Kultura
213 prikaza

"Predstave nastaju u mojoj kuhinji, pomaknemo stol i imamo scenu"

Marko Torjanac
Dusko Jaramaz (PIXSELL)
Osnivač Kazališta Planet Art, Marko Torjanac, o novoj drami ‘Posljednja Freudova seansa’, neovisnoj sceni koja je sve manja unatoč tome što je producirala više od pedeset posto programa, poduzetništvu u kulturi...

Glumac, redatelj, osnivač i umjetnički voditelj Planet Arta nedavno je briljirao u ulozi ostarjelog znanstvenika i psihoanalitičara Sigmunda Freuda u “Posljednjoj Freudovoj seansi”, novoj predstavi tog nezavisnog kazališta koja, između ostaloga, postavlja pitanje o tome postoji li Bog. 

Ravnopravni glumački partner bio mu je Franjo Dijak, koji u tom dinamičnom i napetom komadu igra suprotnu stranu - mladog znanstvenika i budućeg slavnog autora “Kronika iz Narnije” Clivea Lewisa, koji za razliku od racionalnog i skeptičnog Freuda vjeruje u onostrano, u Boga. 

U toj raspravi Marka St. Germainea, autora teksta, sudar dva svijeta - racionalnog i duhovnog, oživio je mnoga uvijek aktualna pitanja, pokazavši da Planet Art nakon “Plemena”, “Ritine škole” i drugih uspješnih predstava ima novi hit.

Tekst ‘Posljednja Freudova seansa’ vrlo je intrigantan i aktualan jer se bavi propitivanjem značaja vjere, religije i Crkve u društvu. Zašto ste se odlučili baš za taj tekst?

Tom tekstu me je najviše privuklo pitanje koje postavlja - postoji li Bog, koje je kod nas uglavnom tabuizirano, izaziva razne antagonizme te odmah potiče društvene, političke i ideološke podjele. No u ovoj drami to je egzistencijalno pitanje oko kojeg se susreću dva principa, dva pristupa životu. A oni određuju i cijeli ustroj društva te vrijednosti u današnjoj, pogotovo zapadnoj civilizaciji. Budući su to Freud i Lewis, priča poprima osobniji odnos tako da se gledatelj, u odnosu na vlastite principe, može lako identificirati i s Freudom i s Lewisom. Ponekad i istodobno. Kroz njihov dijalog kao gledatelj i sebe preispituješ, a kasnije imaš potrebu odrediti se u odnosu na pitanja bez obzira na to koliko pojedini odgovori bili proturječni. Mislim da je to krajnji domet koji mi ovdje možemo postići. Shvatiti koliko se naši odgovori na ta pitanja opiru bilo kakvoj kategorizaciji i koliko su ona osobna za nas, pa tako i za svakoga. To se vidi iz strastvenog, suprotstavljenog, direktnog, ali civiliziranog i iskrenog susreta oko tog pitanja. Kako je Planet Art u dosadašnjim predstavama prvi otvarao neke teme i time inicirao dijalog o njima, a u međuvremenu je politička situacija u cijelom svijetu eskalirala, osobito sa zadnjim terorističkim napadima, taj mi se tekst, u koincidirajućim povijesnim okolnostima, dodatno nametnuo kao točan izbor. Pogotovo zbog ratova koji se i danas vode u ime vjere, a koji i nameću pitanja o smislu.

Temelji li se drama na stvarnom sastanku dva velika uma Freuda i Lewisa ili je sve fikcija pisca Marka St. Germainea?

U Freudovu dnevniku pronađena je zabilješka o ‘sastanku s profesorom s Oxforda”, koji se trebao održati 3. rujna 1939., baš na dan uključenja Velike Britanije u Drugi svjetski rat, no nije pisalo njegovo ime, tako da se ne zna je li se Freud zaista sastao s Lewisom ili nekim drugim profesorom. Niti je li do predviđenog sastanka uopće i došlo. No kako je prije toga objavljen esej Clivea Lewisa, u kojem je taj profesor s Oxforda i kasnije slavni autor “Kronika iz Narnije”, napao i ismijao, kako ga je nazvao, ‘Sigmunda veličanstvenog’, pobijajući njegove racionalne, znanstvene teze i afirmirajući božansku prisutnost u životu. Pisac drame Mark St. Germaine pomislio je da bi to mogao biti sastanak između ostarjelog Freuda i mladog Lewisa na kojem bi oni trebali izgladiti račune te je iz te pretpostavke nastao i tekst.

Planet Art je postao poznat po kvalitetnim i zanimljivim tekstovima suvremenih pisaca, koji su često prvi put izvođeni u Hrvatskoj. Kako ih pronalazite?

Marko Torjanac | Author: Marko Lukunić (PIXSELL) Marko Lukunić (PIXSELL)

Pratim što se događa na inozemnim pozornicama, a kad pronađem nešto zanimljivo, naručim tekst. No na taj način sam upoznat s onim što se piše i pojavljuje. Uglavnom temu tražim sam, no često naiđem na jednako zanimljivu temu koja me zaintrigira. Krećem od pretpostavke da će ono što je mene zainteresiralo, zainteresirati i publiku. To se do sada pokazalo točnim. Prva dva suvremena tekst na koja sam naišao bila su ‘Velika zvjerka’ i ‘U posjetu kod gospodina Greena’, koji su govorili o društvenim pojavama i društvenoj stvarnosti na način na koji nitko do tada nije tako otvoreno i jasno progovorio u Hrvatskoj. Tekst ‘Velika zvjerka’ govori o suvremenom biznisu izvan svih mogućih šablona, uvodeći nas u intrigantnu ljudsku i društvenu srž biznisa, a tekst ‘U posjetu kod gospodina Greena’ otvoreno je progovorio o ksenofobiji i homofobiji, što su i danas aktualne teme u Hrvatskoj. Nakon toga radili smo, kod nas društveno ‘škakljivi’, no filozofski triler ‘Sumnja’ o suspektnom slučaju pedofilije u Katoličkoj crkvi. Nakon toga je došla ‘Zečja rupa’, koja je govorila o gubitku i oprostu, a donijela je u kazalište ‘teoriju multiverse’, jedno od važnih današnjih promišljanja i znanosti i duhovnosti, a time i čovjeka. ‘Plemenima’ su metafora komunikacije i borbe za autentičnost danas kroz priču o obitelji i različitosti. ‘Ritina škola’ postavlja pitanje o svrsi obrazovanja u današnjoj Hrvatskoj.

Sami pronalazite tekstove, prevodite, glumite, režirate, producirate, organizirate sve projekte i uz to se bavite i administrativnim poslovima. Kako to uspijevate?

Radnim danom nauštrb ostalih sadržaja u životu. Planet Art nema ni prostora za ured niti vlastitu dvoranu za probe. Predstave obično nastaju u mojoj kuhinji, gdje malo pomaknemo stol i dobijemo scenu, a kad nas neko kazalište udomi, zadnjih deset dana proba tada napravimo scenu, svjetla, danonoćne probe i sve što treba. Evo, kod “Freuda” nam je Gavella izašla u susret. Uvijek kažem da Planet Art uspijeva unatoč, a ne zahvaljujući nečemu. Dok god postoji entuzijazam i vatra koja nas zapali dok radimo, dotle će Planet Art trajati, no taj način rada od godine do godine zapravo svjedoči o nepostojanju nikakve strategije bilo koje razine vlasti u odnosu na razvoj neovisnog kazališta i uopće poduzetništva u kulturi. Koje, uvijek naglasim, višestruko vrati uloženi novac i zapošljava ljude.

Kako ocjenjujete nezavisnu scenu u Hrvatskoj te na koje ste probleme i prepreke nailazili kao tipičan primjer poduzetništva u kulturi?

Kod nas se poduzetništvo doživljava negativno, kao dio liberalnog kapitalističkog svijeta zlorabljenja, i kao takvo nema potporu u hrvatskom društvu. Umjetnički projekti, pa tako i nezavisna kazališta, doživljavaju se k tome kao žderači novca iz državnog proračuna, dok je istina da gotovo svaki umjetnički projekt višestruko vrati uložena sredstva te kroz to zapošljava umjetnike i ostale u kazalištu i stvara kvalitetan program, za puno manja sredstva od institucija. Problem je u tome što naše nadležne institucije za kulturu, od gradskih do državnih, nemaju jasne strategije o tome što žele razvijati. Svi oni načelno podupiru nezavisnu kulturu, ali u konkretnoj situaciji ta potpora uglavnom izostane, ili je limitirana, ili je ograničena na određeni broj subjekata koji dobivaju potporu prema nejasnim kriterijima. Dakle, imamo kaotičan sustav u kojem ne postoje strategije, evaluacije ni demokratski mehanizmi. Zadnjih su godina k tome znatno smanjena sredstva pa je i nezavisna scena smanjila svoju produkciju. Umjesto da se potiče zapošljavanje jačanjem neovisne scene smjer je suprotan: neovisna scena sve je manja unatoč tome što je još prije koju godinu producirala više od 50 posto programa u Hrvatskoj, i to za samo jedan posto sredstava javnog novca za kazalište.

Kako ste u ovih deset godina uspjeli opstati kao nezavisno kazalište, koje se većim dijelom samo financira?

Radom, mojim i svih mojih suradnika, koji vjeruju u ono što radimo i velikim brojem izvedbi što je gotovo nevjerojatno za dramsko kazalište. No to pokazuje da kvalitetna drama ima svoju publiku. Planet Art je u svojem desetogodišnjem postojanju realizirao deset predstava, a samo prošle godine imali smo 137 izvedbi. Predstave “Ritina škola” i “Plemenima” možemo reći da su hitovi – svaka je izvedena više od 80 puta i time su među nekoliko najizvođenijih predstava u Hrvatskoj već dvije godine. Dakle, u odnosu na broj od prosječno 120 izvedbi godišnje i jednu premijeru, Planet Art dobije godišnje subvencija od 100 do 150 tisuća kuna. Mi na jednu kunu subvencije stvorimo do deset novih kuna. Da se bavimo naftom, to bi bilo uspješno poslovanje. Da Grad ili Ministarstvo ulože i deset puta više u Planet Art, još bi Planet Art vraćao uloženo. S time da bi se onda povećala i produkcija i zapošljavanje. Dakle, to bi bio dobro uložen novac jer bi se Gradu vratilo onoliko koliko je uložio. No budućnost Planet Arta je neizvjesna sve dok se ne donese jasna strategija o razvoju kulture te dok se sve nadležne institucije ne odrede o tome što i na koji način žele poticati u kulturi.

Kako su ti problemi s državnim potporama riješeni u europskim zemljama? Možemo li se ugledati na neki model?

Najpozitivniji primjer je Češka. Oni su početkom ‘90-ih, kad su prešli na tržišnu ekonomiju, napravili velike rezove u kazalištu: ostavili su na državnom financiranju nacionalnu kazališnu kuću i dva dječja kazališta, a sva ostala kazališta skinuta su s državnog budžeta ili im je ostavljen određeni postotak tako da su znatan dio morali sami namaknuti. Sva ta razlika, taj sav novac koji je do tada išao u javne ustanove, preusmjeren je na neovisnu scenu, odnosno u projektno financiranje. Njihova kazališna tranzicija trajala je dvije godine, a nakon toga je niknuo golemi broj kazališta, koja su se počela natjecati na tržištu sa svojim projektima. Danas Prag, koji ima milijun i dvjesto tisuća stanovnika, ima 150 kazališta i svaku se večer može gledati oko 80 predstava najrazličitijih žanrova i stilova. Rezultat te reforme bilo je povećanje zaposlenosti i podizanje kvalitete predstava. Osobno smatram kako bi u našim nekulturnim prilikama s ukidanjem stalnih ansambala u roku od dvije, tri godine nestala i cijela kazališta. Zato u Hrvatskoj trebaju ostati kazališni ansambli, no oni moraju biti racionalniji, kao i poslovanje, a u radu kazalištu treba omogućiti sve demokratske procedure i mehanizme, od izbora ravnatelja pa nadalje.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.