napiše dobra priča, ali to je stvar priče. Nemotivirano nasilje uništava žrtvu, a promatrača zastrašuje. Orijentacijski obrasci su, kako kažete, očito poremećeni, nestali su, zamijenili su ih drugi. Dovoljno je prolistati dnevne novine i portale i zapanjiti se i zabrinuto zapitati kamo ide ovaj svijet: osuđeni ratni zločinac doživljava mirnodopske počasti, zlikovci u Beogradu jedu ljude, silovateljima se smanjuju kazne jer su bili sudionici u ratu, neznalice vrijeđaju stručnjake, negiraju se zločini i postojanje Jasenovca, Ovčare i Srebrenice, novinarima se prijeti smrću... Otimačina, pljačka, prevara postale su vrline. Nema tu estetike, a tko nalazi ljepotu u zločinu, izrazito je poremećen i u njega humanosti i, kako bi rekli Crnogorci, čojstva nema, u njega nema osnovnih svojstava ljudskog bića. U mojoj priči nasilnik vidi estetiku u zlom činu, ali i nepoduzetni promatrač postaje sudionik. Tako nam i u društvu, i u državi, zlo biva institucionalizirano. Jao nama! Pitajte nešto vedrije da ne ispadnem namćor i gunđalo.
BestBook: Možda možemo govoriti o optimističnom pristupu temi starenja? Dobar se broj priča ove zbirke bavi starenjem, urušavanjem tijela i uma, nemoći, smrtnosti i smrti. Teme koje se prirodno nameću s godinama? Je li ovo, na neki način, još jedna vaša ‘generacijska’ knjiga?
Davno je Hanif Kureishi rekao da stari zajedno sa svojim čitateljima. To mi je svojevremeno zvučalo prilično odbojno, ali je, vidim, ista stvar sustigla i mene. Kad sam objavio prvi roman, jedan vršnjak mi je rekao: ‘Napisao si roman za našu generaciju. Hvala ti’. Onda su mi uslijedile knjige koje su univerzalnije, a sad sam opet generacijski pisac.Slavenka Drakulić ima knjigu o starenju. Eto, objavih i ja jednu takvu. A takva će mi biti i iduća. A meni je zauvijek ostala ‘Balada u nejednakim strofama’ divnog slovenskog pisca Juša Kozaka. Priča o novinaru koji odlazi u mirovinu, iz navike obilazi uredništva, a na kraju ostaje sam sa svojim mačkom... Moja slika starenja nije tužna.
BestBook: Kad već spominjete mačka, knjigu završavate pričom o mačku, uglazbljenom u istoimenu pjesmu snimljenu s vašim bendom BoraBora. Moram priznati da pomalo podsjeća na poetiku Toma Waitsa u pjesmi ‘Big Joe and Phantom 309’...
S grupom u kojoj su izvrsni muzičari s velikim djelom iza sebe - Piko Stančić (bubnjevi), Marino Pelajić (bas), Saša Novak (gitara), Toni Markulin (klavijature) i Lidija Janjić (vokal) - sudjelujem u stvaranju pjesama. Zovemo se BoraBora i slijedimo takozvanu spoken word poetiku Ja u tom bendu ne pjevam, nego govorim pjesme. Za sada imamo svega nekoliko spotova na YouTubeu jer nas je korona silno usporila, ali se nadam da ćemo se ove jeseni moći sastajati i napraviti još desetak stvari. Spoken word nije u nas čest i ja znam samo za odličnu riječku književnicu Teu Tulić. Takve je stvari odavno radio John Cooper Clarke, u međuvremenu, na primjer, Streets, u zadnje vrijeme Dry Cleaning. A pjesma ‘Mačak’ silno mi je draga. Prijatelj Boris Perić mi kaže: ‘Napokon rock and roll nije više zabava’. Dečki iz benda prihvatili su je iako je daleko od rokerskog obrasca i napravili odličnu kompoziciju koja stvara odmjerenu i plemenitu atmosferu. I da, obožavam mačke i život.
BestBook: Vratimo se još malo na temu starenja, uz koju ide i tema seksualnosti u zrelijoj dobi, s kojom se Boro Radaković pomalo i ruga konzervativnom netolerantnom domaćem društvenom psihogramu. Ali tu negdje još bitniju ulogu čini mi se igra i ljubav...
O da, ta mi je priča vrlo važna jer se suprotstavlja društveno određenom obrascu starenja. Ponekad mi se čini da mnogi naši sugrađani stare po nekoj navici. Odjednom se počinju jednako oblačiti, jednako bivaju nezadovoljni svime i svačime, jednako se više ne sjećaju da su ikad bili mladi. Moja junakinja se u šezdeset i nekoj zaljubljuje, uživa u seksu i životu s partnerom od nje mlađim trideset pet godina, suprotstavlja se dobnoj diskriminaciji. Naša uvijek inspirativna i uvijek nadahnuta i provokativna umjetnica Vlasta Delimar nedavno je imala projekt ‘Orgazam u šezdesetoj’. Previše je tabua u govoru o starosti; valjda s mojom generacijom dolaze na red da ih rušimo.
BestBook: Možda je sad trenutak da se malo dotaknemo i FAK-a, čiji ste jedan od pokretača. FAK je vrlo brzo postao kulturni fenomen na valu optimizma nakon tmurnih devedesetih i desetogodišnje vladavine HDZ-a. Iz današnje perspektive, rane dvijetisućite izgledaju kao godine optimizma: kako vi gledate na to razdoblje? Jesu li tadašnje nade iznevjerene? Možemo li danas, u ovo cinično doba, uopće zamisliti nešto poput FAK-a?
FAK je doista bio radostan festival u kojemu su komunicirali autori i publika uživo i bez posrednika. Vrijeme se promijenilo i vjerojatno danas ne bi bilo moguće napraviti nešto slično. Mi smo slijedili i proizvodili neki oblik klupske kulture gdje je prepušteno publici na volju hoće li pratiti program ili će stajati za šankom kao da programa nema. Nismo imali nikakav projekt za budućnost, bili smo razdragani što se sve naprosto događa. Uostalom, bili smo svjesni da to ne može i neće trajati unedogled i to nas nimalo nije brinulo. Naprotiv! Kako se pročulo za nas, mogli smo dovesti bilo kojeg britanskog i europskog pisca i ukazivale su se mogućnosti da FAK registriramo kao brend, tako reći poduzeće, i nastavimo dalje. Ali mi smo bili pisci, nije nas zanimalo neko dugotrajno bavljenje organizacijom festivala. Nismo imali nikakav fond, a nismo ga ni tražili. Nudili su nam se ugostitelji koji bi namirili troškove, a prihod od ulaznica i dobit na pićima išli su njima. Sve je uvijek bilo organizirano na najbolji način i doista se ne sjećam ni jednog neugodnog trenutka. Osim kad je dragi i poštovani, veliki Ivo Brešan pao u gužvi u klubu Gjuro2 i slomio ruku. Bio je veličanstven: nakon intervencije na Hitnoj, gdje su mu stavili gips, vratio se i čitao pred zadivljenom publikom.
BestBook: Koje je ključno nasljeđe koje je FAK ostavio hrvatskoj kulturi, ako je uopće ostavio ikakvo nasljeđe?
Sjajan je bio polet i publike i kolega pisaca, uzajamno bodrenje. Uspjeli smo tad dovesti književnost u središte kulturnih, pa i društvenih zbivanja. Promovirali smo nov tip književnosti koji je za sobom ostavio moderniste i postmoderniste s njihovim pretencioznim vrludanjima, razvili smo književnu scenu, podigli razinu čitanosti, poticali prozno stvaralaštvo, radili na tome da se vrati roman kojim je hrvatska književnost trajno oskudijevala. Ostala su imena i djela Miljenka Jergovića, Ante Tomića, Nevena Ušumovića...
BestBook: Može li danas uopće umjetnost, a osobito književnost, biti društveno važna? Postaje li u posljednje vrijeme umjetnost - odnosno kultura općenito - na neki način ‘zabava’ za sve uži krug poklonika, bez šireg društvenog utjecaja na ‘mase’? Ili je oduvijek bilo tako!?!
Svega je u povijesti bilo i književnost je uvijek govorila o svom vremenu na svoj način, čak i kad nije dosezala visoke umjetničke vrhove. Od vremena kad su puk i njegova umjetnost bili jedno, kad su bardovi predstavljali svijest društva, do larpurlartističkog povremeno nadmenog stava prema društvu i publici, umjetnost i književnost uvijek su bili u interakciji. Društvo je moglo reagirati afirmativno ali i negativno ili represivno. Umjetnici su bivali općecijenjeni, ali ponekad zatvarani i proganjani, katkad su znali biti žrtve prijetnji i napada. Eto primjera Orhana Pamuka, nobelovca i građanski ugroženog pisca. Najgora razdoblja su kad je umjetnost društveno nevažna. Nekako mi se čini da smo danas u takvom razdoblju, u konzumerističkom kapitalizmu na traci se nudi samo poznato i očekivano, lako utrživo, nudi se samo mainstream. Koliko sam obaviješten, u Britaniji izdavači odmjeravaju može li koja knjiga biti prodana u, recimo, 70.000 primjeraka, a neke od njih ništa ispod tog broja ne zanima.
BestBook: Kod nas se pak čini da mladi hrvatski književnici nikad nisu imali veće mogućnosti za objavljivanje, dok istodobno izgleda kao da relevantnost književnosti u Hrvatskoj nikad nije bila manja... Pratite li što se događa na književnoj sceni?
U vremenu kad odlučuju mediji o kvaliteti književnosti, kad pokušavaju nametnuti ukus, kad pretjeranu pozornost pridaju irelevantnim autorima i knjigama, teško je dati savjet ikome. Može se kome samo poželjeti da ga dopadne sreća da ga vinu u visine. Kritika u tome potpuno podbacuje i u nebesa diže sve što je objavljeno, a književne nagrade dodjeljuju se početničkim i netalentiranim uradcima. Sve u svemu - rasap. Pa ipak, savjet: čitajte neprekidno, proučavajte književnost (ne morate nužno studirati) i poštujte čitaoce i, u prvom redu, sebe, nemojte da vam se dogodi da vas poslije bude sram zbog svojih prvih djela. I ne ulazite u književnost ako preko nje želite postati bogati i slavni jer ništa od toga nećete biti.
BestBook: Prije nešto više od dva desetljeća, vaša legendarna drama ‘Dobrodošli u plavi pakao’ mjesecima je punila Kerempuh i imala snažan politički odjek u javnosti. Čini se da i kazalište prati trend koji ste upravo opisali i polako gubi potencijal pokretača društvenih promjena i općenito društvenu relevantnost. Je li doista tako? Može li danas teatar biti politički relevantan? Možemo li danas zamisliti kazališnu predstavu oko koje bi se dogodila politička mobilizacija kao što je bio slučaj s vašom predstavom o BBB?
Možda se može takvo što dogoditi, ali svakako ja ne bih mogao biti taj. Mislim da se to piscu može dogoditi možda samo jednom u životu. Važno je pogoditi trenutak. Ta moja drama možda ne bi imala takav odjek da se pojavila godinu dana ranije ili godinu kasnije. Ne znam. Nedavno su me neki ljudi pokušavali motivirati da napišem novi komad o navijačima, ali sam im se morao zahvaliti. Sve se mijenja, pa tako i navijači - ja sam poznavao dečke iz devedesetih, a ove sadašnje ne poznajem. Oni se drukčije ponašaju, drukčije govore i mnogo bi mi trebalo da proniknem u njihov svijet. A oni me ionako ne bi primili u njega.
BestBook: Pišete li možda novu dramu? Što se događa s vašim tekstom ‘Borba i dosada: Kratka povijest rock & rolla’?
Počeo sam ozbiljno pisati tu dramu, ali su me na neko vrijeme odvukle druge stvari. Dovršit ću je svakako dok još postoje oni koji se sjećaju rock and rolla.
BestBook: I u svojim se pričama uvijek krećete prostorom koji vam je dobro poznat. Koliko se taj prostor promijenio u tridesetak plus godina koliko se bavite književnošću? Kao pisac građanske provenijencije i distinktno urbane kulture, biste li se složili s onima koji tvrde da je ta kultura danas u opasnosti? Nije li to možda i dobro za nju - uljuljkanost može voditi u prosječnost?
O da, grad je moj prostor i uvijek sam pomalo zazirao od takozvane ruralne ili zavičajne književnosti, njezina naturalizma, ismijavanja lokalnih idioma... uvijek po istom obrascu. I doista vidim velik pomak, zapravo skok u zadnjih dvadeset/trideset godina. Mislim da su prva dva desetljeća ovoga stoljeća donijela više romana u domaću književnost, nego cijelo dvadeseto stoljeće. Ima tu svega, dakako, ali je vidljiv i kvalitativan skok. S druge strane, ono što zovemo kulturom u užem smislu - umjetnost i život oko nje - planetarno je doživjelo uzmak. Poluobrazovani artisti i poluobrazovana publika proizvode i konzumiraju djela za jednokratnu upotrebu. Zabava je nadjačala kulturu jer za kulturu je potrebna kultura, a za zabavu - dobra volja. I eto - tu smo gdje smo.
BestBook: Je li zato pisac u svim pričama zbirke ‘Ne plači, dušo’ zadržao ulogu promatrača? Osjećate li se ponekad pomalo kao lik voajera u svojoj knjizi, promatrač osuđen na neutaživu potrebu neprekidnog vraćanja po još, sve dok ga jednom ne dočekaju s batinama?
Pisac je uvijek barem promatrač, a u vremenu korone, što mu drugo preostaje nego da promatra svijet ili ga se sjeća. Ja spadam u te prve. Inače ne volim sjećanja i uspomene, pišem o onome što se upravo događa, a kako su mogućnosti kretanja i djelovanja bile reducirane promatrao sam ljude oko sebe, razmišljao o njima, njihovim riječima, sudbinama. Onda sam suprotstavio dva tipa promatrača - voajera koji je usmjeren na tuđu intimu i promatra tajno, sebično, lopovski, i građanina koji gleda okruženje u kojem su ljudi spremni na to da budu promatrani i privlače pozornost odjećom i ponašanjem. A svi smo zapravo promatrani promatrači i uvijek smo negdje registrirani nekom kamerom. Tog vrhovnog promatrača ne konstatiramo i ponašamo se kao da ga nema pa me, barem u toj priči, nije zanimao. U priči ‘Pogled s druge strane prozora’ govorim o voajeru (iliti virku, kako ga je simpatično i duhovito nazivao pokojni profesor Stjepan Babić) kojeg su vidjeli kako promatra i za to su ga kaznili. Legitimni motrilac iz priče ‘Promatrač svijeta’ ima oprečnu sudbinu i uživa u radosti što je među ljudima.
BestBook: Dvije priče u zbirci tiču se iste situacije ispričane iz različitih kutova, međutim ostavljene su posve nepovezanima, a čak nisu ni kronološki smještene jedna kraj druge. Zapravo, nisam sigurna ni da sam u pravu kad kažem da je riječ o istoj situaciji. Koja je vaša dijagnoza: život je niz slučajnih odabira i krivih pretpostavki? Jesmo li osuđeni da se nikad ne razumijemo i istinski ne ‘sretnemo’? Ili se naprosto poigravate percepcijama čitatelja? Zanimljivo mi je da ste baš u jednoj od te dvije priče uveli fantastičan element, iako, ako se ne varam, niste baš obožavatelj takvih rješenja...
Ne volim fantastiku i smatram je neodgovornom u realističnom pisanju. Naročito mi je odbojan takozvani magijski realizam. Taj jedan moment u knjizi koji se javlja u dvije priče sasvim je moguć, takve se podudarnosti često događaju i mene zabavljaju. Sigurno vam se dogodilo da nekome nešto govorite i izgovorite neku riječ, a u tom trenutku čujete da ju je upravo izgovorio netko za drugim stolom ili na radiju. Ha, sad se prisjećam da u ‘Hazarskom rečniku’ Milorada Pavića jedan junak, ako se ovako naprečac dobro sjećam, tjera slugu da govori i čeka da dođe do takve podudarnosti. U te dvije priče doista izgleda kao da se trenutak fantastike upleo u realnost, pogotovo zbog priče ‘Čovjek kojeg nema’, u kojoj je jedan lik potpuno neuhvatljiv a drugi ne zna bi li mu vjerovao ili ne...
BestBook: Na kraju, kad biste danas bili tek na početku svoje književne karijere, što biste, sa sadašnjim iskustvom, samome sebi savjetovali? Što biste savjetovali današnjim književnim početnicima?
Da počinjem iz početka, bio bih manje lijen. A savjetujem ono što je Alojz Majetić meni davno savjetovao - Ne počinji pisati ako ne znaš kako će priča završiti!
