A eto, to se dovodi u pitanje uz veliku pomoć Katoličke crkve koja se valjda želi vratiti u zlatna vremena prije nekoliko stoljeća, kad je vladala neprosvijećenim narodima zaboravljajući osnovna počela vlastite vjere. Zato kazalište mora govoriti. Nastojati osvijestiti društvo da se krećemo u lošem smjeru.
Globalno je popularan fikcionalizirani lik 'Sluškinjine priče' Margaret Atwood. Iz distopijske slike apolitičnog, molestiranog lika Sluškinje razvio se ikonički znak za feministički otpor prema: čemu, osim surovosti kapitalističkog poretka? I u Zagrebu se otpor prema klerodesnici manifestirao (i) kostimima iz te serije. Jer domaća povijest ženskih otpora (od mučenja 'vještica', različitih naprednih žena u povijesti ovih prostora, do herojskih tragedija žena NOB-a), nije stekla mjesto u službenoj historiografiji. Koju biste vi herojsku osobu istakli umjesto mehaničke reprize 'Sluškinje'?
Nije slučajno da je 30 godina nakon izlaska romana snimljena serija 'Sluškinjina priča'. U represivnim režimima ženska prava su prva na udaru. U tom distopijskom romanu možemo prepoznati globalne društvene i političke intencije. A Margaret Atwood kaže: 'Stvari se nikad ne promijene preko noći. Ako ti postupno zagrijavaju vodu u kadi u kojoj ležiš, živa ćeš se skuhati, a da nećeš ni primijetiti da te kuhaju". E pa nama danas zagrijavaju vodu, a mi to moramo primijetiti! Za to su potrebni budnost i hrabrost, uzori jakih žena. Biografije takvih žena su manje poznate, gotovo da se namjerno prepuštaju zaboravu. Tužna je činjenica da u centru Zagreba nema ni ulice ni trga koji nosi ime neke žene. Posljednji primjer je nastojanje da trg u Martićevoj ulici dobije ime po Boženi Begović, književnici, ravnateljici Drame HNK, prvoj spikerici Radio Zagreba, čiji glas je obilježio početak radio emitiranja u Hrvatskoj, osnivačici i prvoj ravnateljici ZKM-a koji ove godine slavi 70. obljetnicu osnutka. Bila je nezaustavljiva. Politički sustavi u kojima je živjela nisu je mazili, svima je zbog svoje beskompromisnosti bila trn u oku, ali nije odustajala. Sve to nije bilo dovoljno da se posveti dostojna pažnja tom prijedlogu. Štoviše, bio je odbačen sa sprdnjom. Ali od toga ne smijemo okretati glavu.
Što mislite o modelu pozitivne diskriminacije žena u politici? Znamo li doista kako taj funkcionira u realitetu parlamentarne demokracije?
Izrazito podržavam pozitivnu diskriminaciju žena u politici jer tu vidim jedini način da dođemo do snažnijeg uključivanja žena u javni život. Pripadam političkoj platformi 'Zagreb je naš!', koja je jedina sa svojim koalicijskim partnerima do kraja ispoštovala tzv. zip sistem slaganja listi za izbore. Konkretno, to znači da na listi nikako ne mogu biti dva muškarca jedan za drugim ni u kojem slučaju: dvije žene da, ali dva muškarca ne. Jer nije dovoljno samo zadovoljiti zakonsku obavezu od 40% žena na listama, treba inzistirati i na tome da žene imaju i jednake mogućnosti ulaska u predstavnička tijela kao i muškarci. Ostale naše stranke tih obaveznih 40% žena guraju prema kraju liste kako bi zadovoljili zakonsku formu. A nije rijetkost i da se o to posve oglušuju.
Na terenu kulturne politike: nacionalne i lokalne, gdje su krizna polja i točke? Koji je aktualni smjer takve politike?
Najbolnija točka svih kulturnih politika ili, bolje rečeno, kulturnih situacija, jer sustavnih kulturnih politika nemamo, jest pitanje mladih umjetnika i nezavisne scene. Prekarijata uz sve manje mogućnosti rada. A oni predstavljaju propulzivni dio kulturne scene. Opasne su ideje o 'kulturi na tržištu', koje u posljednje vrijeme slušamo pogotovo od grupe obožavatelja raznih referenduma za smanjivanje ljudskih prava. To, naime, može reći samo netko tko nije dobronamjeran ni prema hrvatskoj kulturi niti prema hrvatskoj državi. Jer je hrvatsku državnost kroz deset stoljeća iznjedrila upravo kultura. Čovjek se ne može oteti dojmu da su napadi na kulturu - 'tjeranjem' na tržište, svjesni pokušaji ubijanja glasova otpora njihovim 'referendumskim' ideologijama. Nedavno nas je Paolo Magelli podsjetio na francuskog ministra kulture, izrazitog desničara Leotarda, koji na čelo Comedie Francaise svojedobno postavio ljevičara i komunistu, redatelja Antoina Viteza. Na pitanje: 'Zašto?', odgovorio je: 'Jer je najbolji, želim najbolje oko sebe'. Ili, evo primjera sukladnog našoj nogometnoj grozini. Na Svjetskom prvenstvu 1978. u Argentini, gdje je tad vladala desna vojna hunta, njihovu vrstu predvodi deklarirani ljevičar Menotti. Kako je to moguće? Odgovor je uvijek isti – jer je najbolji. Onaj tko u hrvatskoj kulturi i u hrvatskom društvu započne takvu politiku, bit će zlatnim slovima upisan u povijest. Cenzure i kriteriji političke podobnosti odlike su slabih i uplašenih, a mi se još vrtimo u tom krugu.
