Već godinama Histrioni razbijaju dosadu ljetnih večeri u Zagrebu igrajući cijeli mjesec predstave na Opatovini.
Ovo ljeto nije ništa drugačije po tom pitanju. Zlatko Vitez odlučio se za režiju “Diogeneša”, komediju starog kajkavca Tituša Brezovačkog, koji je umro početkom devetnaestog stoljeća i iza sebe ostavio baštinu pučkih komedija.
Koje su bile relevantne u to vrijeme. “Diogeneš” koji gledamo u Histrionima nema ništa od one stare aktualnosti dobre, narodne komedije.
On je prije bućkuriš svega i svačega - blijedih gegova kao iz igrokaza koje djeca izvode na zornicama u božićno vrijeme ili lošeg humora iz lošeg showa “Nad lipom 35”.
U predstavi je riječ o dva izgubljena brata koji žive jedan pored drugoga u gostionici i koji se ne prepoznaju.
Služi ih isti sluga - Diogeneš. U moru raznih spletki kojima je Brezovački prošarao ovu komedijicu, Vitez se odlučio napraviti sataraš-predstavu koja je nekim svojim rješenjima podizala dlačice na koži.
Tako se kroz songove pojavljuje zbor Cigana, pa vještica, pa anđela, pjevajući i plešući bez duše i energije, poput osrednjih uličnih glazbenika koji se nadaju ponekoj kuni u šeširu.
Ipak, sve ih je spasila izvanredna interpretacija Erne Rudnički, koja posjeduje urođeni štimung za scenu i koja bi mogla odglumiti i kamen da joj je to zadatak.
Potrebno je izdvojiti i Željka Duvnjaka u ulozi brata koji je otišao u Ameriku te koji govori mješavinom kajkavskog i engleskog što je bio zgoditak uz njegovu dozu ironije.
Marija Borić je odglumila prpošnu kuharicu koja tu i tamo zatrese grudima iz kojih zazveckaju novčići te je bila vjerodostojna cijelo vrijeme.
Mladog veseljaka Diogeneša prihvatio se Ronald Žlabur, koji jedini nije cirkusirao na sceni, nego je stameno odradio svoju ulogu.
Davor Svedružić igrao je konobara Medobuza i više nego previše je karikirao te gazio po svojoj roli.
Jedino što je bilo nepretjerano na sceni bila je scenografija Miljenka Sekulića. Preostalih sat i pol “Diogeneša” svelo se na prenemaganje, žicanje smijeha promašenim pokretima i, naravno, povlađivanjem.
To se prije svega odnosi na trenutke u kojima se likovi iz osamnaestog stoljeća poigravaju referencama na Tomislava Čadeža, Olivera Frljića, Vitomiru Lončar te ostala zvučna imena, poput Sanadera, Todorića i Tedeschija.
Da ne bi sve ostalo na lošem dojmu, režija je odlučila dovesti pred kraj deus ex machinu na kolima.
Pojavi se Žarko Savić u odijelu biskupa za kojeg se ispostavi da je lažni Diogenešov tata i stari prijatelj jednog od dva brata, blagoslovi ih sve i predstava završi u pjevnom tonu.
Zagrebačka publika već se naviknula na Histrionsko ljeto na Opatovini, ali ne bi bilo zgorega odlučiti se za predstavu koja će odgovarati zahtjevima suvremenosti, koja će biti otvorena i prema publici koja nema uske veze s kajkavštinom naših starih, koja neće podlijegati zakonima jeftine komike.
Kad bi se ovi zahtjevi ostvarili, Histrionsko ljeto moglo bi postati trendovska lokacija za kazališnu publiku u ljetnim večerima. Ovako, čini se da svi dolaze zbog kobasica koje se prodaju u pauzi.
