Imam ženu, troje djece, tri psa i sedam mačaka, rekao je Stanley Kubrick i dodao: “Nisam Franz Kafka, ne sjedim sam i ne patim”.
Tim je riječima redatelj “2001: Odiseje u svemiru”, rođen prije 88 godina, 26. srpnja 1928., pokušao uvjeriti znatiželjnike da nije ni pustinjak, ni čudak, ni mizantrop, a ni legenda o kojoj postoji mnogo neobičnih priča, poput one o tajnom snimanju spuštanja posade Apolla 11 na Mjesec 20. srpnja 1969., godinu dana i četiri mjeseca nakon premijere “Odiseje u svemiru”.
Kubricka je navodno angažirala američka vlada da u tajnom filmskom studiju režira spuštanje američke posade na Mjesec i te je snimke svijet ugledao kao autentičan živi prijenos. Kako ta “istina” ne bi izbila u javnost, CIA je godinama navodno ubijala sve svjedoke lažnog snimanja. Sve osim Kubricka kojega je, prestrašenog i tjeskobnog, puštala da živi u osami imanja Childwickbury u okrugu Hertfordshire, nedaleko od Londona.
Ni prestrašen ni tjeskoban, Kubrick je u stvari živio vrlo sretno sa ženom, djecom, psima i mačkama na starom plemićkom imanju iz 18. stoljeća, vodio aktivan društveni život s brojnim prijateljima, poput Stevena Spielberga, te radio na mnogim nerealiziranim projektima. Bojao se jedino leta avionom, pa je zato rijetko napuštao Englesku i svoj dom, putovao je jedino kopnom i morem te vjerojatno bio tjeskoban samo zbog starosti, citirajući omiljenu rečenicu Oscara Wildea: “Tragedija starosti nije u tome da je čovjek star, nego da je mlad”.
Umro je 1999. u 70. godini te je pokopan na imanju gdje je i živio, ispod svojeg omiljenog drveta.
Desetljeće i pol nakon smrti Kubrick je još jedan od službeno najboljih filmskih redatelja. Utjecao je na više filmaša nego bilo koji drugi redatelj, osim Johna Forda.
Od njega su učili Martin Scorsese, Steven Spielberg, George Lucas, James Cameron, Woody Allen, Terry Gilliam, braća Coen, Ridley Scott, Christopher Nolan, David Fincher, Guillermo del Toro, David Lynch, Lars von Trier, Tim Burton, Michal Mann, Gaspar Noe... Lista je beskrajna.
Za redatelja koji je snimio samo 13 filmova to je fascinantan podatak. Nije toliko popularan kod široke publike i nema mnogo kino hitova. Nakon pljačkaškog film noira “Ubojstvo” iz 1956., slijedili su “Staze slave” (1957.), “Spartak” (1960.), “Lolita” (1962.) te tri legendarna filma - “Dr. Strangelove” (1964.), “2001: Odiseja u svemiru” (1968.) i “Paklena naranča” (1972.). Od tada pa sve do smrti Kubrick realizira povijesni film “Barry Lyndon” (1975.), horor “Isijavanje” (1980.), ratni “Full Metal Jacket” (1987.) i dramu “Oči širom zatvorene” (1999.). Zašto je tako malo radio, iako je imao brojne započete projekte, od “Napoleona” pa do drame o Holokaustu “Arijevski dosje”?
Odgovor na to zagonetno pitanje, mnogo tajnovitije od glasina o njegovu navodnom pustinjaštvu i depresiji, vidljiv je iz Kubrickova opusa: po prirodi je bio znatiželjan, istraživač na svim razinama, od znanosti i umjetnosti pa do čisto filmskih tehničkih i estetskih mogućnosti. Svaki je njegov film prvo bio izazov za njega samoga. Bio je spoj ekskluzivnog intelektualca i majstorskog zabavljača koji je najsloženije ideje i teme nastojao dati publici na dojmljiv i zabavan način. Jedna od tema koje su ga opsjedale od “Ubojstva” pa do drame “Oči širom zatvorene” bila je urođena čovjekova sklonost zlu.
Rekao je: “Čovjek nije plemeniti divljak, on je prezrivi divljak. Iracionalan, brutalan, slab, glup, nesposoban da bude objektivan u bilo čemu što je povezano s njegovim interesom. Zanima me brutalna i nasilna čovjekova priroda zato što je to njegova prava slika. Svaki pokušaj stvaranja društvenih institucija zasnovanih na lažnoj slici čovjekove prirode osuđen je na propast”.
Kubrickov intelektualno argumentirani pesimizam u temelju je “Paklene naranče”, “Odiseje u svemiru” i svih njegovih savršeno napravljenih filmova o čovjekovoj nesavršenosti od početaka evolucije u doba majmuna pa do susreta s Bogom u svemirskom beskraju.
