Kultura Nagrada Fric
860 prikaza

Čovječe, tuče nas snajper, a vojska mene gleda

Privatna arhiva
Knjiga Darka Cvijetića 'Što na podu spavaš' ušla je u uži izbor kandidata za Nagradu Fric 2019/20., a mi donosimo ulomak iz romana. Nagradu u vrijednosti od 75.000 kuna sponzorira Barcaffe

GLAVA TREĆA (KAPETAN TOPIĆ)


Ne znam. Djecu dali meni. Kako da ratujem s četrdesetak dječaka, čovječe. Takav se rat ne može dobiti i ne može voditi. Pola ih ne zna rukovati puškom. Ima momak iz Dervente, plače dvije noći zaredom. Šta da kažem djetetu? Otkud ja znam što su nas opkolili… Ni meni nitko ništa ne govori. Kao da je kapetan neki faktor u vojsci. I ne znam jesmo li u ratu?

Šta dječacima da kažem? Sinoć tuče snajper, prvo smo mislili da je netko kamenčiće bacao na prozor. Snajper, Isuse moj, snajper.
Čovječe, tuče nas snajper, a vojska mene gleda. Taj mali iz Dervente, musliman, govori mi – “Kapetane, ne pucaju ovo Muslimani, ne pucaju, jel da ne pucaju, gdje bi na nas pucali Muslimani, pa ja sam Musliman, i Edo iz Zvornika, ne pucaju oni…”  – i trese se dijete…

Šta da mu kažem, hajde reci ti meni, šta? Pucaju, sine, pucaju, jer Srbi na njih s brda pucaju! Tako da mu kažem? Pa ne znam tko puca, vojska puca, naša vojska – to da mu kažem? Momčići, jedva brčiće imaju…

Zauzmi položaje, vičem, naređujem. “Kakve položaje?” pita momak, Slovenac, iz Maribora. Radio vezom me samo zbunjuju. Nemamo struje sedmi dan, nema vode, hrane ima još kantinska zaliha i gotovo. Neki potpukovnik me radio vezom ubjeđuje da će nam dostaviti hranu. Čovječe, potpuno ludilo. Danas su nas tukli protivavionskim mitraljezom. To je vraško oružje, veliki kalibar, klinci se bacali iza zidova.

A onda ja moram pucati, da oni vide da pucam.

Upucam neku nenu što pretrčava, na trotoaru.

Oduzmem se od užasa. Ali, onda i klinci propucaju, počnu i oni vraćati. Mali Ćerimi, Šiptar, zvižde meci oko njega, a on se okrenuo i zolju im ispali na zgradu preko puta. Na mene se izderao vodnik iz Vranja, mali Borko, viče – “Koji si ti kurac, Hrvat da nam naređuje!” – zveknem mu šamar preko cijelog lica, a on utekao i čisti pištolj kod kuhinje. I, sad ja trebam mirno da spavam, da čekam da me u snu ubije… Ne znam, brate, ništa ne znam.

I baš taj Borko sutradan dobio metak u čelo, pao mi u naručje.

Dijete, čovječe, pa ja sam iz Jajca, s toliko godina nisam znao ni pravila u košarci

Vodnik iz Vranja, pitomac, plav, nemam gdje ni da ga sahranim.

A ovi s brda samo naređuju. “Ne dati Muslimanima ni pedlja kasarne, oslobodit ćemo vas za koji dan, silazimo tenkovima do Vijećnice prekosutra!”… E, moj jarane, ne ide to tako. Preko pelena da dobiješ rat. Mokre pelene, teške, otežale, sinovi jugoslavenski, Slovenčići, Crnogorčići, Srpčići… Sramota, ne možeš disati od sramote. Zadnje proljeće pred rat. Zabeharava strah od nogu naviše. Pa preko očiju drhtiš pogledom na prvog do sebe.

Ni mene nisu učili pucati u bake.

Neću ja tu nenu zaboraviti. Nikad. Mrtva će me unijeti u grob ona. Spustit će me rukama, onim kojima se pokrila dok je padala kad sam je rafalom presjekao. Svaka čast, kapetane…

Baka te čeka u raju, dok si klincima pokazivao kako ubiti. Pa kad su malog Perića razvaljivali PAM-om, kod kapije. Otkud im PAM, Isuse dragi, pa civili, “beretke”, kao neki mupovci-rezervisti a na djecu krenuli. Ja ću tako Isusu s trnovom krunom i reći za tu nenu.

Ubio sam brate, jer su i oni ubijali djecu.

Babu za dječaka.

Pa nek on gore preračunava svo to meso i starost. Mene je mater krstila, krišom, ali krstila. Nije ona mogla znati da ću ja u ratu s ovoliko djece završiti. Pukovnik mi radio vezom objašnjava da su mu ustaše u onom ratu sve pobili. Pa šta ja imam s tim, u božju mater? Zbog tvojih mrtvih iz onog rata – ja moram bake ubijati u ovom? A kako ću to reći – on viče: “Topiću, ti si lojalan, Hrvat si, brani Jugoslaviju s tom djecom, ima da Jugoslaviju spasite, tu, na Švrakinom brdu, u pola Sarajeva!”

I ja branim Jugoslaviju, branim je. Ne dam da mi je raskomadate, nikada. Ne dam ove dječake nikome.

 

GLAVA ČETVRTA (PISMO, SENKA)


Dragi Borise,

nisam ni sama vjerovala da ćeš mi se na prvo viđenje tako dopasti. I ti i tvoj drug Goran ste super momci. Žao mi je što nisam taj dan duže s tobom ostala.

Koliko smo se zapravo puta i vidjeli? Triput? Od tvoje zakletve i roditelja sve dvaput. Nije bilo vremena. Nikada nije bilo vremena. A lijepo ti stoji uniforma, iako te nisam nikad ni vidjela u drukčijoj odjeći. Jednostavno, bio si mi tako vedar i nasmijan, dječački nepočešljanog zvrka na čelu, ispod petokrake.

 | Author:

I moj brat je bio u JNA, i došao je prije nepun mjesec dana, iz Slovenije, iz Postojne.

Kad si mi rekao da gledam nebo svaki dan po minut…

Kako je to lijepo. Nikad to nisam čula. Nikada nisam ni srela nekoga takvog, tko gleda nebo svaki dan jedan minut.

Brat je preksinoć rekao da vi više niste naša vojska! Da je to gotovo! “Kako to misliš, Senade?”, pitala sam ga. “Fino, Senka. To je sad samo srpska vojska.” Eto tako mi je rekao. A ja i ne znam što si ti? Srbin? Ili si Hrvat?

Ti si meni minut, Borise.

A eto, ja te izgubila. Kao kakav sat što je započeo dugo kašnjenje. Čekala sam te kod Akademije. Puno sam minuta čekala. Taj je dan počelo pucati i znala sam da nećeš doći. A čekala sam. Moglo me je i pogoditi. Rekli su mi da je kod vaše kasarne neku nenu ubilo. Ja to ne mogu vjerovati, Borise. A opet sam te čekala. I opet bih te čekala, samo kad bi znala da ćeš doći.

Ti si meni minut. Onaj minut koji nikad ne ide. Stoji i gleda te, kao nebo što stoji i gleda.

Čitaš li ovo pismo? Ne znam. Ili je ostalo u ruci onoga koji je trebao da ti ga baci preko ograde kasarne? Čuješ li, Borise, nemoj pucati na nas. Nemojte. Neće ni ovi naši onda na vas. Meni je brat sad u “Patriotskoj ligi”, tako se zovu. Kako ćete vas dvojica jedan na drugog. A on još jučer bio u vašoj vojsci. Našoj vojsci. Vašoj, jugoslavenskoj. Nemoj pucati, molim te. Ja ću tebe čekati.

Čuješ li me?

Svaki dan. Po minut. Neće nitko znati, ni brat, ni babo, nitko.

Pa ti vidi.

Izračunaj minute.

Neću ja nikome reći da si ti meni tamo. I da na mene pucaš.

Nebo ne puca. Nebo ni ne nišani. Nebo bolan ništa. Čuješ, nebo ništa.

Tvoja Senka