Kultura
6486 prikaza

‘Crkva u Hrvata’ neprijatelj je kristijanizaciji

Nastavak sa stranice: 1

Zašto ne film ili neke druge forme, uključujući i videoigre za koje se stvori konesenzus o kvaliteti. Zainteresirani će doći i do Dantea i Marulića. Na taj način djeca ne bi na kulturu gledala kao na strani i neprijateljski teritorij, a siguran sam da bi od takvoga pristupa profitirali ne samo suvremeni autori, ne samo društvo u cjelini, nego i Dante i Marulić.

Kad ste i zašto odlučili, kojim to performansom ili akcijom, prekinuti s predavačkim poslom? I postati samostalni umjetnik.

Kako sam rekao, 2009. sam slavio desetogodišnjicu frustracija nezaposlenošću. Postalo je neizdrživo. Te godine sam bio pozvan na Istanbulsko bijenale, a prije odlaska otvorio sam izložbu u SIZ galeriji u Rijeci. S Nemanjom Cvijanovićem, voditeljem galerije, dogovorio sam da po povratku iz Istanbula i za zatvaranje izložbe izvedem performans nakon kojega nije više bilo mogućnosti povratka školstvu.

Siniša Labrović | Author: Duško Jaramaz/Pixsell Duško Jaramaz/Pixsell

"Perpetuum mobile" na jednostavan način tematizira izjavu Margaret Thatcher kako "društvo kao takvo ne postoji" – izašao sam gol pred publiku i u razmacima od nekoliko minuta pio svoju mokraću pretvarajući tako sebe u samodostatnu biološku jedinicu. I tako je završila moja nastavnička karijera.

Neki su vaši radovi posve fascinantno "aktualni", odnosno mijenjaju jedino razinu ironije, sukladno političkom trenutku. Recimo, reality show "Stado.org" u kojem se, bigbratherovski demokratski, u publici, još 2005. birala najbolja ovca/ovan? Izgleda li vam taj rad nevino naspram današnjih okolnosti?

Nedavno je počeo još jedan "Big Brother", znači da ta forma nije potrošena. Moj reality htio je provjeriti mogu li ovce postati zvijezde ako im se posveti dovoljno medijske pozornosti. Također, ljudi koji su sudjelovali u glasanju mogli su u nagradnoj igri dobiti ovcu koja je ispala. Ako ne bi došli po ovcu, mogla je završiti u klaonici, ali mogla je biti i otkupljena od druge osobe, ali tako da je otkupitelj na jedan dan pusti u svoj životni prostor. Sve ovce su preživjele. Mediji, politika, odgovornost, natjecanje, voajerizam, specizam..., neki su od momenata "Stada.org". Neviniji od realnosti bilo koje od tih točaka svakako jest, ali mislim da nije naivniji.

Vaši radovi nastaju, bez izuzetka, u skromnim financijskim uvjetima. Na vašem Facebooku iznijeli ste ovakvu usporedbu: "Domoljubni Državni Umjetnik Kuzma Kovačić (DDUKK) za model biste Franje Tuđmana od Grada Zagreba dobio je honorar od 560.000 kuna". Vi ste za spomenuti rad, "Svete kosti", uprihodili 2443,17 kuna. Fascinantna razlika! O čemu je riječ? Primjetno je da se honorari vrlo određenoj grupi nezavisne umjetničke scene teško mogu dići na "razinu nokta" makete kipa Kuzme Kovačića...

Siniša Labrović | Author: Davor Puklavec/PIXSELL Davor Puklavec/PIXSELL

Kuzma Kovačić je državni umjetnik, a mi smo tek umjetnici, odatle vjerojatno i ta sitna razlika u honorarima.

Davnih ste godina, i to danas izgleda naivno, u javni boksački ring pokušali "izazvati" tadašnjeg ministra kulture Božu Biškupića. Kako biste, kojim retoričkim ili umjetničkim sredstvima, "izazvali" sadašnju ministricu kulture Obuljen Koržinek, ako ste možda nezadovoljni njezinim radom? Ima li smisla usporedba politike bivšeg ministra Hasanbegovića i aktualne ministrice?

Gospođa ministarka nastavak je Hasanbegovića drugim sredstvima. Ona je možda zahtjevnija politički i karakterno, bez boje, okusa i mirisa ona je neuhvatljivija. Njoj primjeren izazov bio bi herojski - da istodobno ispuni dva potpuno oprečna zadatka: da bude liberalna i ugađa fašistima ili da se bori za slobodu stvaralaštva, ali i da pokazuje razumijevanje za cenzorska nagnuća ili, možda, da bude na strani umjetnika, ali da se u njezinu mandatu njihov položaj u svakom smislu pogoršava. Siguran sam da je njezina želatinoznost dorasla svakom od tih zadataka.

Rekli ste: "Politika je kod nas potpuno porazila društvo", što je jednostavna i do kosti bolna rečenica. Ali što da radimo kad smo dijelovi tog poraženog društva?

Spremajmo se kao da će tisuću godina potrajati ovo sranje, živimo kao da će sutra doći do potpunog obrata. A najbolje je, naravno, pobjeći odavde.

Kakav je, po vama, status domaće suvremene umjetnosti izvan zemlje? Jer pojedinačni uspjesi suvremenih umjetnika (kojih ima itekako) po provincijalnom kompleksu u domovini nisu ni sjena ideje toga uspjeha na većem, europskom ili svjetskom tržištu? Zašto? Jer je Hrvatska mala zemlja koja "nije autoritet" ni u čemu?

Siniša Labrović | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

Ne postoji hrvatska umjetnost, samo umjetnici iz Hrvatske. Ne postojimo na karti europske ili svjetske umjetnosti, unatoč pojedinačnim uspjesima. Zato su čitanja naših radova "lokalna", ne izdižući se do metaforičnosti, općosti. Pogledajte unatrag dvadesetak godina opuse voditelja naših glavnih institucija koje se bave suvremenom umjetnošću i sve će vam biti jasno.

U Ljubljani se uskoro zatvara vaša izložba "Privatno" koja, gledajući fotografije radova, izgleda fenomenalno: takve su, uostalom i reakcije slovenske publike. Za potrebe te izložbe napravili ste nekoliko tetovaža. Što je bila poanta izložbe?

Ideja "privatnosti" činila je kičmu demokratskog kapitalizma Zapada i razliku prema totalitarnim sistemima. Uslijed mnogih tekućih nadzornih, biotehnoloških, političkih i drugih promjena ni privatnost nije više što je bila, sveta i zaštićena. Koža, zid i staklo bili su materijalna osnova izložbe. Na izložbi su pokazane dvije trajne tetovaže. Na plakatima je rad "Private property" realiziran prošlo ljeto u Galeriji Michaela Stock u Beču: na čelo sam tetovirao "PRIVATE PROPERTY", a na tjeme mrtvačku lubanju i "NO TRESSPASING".

Druga tetovaža dio je rada nadahnuta slavnim konceptualnim radom Josepha Kosutha "Jedna i tri stolice". Umjesto triptiha indiferentne, depersonalizirane stolice, njezine fotografije i definicije iz rječnika, ja sam izložio ljubljenu stolicu iz svojega stana, Ivan Skvrce naslikao je motiv s njezine sjedalice uvećan triput, a ja sam ga utetovirao na desnu polovicu vlastite stražnjice i pokazao na otvorenju. Ideja bi mogla biti da je stara "privatnost" na izmaku, promjene bi mogle biti odlučujuće za mnoge aspekte našega života, kao što se da naslutiti iz zastrašujućih otkrića Edwarda Snowdena.

Kažete, polako vam je "egzistencijalno dosta" u ovoj zemlji. Niste jedini, ali kamo biste i kako odavde? Je li vas kritički intonirani rad "duševno", emotivno i psihički iscrpio?

Rad me nije izmorio, ali ovo ostalo je zamorno, dosadno i sramotno. Teško je živjeti u zemlji u kojoj se svaki dan sramite svoje predsjednice, premijera i gradonačelnika, da ne idemo dalje, jer su besramni. I tako već tridesetak godina, gotovo bez izuzetka. A što će biti sutra, uključujući i odlazak, ostavit ćemo da pokaže sutra. Moramo vjerovati u njegovu dobrohotnost i mudrost.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.