Dvaput godišnje jedan otočić na rijeci Bidasoa, koja tvori granicu između Francuske i Španjolske u Pirinejima, mijenja “vlasništvo”. Drugim riječima, dio godine je pod španjolskom, a dio pod francuskom upravom. Ta “zamjena” popraćena je i performansom tokom kojeg predstavnici spomenutih država, u središtu tog dvjesto metara dugog i trideset metara širokog otoka, spuštaju jednu, a podižu drugu državnu zastavu.
U vremenima u kojima zveckanje oružjem zbog teritorija predstavlja ozbiljnu prijetnju po globalni mir i sigurnost ovakva priča zvuči kao neki duhoviti skeč kojim nas glumci skupine Monty Python na svoj uvrnut način upozoravaju da, koliko god izgledalo čudno, uvijek može i drugačije. Međutim, ne radi se o skeču ni izmišljenoj situaciji. Radi se o stvarnom događaju kojim belgijski povjesničar David Van Reybrouck otvara svoju knjižicu “Svijet i zemlja. Kako ih sačuvati?”, nedavno objavljenu u izdavačkoj kući Fraktura.
Kako je došlo do toga da Otok fazana postane izuzetak od pravila u međudržavnim odnosima, pročitat ćete sami. Autoru je ovaj primjer bio dobar uvod u obimom kratku, ali porukama vrlo bogatu studiju o tome što diplomacija i međunarodni odnosi danas jesu, a što bi mogli ili čak morali biti.
Moram priznati da već dugo nisam pročitao tekst koji me toliko natjerao na promišljanje svijeta u kojem živimo kao ovaj Reybrouckov.
Naime, uobičajeno je gledište da međunarodne odnose pokreće tzv. raison d’Etat, tj. državni interes. Predstavnici država potiču, uspostavljaju, jačaju, ali i prekidaju međusobne odnose, isključivo razmišljajući o interesu države koju predstavljaju. Tako, kako odlično primjećuje autor, nastaje multilateralizam ali ne i internacionalizam.
Svijet i zemlja (Kako ih sačuvati?), David Van Reybrouck, Fraktura. Prijevod: Radovan Lučić
A upravo je internacionalizam, po mišljenju Reybroucka, prva stepenica ka potpunoj promjeni paradigme. On državnom interesu pretpostavlja zemaljski interes (raison de Terre), koji objašnjava kao “cjelovit pristup koji će temeljne potrebe zemaljskog sustava postaviti iznad nacionalnih interesa”. Jer svijet i zemlja nisu sinonimi, a iskustvo nas uči i upozorava da “zemaljskoj politici rješenja svjetske politike ne moraju nužno koristiti”.
Za razliku od duboko ukopanih rovova u kojima se s jedne strane nalaze političari, a u drugima ekološki aktivisti, autor smatra da je već previše vremena izgubljeno u polemici koja ustvari nikada nije ni trebala biti započeta. Boriti se za boljitak pojedine države, a izgubiti iz vida boljitak planeta, bitka je koja dugoročno svima donosi gubitke.
Nažalost, isticanjem i protežiranjem državnog interesa, zemaljski interes sve je više gubio na značaju. Nažalost, i međunarodne organizacije, poput Ujedinjenih naroda, propustile su šansu da ova dva interesa usklade i spoje u jedan. Zašto? Reybrouck pravilno zaključuje: “UN je osnovan da bi regulirao sukobe između pojedinih zemalja, a ne da bi rješavao konflikte između ljudi i njihova planeta. Plošna organizacija ne može rješavati dubinske probleme”.
Pišući ovo istovremeno slušam vijesti o grubom narušavanju svjetskog međunarodnog poretka od strane najmoćnijeg svjetskog državnika, predsjednika SAD-a. Hoće li napasti Grenland, Panamu ili Iran, kako će na njegov potez odgovoriti Europska unija, a kako oni koji također smatraju da njihove trenutne državne granice ne odgovaraju granicama kakve bi trebale biti, samo su neka od pitanja koja danas nikoga, bez obzira na nacionalnu, rasnu ili vjersku pripadnost, ne ostavljaju ravnodušnim.
Međutim, nakon predugog perioda popuštanja, napokon se mogu čuti i prvi konkretni znaci otpora. A otpor je moguć jedino ako se pred problemima i onima koji ih stvaraju ne zatvaraju oči, nego im se zajedništvom, solidarnošću i jasnim vizijama suprotstavi.
Gdje ima volje, ima i načina. Krizu u međunarodnim odnosima može se shvatiti kao prijetnju po čovječanstvo, ali i kao poticaj za pronalazak boljeg, dugotrajno održivog rješenja.
A upravo to i jest ono za što se zalaže David Van Reybrouck kada govori o usklađivanju državnog i zemaljskog interesa. Tim više što, kako piše autor, “drukčije nogo što to globusi, zemljovidi, društveni mediji i političke rasprave često daju naslutiti, čovječanstvo je u pogledu zemaljske politike mnogo manje podijeljeno nego što se to uglavnom misli”.
U svemu tome važnu ulogu morat će igrati i diplomacija. Ali ne više na način kako su to svojevremeno zamišljali Machiavelli, kardinal Richelieu ili Metternich.
Pa čak ni onako kako to zamišljaju aktualni ministri vanjskih poslova najmoćnijih svjetskih država. U budućnosti bi diplomacija morala biti više u službi Zemlje nego države.
Možda zvuči kao utopija. Ali ako je alternativa distopija, vrijedi se potruditi.
