U beskonačnom nadmetanju svjetla i tame popularna glazba je odavno zauzela položaje na obje strane.
Na tamnu stranu među prvima su prešli Jim Morrison i Lou Reed, poslije njih su došli Ian Curtis i Nick Cave, pa je cijeli koncept tamnog zvuka pripisan rock bendovima i kantautorima s jako izraženim autodestruktivnim porivima.
Leonard Cohen uvijek je bio poseban slučaj i njegovo skretanje na tamnu stranu imalo je manje opasnu putanju.
U glazbeni svijet ušao je kao etablirani 34-godišnji kanadski književnik s dva objavljena romana i četiri zbirke poezije.
Na nastupnom albumu “Songs of Leonard Cohen” u prvi plan je postavio briljantne pjesme o uzvraćenim ili neuzvraćenim ljubavima “So Long Marianne” i “Suzanne”, ali njegov sugestivni bariton je već kroz “Sisters of Mercy” polako vukao na tamnu stranu.
Gotovo četiri desetljeća kasnije na 14. studijskom albumu “You Want It Darker” sve je obojeno tamnim tonovima.
Najavljen je kao oproštaj, na prvo slušanje zvuči kao oproštaj, ali nakon što se album zavrti više puta čini se da 82-godišnji Cohen još nije odlučio hoće li ovo doista biti njegov kantautorski tour de force.
Ljetos je izjavio da je spreman umrijeti i pridružiti se nedavno preminuloj staroj ljubavi Marianne Ihlen, a neki dan je pak rekao kako razmatra snimanje još dva albuma.
Zasad je izvjesno samo to da baš nitko na svijetu u njegovim godinama nije imao jači album od “You Want It Darker”.
Najbliži su možda bili živahni kubanski starčići iz Buena Vista Social Cluba, no Compay Segundo i Ruben Gonzales su zapamćeni prije svega po briljantnim interpretacijama.
U autorskim radovima nikako se ne bi mogli mjeriti s Cohenom koji je zadužio suvremenu glazbu i poeziju samo malo manje ili čak malo više od nobelovca Boba Dylana.
“You Want It Darker” je fascinantan oldajmerski album, za pjesmu ili dvije jači od prethodnih izdanja “Old Ideas” i “Popular Problems", s kojima čini impozantnu trilogiju podjednako obilježenu Cohenovim dubokim razmišljanjima o smrti i naoko jednostavnim produkcijskim zahvatima Patricka Leonarda.
60-godišnji Patrick u mladosti je svirao klavijature sa Zappom i Allman Brothersima, a proslavio se kao jedan od najvažnijih graditelja pop zvuka ‘80-ih producirajući Madonnine planetarne megahitove “La Isla Bonita”, “Who’s That Girl” i “Like a Prayer”.
Poslije je surađivao s Rogerom Watersom i Eltonom Johnom, ali njih nije zatekao u tako dobroj autorskoj formi kao kanadskog barda koji se uz njega vratio u neobično dinamičan studijski tempo kakav nije imao od ranih ‘70-ih, kad je tijekom pet godina objavio tri albuma.
Poslije je skladao i snimao puno sporije, pa je samo na pjesmi “Hallelujah” radio oko pet godina. Patrick je starom Cohenu zapeo za oko dok je producirao album njegova sina Adama.
Album “You Want It Darker” zajedno su pripremali Leonard Cohen, Adam Cohen i Patrick Leonard.
Rasporedili su se tako da je Adam odradio veći dio posla u studiju i došao do tehnički najsavršenije snimke očeva glasa, dok je Patrick dvaput uskočio kao skladatelj i priredio maestralno otvaranje s naslovnom pjesmom u kojoj Cohenovu magičnu naraciju prati glas židovskog kantora Gideona Zelermyera i zbor montrealske sinagoge Shaar Hashomayim.
“Treaty” je fascinantna solo izvedba uz klavir i gudače, u “On The Level” priključuje se dugogodišnja pratilja Sylvia Robinson, twang gitara i pedal steel klize kroz mračni blues “Leaving The Table”, dok “Travelling Light” nosi miris Mediterana i podsjeća na dane kad je mladi Cohen ljubovao s Marianne Ihlen na grčkom otoku Hidra.
U 35 minuta albuma “You Want It Darker” nema ni najmanjeg balasta. Sve je napravljeno s pravom mjerom i solidnom podlogom za nastavak ako ga posluži zdravlje.
(Recenzija je objavljena u prošlom broju Expressa, točno tjedan dana prije smrti Leonarda Cohena)
