Terry Eagleton, danas 76-godišnji profesor engleske književnosti na sveučilištu Lancaster i jedan od najutjecajnijih britanskih javnih intelektualaca "opće prakse", nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Tijekom pet desetljeća javnog djelovanja nebrojeno je puta svojim provokativnim knjigama, člancima i javnim istupima pokretao polemike o nizu pitanja suvremenog društva i politike, sakupivši pritom gomilu obožavatelja i mrzitelja, kako na ljevici, tako i na desnici.
Taj "teoretičar kulture", kako ga vole titulirati anglofoni mediji, jedna je od rijetkih javnih osoba koje se istodobno deklariraju kao marksisti i kao vjernici u vrijeme u kojemu obje te odrednice izazivaju podizanje obrva u intelektualnijim salonima. Eagleton je uvjeren da nijedan mislilac u povijesti nije bio "tako groteskno pogrešno shvaćen kao Karl Marx", a istodobno svoju inspiraciju crpi iz pisanja svetog Augustina i svetog Tome Akvinskoga.
Po obrazovanju teoretičar književnosti - Eagleton je šezdesetih godina s najvišim mogućim ocjenama meteorski protutnjao kroz Cambridge - bavi se raznim temama: klasnom borbom, novim ateizmom, ratom protiv terora, razumom, vjerom i revolucijom, nacionalizmom, kolonijalizmom, vjerskim fundamentalizmom... Eagleton je vrlo kritičan prema postmodernističkim idejama, premda neki njegovi kritičari tvrde da je upravo njegova metoda bliska postmodernizmu.
Doista, kad kaže da je "najuvjerljivija inačica žrtvovanja povezana s uspješnim razvojem vlastitog ja, a ne njegovim zatiranjem" ili kad poručuje da "ne postoji imanentna vrijednost i da je sve na području kulture određeno nečim izvan same kulture", Eagleton se opasno ljulja na zategnutom užetu s kojeg je lako skliznuti u ambis postmodernizma - premda, u mrežu postmodernizma se, po definiciji, može uhvatiti gotovo sve.
U svakom slučaju, Eagletonove su dekonstrukcije maestralne, a ponekad proturječne teze iznosi uvjerljivo, šarmantno i izuzetno duhovito. Čini se da mu je fokus na postavljanju pravih pitanja, a čitatelja nastoji - igrama riječi, eruditskim citatima i duhovitim metaforama - zadiviti svojom briljantnošću. Manje mu je važno predstaviti problem uzimajući u obzir i širu sliku, odnosno ponuditi argumente i "druge strane" ili ne daj bože predložiti neko realno provedivo rješenje nekog stvarnog problema.
Premda se uz ime i djelo Terryja Eagletona često veže pridjev "genijalan", ima i onih koji ga proglašavaju pomodnim šarlatanom. Ipak, njegovi su uvidi pronicljivi i, iznad svega, duhoviti. Napisao je pedesetak knjiga prevedenih na desetke jezika, a njegovu najnoviju knjigu "Radikalno žrtvovanje" upravo je na hrvatskom objavila Naklada Ljevak u prijevodu Damira Biličića.
Tim smo povodom razgovarali s Eagletonom, a njegovi odgovori potvrdili su da i u starijoj dobi ne odustaje od svojih osnovnih postulata - duhovitosti i provokacije. Eagleton još jednom nije razočarao, odnosno kao što je jednom rekao ugledni filozof Simon Critchley: "Da Terry Eagleton ne postoji, trebalo bi ga izmisliti".
Kroz sve vaše knjige provlači se ideja da je potrebna radikalna promjena sustava liberalnog kapitalizma. Čini se da je to moguće samo kroz neku vrstu revolucije: tko bi to danas trebao povesti revoluciju, kad se čini da su nove generacije sve fragmentiranije - individualizmom i materijalnim izborima - apatične i sve manje zainteresirane za društvo i politiku?
Za početak, prisjetimo se kako postoje baršunaste revolucije, kao i one nasilne. Neki reformski procesi pokazali su se krvavijima od nekih revolucija. Prisjetimo se također da smo i mi sami proizvod revolucija (onih buržoaskih), koje su u razdoblju od nekoliko stoljeća transformirale lice zemlje i pomele feudalizam u ropotarnicu povijesti. Jedna druga globalna revolucija, revolucija borbe protiv kolonijalizma, također je uvelike izmijenila svijet u godinama nakon Drugog svjetskog rata - što je najradikalniji pokret kojemu svjedoči moderno doba. Ljudi možda jesu fragmentirani, individualisti i materijalisti, ali vidjeli ste što se dogodi kad im pokušate prepoloviti plaće ili udvostručiti studentsku školarinu ili dopustiti snažan rast cijene goriva. U naše doba djeluju brojni militantni oporbeni pokreti. Negdje na prijelazu stoljeća, s radikalnom je politikom navodno bilo svršeno, proglašena je 'Smrt povijesti', i kapitalizam je bio jedina preostala zabava u doglednoj budućnosti. Onda su se dva zrakoplova zabila u World Trade Center i iz toga je proizašla čitava serija turbulentnih događaja. Ne kažem da su, iz perspektive ljevice, svi oni ulijevali nadu, daleko od toga - ali tvrdim da su stvarni sanjari, oni koji imaju glave zakopane duboko u pijesku, baš oni koji misle da nisu moguće radikalne društvene promjene. Postoji nešto što uporno pobija to njihovo uvjerenje, a to je - povijest. Konzervativci su ti koji žive u svijetu fantazija, a ne radikali.
U svojoj posljednjoj knjizi 'Radikalno žrtvovanje' kritizirate liberalno stajalište prema kojemu je svako žrtvovanje neki oblik samoodricanja i samosakaćenja, barbarski i neprosvijećeni čin. Tvrdite da današnjem zapadnom društvu nedostaje osjećaj za žrtvovanje koji bi životu dao dublje značenje i smisao. Na koji bi način kultura žrtvovanja mogla biti pročišćujuća i transformativna u današnjim zapadnim društvima? Jeste li vi osobno spremni na neku vrstu radikalnog žrtvovanja?
Žrtvovanje nikako nije u prvome redu odustajanje od nečega. Ono se odnosi na uzdizanje nečega što je nisko, nečega što je prezreno, žrtvovanje je prelazak iz slabosti u snagu. To je jedan turbulentan proces koji uključuje prolazak kroz smrt u novi život. Kršćanstvu, marksizmu i psihoanalizi je zajedničko vjerovanje da prvo moramo biti slomljeni kako bismo bili obnovljeni. Da je jedino putem radikalnog ukidanja sebstva moguće procvjetati. To je u osnovi svake tragedije. Što se tiče pitanja na koje bih radikalno žrtvovanje ja sam bio spreman, upravo poduzimam jedno takvo žrtvovanje. Umjesto da odgovaram na vaša pitanja, mogao sam sad sjediti u pubu uz pivu s prijateljima i slušati irsku glazbu. Tako da, s moje je strane prilično žrtvovanje već to što sam uopće pristao na ovaj intervju, iako teško da bi se ta žrtva mogla usporediti s razapinjanjem na križu.
Vjerojatno bi se većina analitičara složila da je jedan od najvećih aktualnih globalnih društvenih problema sve veći jaz između bogatih i siromašnih. Ljevičarski nemarksistički intelektualci zauzimaju se za reformu sustava 'iznutra', uvođenjem mjera poput zatvaranja poreznih oaza ili progresivnih poreza na bogatstvo. Mislite li da je moguće transformirati kapitalizam 'iznutra'?
Možete oguliti luk sloj po sloj, ali ne možete tigru grebanjem oderati kožu. Nejednakost je jednako prirodna kapitalizmu koliko i sentimentalnost Americi, a Marx je u svojem 'Komunističkom manifestu' - najutjecajnijem spisu Europe 19. stoljeća - prognozirao da će se stvari pogoršati, kao što se, naravno, i pogoršavaju. To ne znači da nije moguće napraviti ništa dok niste u mogućnosti napraviti sve, što je ekstremno lijevo marksističko stajalište. Naravno da je važno pokušati se riješiti poreznih utočišta i uvesti sustav progresivnog oporezivanja bogatstva. Svijet je otišao toliko udesno da se ovih dana čak i blaga doza socijalne demokracije čini kao radikalan čin. No u konačnici nam je potreban socijalizam, što - dakako - ne podrazumijeva apsolutno jednaku raspodjelu bogatstva. Marx se tome protivio jer je uviđao da različiti pojedinci imaju različite potrebe - jedni imaju više djece od drugih, drugi obavljaju teže poslove i slično. U konačnici, Marx se ponajviše i bavi individualnim.
Neki kritičari vašu misao opisuju kao kombinaciju kršćanstva i marksizma.
Po mojem mišljenju, većina ateista i agnostika svoj je nedostatak vjere kupila na popustu. Pod time mislim da nikad nisu ni bili suočeni s verzijom kršćanstva koja bi u najblažem smislu dovodila njihova stajališta u pitanje - koja bi imala ljudskog, moralnog i političkog smisla. Imao sam sreće da sam se s takvom verzijom kršćanstva imao prilike susresti još kao student na Cambridgeu, s verzijom koja je nastala na početku industrijske revolucije. Mislim da je kršćanstvo u mnogim aspektima radikalnije od marksizma. Na primjer, ne samo da vjeruje da siromašne čeka spasenje vječnog života, a bogate vječna vatra pakla, kako nam to govori sveti Luka, nego također vjeruje u revoluciju samoga tijela, općepoznatu kao uskrsnuće. Kršćanstvo je smiješno ekstremna vjera: ona nas poziva da ostavimo svoj posao, prijatelje i obitelj, da sve što posjedujemo razdijelimo siromašnima te pristanemo na prijetnju mučenja i smrti u ime ljubavi i pravde. Ljude koji to naprave uglavnom poznajemo kao gerilske borce - ne kao pripadnike srednje klase iz predgrađa koji svake nedjelje idu u crkvu. Kao da sve to nije dovoljno, od vas se očekuje da povjerujete da je Bog istinski zaljubljen u Toma Cruisea, što je toliko apsurdno da bi možda imalo više smisla biti scijentolog. Kršćansko evanđelje, kao freudovski superego, postavlja pred nas neispunjive zahtjeve. To je ono što ga čini toliko privlačnim.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
hdzenjare iz britanije