Kultura
126 prikaza

Kazališta su se podijelila na 'sitniš' i elitističke događaje

Baletni ansambl Carskog ruskog baleta izveo Orašara
Daniel Kasap (PIXSELL)
Samo teatar bez tabua može biti istinski lakmuspapir svojega vremena. Jer: kazalište ponekad mora šokirati. Onako kako uzorne obitelji šokiraju priče o rođacima samoubojicama, promiskuitetnim tetkama i čudnovatim očinstvima

Koliko god se neki poslovično upinjali ustvrditi kako kazalištu na ovim prostorima nikad nije bilo gore, djelatnicima teatra nikad nisu cvale ruže. Ni bilo koje drugo cvijeće. Među kojim ionako nikad nije bilo pravice.

Kao kulturološko-socijalna pojavnost, teatar je sam po sebi trajno poprište apsurda. 

Naime, prostor što ga glavnina, uglavnom ne pretjerano upućena pučanstva, smjerno smatra bludilištem te poprištem svekolikih tjelesnih grijeha i poroka je nakon titulom hereze pripitomljene starogrčke tradicije zapravo “preporođeno” u srcu kršćanske Europe izraslo iz njedara Crkve. 

Mirakuli su tako dramatičnim, mučno krvavim pričama o patnjama bjeloputih svetaca udarili temelj krajnje provokativnoj umjetnosti, kojoj nekako neznaboški i dalje zdušno stavljamo pod pasku muze Talije. 

Pod u smijeh i bol zgrčene maske što ih kazalište, ponovno paradokasalno, navlači, teškom je šminkom apostrofira do apsurda na licima glumaca ili majstora-pjevača, sve kako bi svijetu svuklo maske svakidašnje, kao šilo oštrim kažiprstom uputilo na stvari mimikrijom opće prihvaćenog skrivene ispod površine građanske poslušnosti, političke korektnosti ili prividnog (tako prikladnog) domoljublja, kojim se počesto kite tirani koji svoj narod navodno ljube toliko da mu ne daju govoriti, pa čak ni sanjati o slobodi.

Stanje kazališta u pojedinom društvu zato rječito govori o stanju sloboda u kojima “uživaju” pripadnici tog istog društva. Samo kazalište bez tabua može biti istinski lakmus-papir svojega vremena. Jer kazalište ponekad mora šokirati.

Onako kako uzorne obitelji šokiraju priče o rođacima samoubojicama, promiskuitetnim tetkama, čudnovatim očinstvima, usvojenjima, mentalnim oboljenjima...

Šok je početak katarze, pročišćenja, izlaska iz Platonove špilje na zrak, na disanje punim plućima. Zatajivanje ne pošteđuje od poroka.

Samo multiplicira njihovu pogubnost petokolonaške prisutnosti u tami tišine koja nagriza.

Zato je zabrinjavajuća skrb hrvatskog društva o nepoćudnosti pojedinih kazališnih, iz javnosti naprasno povučenih plakata koji “ne smiju” prikazivati Bogorodicu, muški akt s razglednicom preko spolovila ili onaj osječki, u javnosti nikad objavljeni plakat s ustašom i partizanom koji se strasno ljube u krvi do koljena.

Paradoksalan je i kazališni glamur u Hrvata. Nekako je pogrebni, pompozno ukopni.

Svaka se premijera na hrvatskim daskama koje život znače, naime, nekako doima poput pokopa kakva velikaša ili uvažena državnika, kao posljednje razmetanje blještavilom prije ponovnog pokušaja sreće nakon kataklizme. 

Teatar u nas na premijeri zabljesne poput božićne jelke ili onih plavičastih lampi za tamanjenje nesnosnih kukaca. Tako je barem u metropoli. U

 metropoli je dobro biti viđen na premijeri. Premijera privlači medije, mediji glamur, a glamur imućne ili moćne ili i jedne i druge istodobno. Osim, recimo, u Osijeku. 

U Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku mediji zalaze isključivo ako je riječ o premijeri medijske ličnosti poput, ponovno recimo, Emira Hadžihafizbegovića.

Inače ih nema. Misteriozno. Možda zbog činjenice da osječko kazalište iz sezone u sezonu proizvodi čudesa kao na pokretnoj traci: uz doista čudnovato malo financijskih sredstava, iz pakla dvoje politički često suprotstavljenih suosnivača i vlasnika (paradoksalno: premda nosi titulu nacionalne kazališne kuće, ono je u vlasništvu županije i grada), s umjetnički doista moćnom skupinom sjajnih, zapravo potplaćenih glumaca i opernih solista iznjedruje predstave koje sustavno plijene pozornost publike i svake godine ubiru nagrade.

Iz toga proizlazi kako je kazalište u Hrvatskoj danas u neku ruku Potemkinovo selo na koje se srozala ljubav elite koja je prije više od stoljeća shvatila kako su kultura i umjetnost za svaki narod podjednako važni, kao i ekonomska politika. 

Ljudi koji su podizali zgrade kazališta u koje oni koji bi u njih danas trebali hrliti zalaze koliko i fina gospoda u sportske kladionice svoj su pothvat smatrali činom časti, a ne potezom koji će im donijeti opipljivu dobit. 

Htjeli su kulturu kao najveće blago svakog nacionalnog korpusa sačuvati za buduće generacije intelektualaca. Ironično, baš ti budući “intelektualci” sve manje zalaze u Talijin hram. U osječki teatar najmanje zalaze baš pripadnici studentske populacije. 

Onako kako se na prste jedne ruke na književnim večerima mogu prebrojiti profesori hrvatskog jezika i književnosti. 

Kralj Lear na Brijunima | Author: Goran Jakus (PIXSELL) Goran Jakus (PIXSELL)

I baš tu počiva još jedan glomazan paradoks: nositelji građanstva, pripadnici društvene, ekonomske i političke elite kupnjom ulaznica i dolaskom na predstave nekoć su smjerno podržavali rad tih, kako danas kažu, “glomaznih kulturnih institucija- žderača proračunskog novca” (što je samo po sebi smiješno s obzirom na postotak što ga kultura “ždere” iz državnog proračuna), a danas baš ti “stupovi društva” uvijek prvi iskaju besplatne ulaznice.

Valjda kako bi im umjetnici- lakrdijaši pokazali i iskazali poštovanje. U kombinatorici tog kod nas tako krvoločnog kapitalizma s domoljubljem sve su valjda nekako pogrešno posložili, smetnuli s uma dugoročnu važnost kulture.

Politika je pobjednički zasjela u sedlo domovinske važnosti. Kao da nakon potrošenog mandata puk neće zaboraviti ime ovog ili onog ministra, a trajno pamtiti te “niškoristi” koje viču s krovova ili pletu kadence za mir duše i uzdizanje do božanskog.

Tektonski poremećaj društva do kojega je došlo ranih devedesetih iznjedrio je, naime, vazda gladno kazalište koje gospodara mijenja prema promjenama političkih vjetrova, pater familiase intendanata prema političkoj podobnosti, koje se podijelilo na one koji “kusaju sitniš” za zabavljanje ili razjarivanje prostoga puka i strogo elitistički događaj poput onoga na Brijunima. No o tome se ne govori. 

To nije politički korektno. A i zvuči zavidno. Zapravo nam je fantastično. Ako pogledamo broj nacionalnih kazališnih kuća - čak pet na oko četiri milijuna stanovnika.

Sudeći po tome, dobro nam ide, živimo blagostanje, a da toga nismo ni svjesni. Imamo i četiri Umjetničke akademije koje sustavno proizvode obrazovanu mladež za burze. 

O burzama se u kazalištima ne smije govoriti. Ni o siromaštvu. To tako zamara. Publika voli mjuzikle, vodvilje, komedije zabune o ljubavnim višekutnicima. Onako kako valjda više voli žutilo od stranica o kulturi. 

Sve je nekako “nojevski”, poput vraćanja u vrijeme kad su kazališta na gradskim grobljima kupovala parcele za pokop glumaca koji su najčešće umirali u bijedi. Zaljubljeni u umjetnost. 

I vlastitu pojavnost, gromki, dojmljiv glas. Valjda zato što kazalište nije posao, nego poziv. 

Čak i ako je, laički gledano, kazalište sveprisutna pojavnost: imamo ga u kući, na ulici, poslu, u politici, uvijek nekako između vodvilja i prave grčke tragedije s, dakako, grčkim korom i deus ex machina, koji mostovski prevaljuje jaz između zapleta i razrješenja.

U konačnici, kazalište je glas svih koji se svakodnevno ne mogu popeti ni na kakvu pozornicu i sunuti istinu u lice nepravdi.

Kazalište je glas tihih, savjest onih koji su se tijekom vremena prisilno pomirili sa sudbinom. Ono je uvjet sine qua non istini i kulturološkoj opstojnosti.

Čak i kad se ponaša kao najgori enfant terrible. Izazivački i neodgojeno, rušilački i rugalački. Jer ono je pojavnost svojega vremena i okolnosti. Premda je tako bezvremeno i trajno, primjenjivo na sve.

Odgovorni smo za svoje kazalište. Osobito ako od njega zaziremo kao vrag od tamjana. Voltaire je tako dobro zapisao: “Nijedna se pahuljica u lavini nikada ne osjeća odgovornom”. 

Jesmo li odgovorni za Taliju premazanu katranom, uvaljanu u perje, svedenu na marginu, za glumce koji spas traže u sapunicama?

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.