Majka je umrla na ulici od gladi, a njeno djetešce još je bilo živo i plakalo je. Kad je s teretnim sanjkama došla ekipa za prikupljanje trupala, na hrpu u sanjke ubacili su i tijelo majke i još živo dijete. Dogodilo se to u Ukrajini 1933. u Donbasu, a onaj koji je to vidio vlastitim očima, ispričao je svojoj unuci Andrei Čalupi, koja je kao scenaristica ubacila taj događaj u film "Mr. Jones".
Riječ je o ekranizaciji najvećeg i najhrabrijeg otkrića tada mladog britanskog, zapravo velškog novinara Garetha Jonesa, čovjeka koji je 1933. uspio iz Moskve potajno otputovati u Ukrajinu kako bi provjerio ima li istine o gladi koja je u toj sovjetskoj republici ubijala milijune ljudi.
Članak što ga je Jones objavio krajem ožujka 1933. otvorio je Zapadu prozor u jedan od najgorih zločina u povijesti čovječanstva. Film poljske redateljice Agnieszke Holland premijerno je prikazan u SAD-u u siječnju, potom na Berlinskom filmskom festivalu u veljači, a u Hrvatsku stiže u rujnu.
Holland je u Berlinu govorila da joj nije bila namjera pretvoriti priču o Holodomoru, o "pomoru izgladnjivanjem", odnosno o Staljinovom genocidu u Ukrajini tako što će film srozati na razinu "pornografije nasilja".
New York Times se nije htio zamjeriti Staljinu
Film je istodobno i priča o Holdomoru, u kojem je 1932. i 1933. Staljin iz Ukrajine izvukao toliko hrane da bi i hranio industrijalizaciju zemlje i izvozio žitarice, kao što je to istodobno i priča o Garethu Jonesu kao novinaru od ogromne povijesne važnosti. Strašno naslijeđe Holodomora živi i danas. Kroz kolektivno pamćenje tog užasa, ali i kroz dandanas živo licitiranje brojem žrtava.
Objektivna povijesna brojka je još uvijek strašnih 3,5 milijuna ljudi. A tome je Gareth Jones, u to vrijeme tek 28-godišnjak osobno svjedočio. Pisao je, što je ušlo u film, da je u vlaku, okružen izgladnjelima, jeo naranču, te da je jedan od njih, kad je ovaj odbacio koru, zgrabio je i naprosto proždro.
Jonesu se u Ukrajini dogodilo i to da mu je netko, razumljivo, ukrao hranu, te je i sam gladovao. Od njega je bilo ludo hrabro uopće i to što je iz Moskve išao u Ukrajinu koja je tada, zbog embarga Staljinovih vlasti na informacije o gladi, bila zabranjeno područje za sve strance, kamoli za novinare. Da su ga uhvatili, savršeno je jasno da bi mu sudili kao špijunu.
Čak i kad se vratio u Berlin i objavio vijest, koju su radio i novine prenijeli diljem svijeta, mnogi mu nisu vjerovali da se u SSSR-u umire od gladi, ne samo u Ukrajini, nego i u Bjelorusiji, u porječju Volge, Sibiru, na sjevernom Kavkazu i u središnjoj Aziji. Prvo što je svijetu tada bilo pojmiti da bi takvo što bilo moguće.
A drugo, dobar dio inteligencije na Zapadu još uvijek je o SSSR-u imao pozitivno mišljenje na krilima Lenjinove revolucije. Zato se i dogodilo da su Jonesa i njegovo otkriće najteže demantirali u New Yorku.
Tadašnji New York Timesov dopisnik iz Moskve Walter Duranty, iako dobitnik Pulitzerove nagrade za izvještavanje iz SSSR-a godinu ranije, nije se htio zamjeriti sovjetskim vlastima o čijoj dobrohotnosti mu je ovisilo hoće li moći nastaviti ugodan život kroz lumpovanje s ruskim avangardnim umjetnicima, sve uz sasvim zadovoljavajuće količine opijuma.
"Gledam ja tako Hitler na metar od sebe, kad..."
Duranty je napisao članak koji je objavljen u New Yorku: "Rusi gladni, ali ne umiru." Jonesov izvještaj ipak je imao učinka. Potaknuo je mnoge s političke ljevice po Europi da propituju Staljinov odnos prema milijunima ljudi, čak i ako su prije toga uspijevali ignorirati partijsku čistku koja se dovršavala te godine, još uvijek ne onako brutalnu kako je to bilo kasnije.
A to je onda imalo utjecaja na razdvajanje doista slobodarske, radničke ljevice u Europi nasuprot dogmatske. No, Jonesov život je puno više od otkrića gladi u SSSR-u. Već dvije godine ranije on je putovao u SSSR kako bi na terenu istraživao stvarno stanje u toj zemlji za knjigu "Iskustva iz Rusije 1931.".
Bio je prvi zapadnjak koji je provalio i potom to i objavio da se zahvaljujući Staljinovim idejama u praksi u toj zemlji počinje sporadično umirati od gladi. Već i to bilo je izvrsno postignuće za mladića iz Walesa. Potom je pisao memoare ratnom premijeru Velike Britanije Davidu Lloydu Georgeou, da bi se 1933. našao u Njemačkoj kao izvjestitelj Western Maila točno u trenutku kad je Adolf Hitler osvajao vlast.
U Frankfurtu se upoznao s Josephom Goebbelsom, odmah i s Adolfom Hitlerom. Intervjuirao je tog čovjeka u trenutku kad svijet još nije bio svjestan da se upravo rađa onaj i onakav Führer.
Hitler ga je potom poveo na let u praktično svom osobnom avionu sa 16 putničkih mjesta, onim kojim je u to vrijeme u frenetičnom ritmu obilazio njemačke gradove i osobno se pojavljivao u jednom danu na toliko mjesta sa svojim govorima koliko su neki njegovi stariji i sporiji politički suparnici uspijevali tek u jedan ili dva tjedna.
Iz literarno i novinarski odličnog izvještaja s tog leta vidi se da je Jones savršeno razumio što se Europi sprema: "Kad bi se ovaj avion srušio, promijenila bi se cijela povijest Europe. Metar od mene sjedi Adolf Hitler, njemački kancelar i vođa najvulkanskijeg nacionalističkog buđenja što ga je svijet ikada vidio."
Ubijen po nalogu NKVD-a
Bio je među prvim ljudima koji su razumjeli da je Hitler u osobnom životu dječačka, donekle čak djetinjasta osoba, o čemu je ljudima oko sebe dokazivala Eva Braun, a da je u političkom i javnom životu rabijatni nacionalist, sposoban za najgore zločine. Gareth Jones nije živio dugo poslije toga.
U SSSR mu je, razumljivo, daljnji dolazak zabranjen i on je za dramatičnim povijesnim trenucima otputovao na sjeveroistok Kine pod okupacijom Japana, gdje je proglašena marionetska država Mandžukuo. Putovao je u društvu s jednim njemačkim novinarom i tamo negdje zarobili su ih razbojnici. Tražili su za njih 100.000 srebrnih meksičkih pesosa.
Njemačkog kolegu oslobodili su nakon samo dva dana. Jonesa su, međutim, upucali nakon 16 dana, i to, danas se općenito smatra, prema nalogu sovjetskog NKVD-a. Gareth Jones u povijesti je upamćen kao čovjek vrlo sličnog uma poput Georgea Orwella, i to svakako stoji. Zbog toga naslov igranog filma i jest "Mr. Jones" kao referencija na Orwellovu "Životinjsku farmu".
Film nakratko prikazuje i samog Orwella, no to doista nije bilo potrebno. Jones i Orwell nisu se nikad sreli. A i Orwell je u to vrijeme bio zauzet sasvim drugim temama. Španjolski građanski rat tek mu je predstojao i tek tamo je doista shvatio pravu prirodu Staljinova SSSR-a.
