Biti slobodni umjetnik u Hrvatskoj nezahvalan je i nimalo unosan posao. Biti slobodni umjetnik koji žestoko kritizira razne društvene pojave performansima, body artom, videom i fotografijom, kao što to radi Siniša Labrović (50), znači biti osuđen na egzistencijalni minimum, unatoč tomu što su njegovi radovi unazad desetak godina, oduševili i šokirali ne samo domaću nego i međunarodnu publiku i kritiku.
Zbog toga je svojedobno razmišljao da s obitelji napusti Hrvatsku i preseli se u Australiju, gdje je bio spreman raditi kao konobar ili fizički radnik. Rođeni Sinjanin, profesor hrvatskog jezika i književnosti, danas radi i kao voditelj emisija iz kulture na Trećem programu Hrvatskog radija.
Prvu je izložbu imao 2000. godine u Dubrovniku u galeriji Slavena Tolja. No već pet godina kasnije za Sinišu Labrovića je doznao cijeli svijet. Referirajući se na tada još nevin reality show, u Zagrebu je strpao ovce u tor i 12 dana izravnim prijenosom putem interneta prikazivao što se događa u stadu. Publika je, kao i u pravom realityju, mogla glasovima birati konačnog pobjednika ili pobjednicu.
Vijest o njegovu radu “Stado.org”, prenijele su najveće medijske kuće i agencije poput Reutersa, BBC-a, Anse, New York Posta, Guardiana, Timesa, NBCa, ABC-a i drugih. Unatoč svemu, Labrović danas čak nema ni svoju web-stranicu koja je prestala funkcionirati jer je, kako kaže, hosting poboljšao svoje usluge, a njegova je stranica pisana zastarjelim kompjutorskim jezikom.
Express: Vaš rad sa stadom doima se nevinim u odnosu prema onome što se prikazuje u pravom realityju oko kojeg se ovih dana vode žestoke polemike i koji mnogi smatraju strahotom.
Mislim da u tim reality emisijama nema nikakve velike strahote. Riječ je o televizijskoj formi koja je vrlo banalna, produkcijski relativno jeftina, a okupira pažnju velikog broja gledatelja. Moj reality nije bio posvećen sadržaju, nego televiziji koja je osvijestila svoju moć kroz emisiju i formu koja najbolje demonstrira tu moć. Dakle televizija može prikazivati bilo što i to postaje važno samo zato jer je na televiziji. Nikad ne bih omalovažavao ljude koji u realityju sudjeluju jer ipak se natječu za velik novac, a to što žele postati slavni sasvim je legalno jer danas bilo tko može postati slavan, pa zašto ne bi i netko od njih?
Express: Ne dovodite li tako u pitanje i svoj umjetnički rad koji vas je medijski izložio i proslavio?
Apsolutno! Ne mislim da bilo čija slava ili ‘poznatost’ čini njegov rad vrednijim. On ga samo čini vidljivijim, ali ‘poznatost’ nije nešto što automatski mora uključiti i poštovanje. Nekoć je možda i postojao taj reciprocitet, ali danas više ne mora biti tako, pa makar to bilo i na moju štetu.
Express: Kako objašnjavate da ste svojim radovima postali ‘vidljivi’ čak i onom dijelu javnosti koja uopće ne mari za suvremenu umjetnost? Kad izvodite performans, za njega se zainteresiraju svi mediji.
Mislim da sam dovoljno medijski osviješten, dovoljno zločest i dovoljno gladan slave da dio tih performansa i radova ima neku vrstu medijske privlačnosti, a nadam se i seksepilnosti.
Express: ’Zavijanje ranjenika’ u Sinju iz lipnja 2000. godine bio je doista hrabar čin, budući da ste ‘previjali rane’ na spomeniku partizanima iz Drugog svjetskog rata? Je li Sinj doista konzervativna sredina ili je o njemu stvoren pogrešan dojam?
Ne znam koliko bi se ljudi usudilo ili ne bi usudilo učiniti to što sam ja učinio. Sinj je, kao i svaka naša zdrava provincija, konzervativan i patrijarhalan, ali cijela Hrvatska je zapravo zbroj i Sinja i Knina i svih njezinih sela i gradova. Zoran Franičević je Hrvatsku zvao ‘Dugim Selom’. U ‘Filozofiji palanke’ Radomira Konstantinovića o provincijalizmu je mnogo rečeno. No važno je za neku zajednicu da ga ona osvijesti. Hrvatska, nažalost, ne radi ništa da bi taj provincijalizam osvijestila i nadišla, te omogućila ljudima da se bave svojom suvremenošću u cijelom njezinom rasponu.
Express: Što vas je nagnalo da se bavite performansom kad smo sredina u kojoj se takav rad ne cijeni i ne razumije, a javnost ga vrlo često i osuđuje?
Nerazumijevanje i sukobljavanje mogu biti jako plodni i pozitivni za pojedinca i za društvo, naročito ako se radi na daljnjem razvoju tog nerazumijevanja, prezira i odbijanja, na što se u Hrvatskoj ne mogu potužiti da ga nedostaje. Krenuo sam iz učiteljskih voda kad sam imao već 35 godina, jer sam umjetnike stavljao na pijedestal iznadprosječne ljudskosti, pa sam se relativno kasno usudio otisnuti u umjetničke vode.
Na prvoj izložbi koja se zvala ‘Kuhinjske figure’, izložio sam niz kvaziskulpturalnih montaža spajanjem postaju nadrealistične i humorno zastrašujuće. Izložio sam primjerice i kokoš koju sam razapeo u zraku, a na njezino sam tijelo pričvrstio tri kotača iz dječjih kamiona, pa je izgledala poput aviona koji slijeće ili uzlijeće. Bilo je to vrijeme začetaka kloniranja, pa je taj rad bio inspiriran fascinacijom i strahom kamo nas sve to može odvesti, budući da smo kao ljudska vrsta skloni zloporabi svih znanstvenih dostignuća.
Express: Tijekom izvedbi često si nanosite neizmjernu bol. Kako se koncentrirate da biste je podnijeli tijekom performansa?
Bol je sastavni dio naših života i oduvijek je bila predmet umjetničke evokacije, a u performansu, koji bi trebao biti autentična izvedba realnosti, nužno je da dosljedno izvedem ono što je zamišljeno. Ponekad to uključuje i situacije koje mogu biti bolne ili samopovređujuće. Njih ne izvodim da bih izazvao pažnju, premda bi i to bilo legitimno, nego da bih bol stavio u širi kontekst vrijednosti ili apsurdnosti. Nisam mazohist, ali ako imam ideju vrijednu izvedbe, nastojim je realizirati bez obzira na posljedice. Naravno, to ide do neke granice jer doista nisam suicidalan.
Express: Prodavali ste vlastitu kožu, bičevali se, a u New Yorku ste prošle godine, u sklopu Queer festivala, dali istetovirati najintimniji dio tijela. Što je bilo najbolnije?
Najbolnije je bilo ‘Kažnjavanje’. U tom performanceu stajao sam gol pred publikom s bičem u ruci. Ne činim ništa, dok publika iziritirana tim nedogađanjem, ne počne napuštati galeriju. Za svakog posjetitelja koji napusti prostor, za kaznu se bičujem po leđima. Srećom u Hrvatskoj publika nje bila nešto zainteresirana za suvremenu umjetnost, pa se nisam morao mnogo bičevati. Ali u Poljskoj i Bruxsellesu je bilo jako bolno jer je bilo mnogo posjetitelja.
To su oni rijetki trenuci kad umjetnik poželi da publike bude što manje. Prije godinu dana nastupio sam u Grace Gallery u Brooklynu. Performance je trajao sat i pol, a budući da sam nastupio u okviru Queer New York Festivala, dao sam da mi tatoo-umjetnica Lady Day uživo pred posjetiteljima na penis utetovira riječ ‘Pussy’.
Express: Tetovaža je bila privremena ili trajna?
Trajna i jedina koju imam.
Express: Svojedobno ste u Muzeju suvremene umjetnosti prikazali video u kojem samo govorite o tome kako ste namjeravali napraviti videorad.
Video ‘Huraaaa’ rezultat je dugotrajnih frustracija kod realizacije bilo kakvog kompleksnijeg rada. Produkcijska sredstva, ako bi ih uopće mogao tako nazvati, potpuno su nedostatna i uvijek završe na dobroj volji i pomoći mojih prijatelja. Originalni video nikad nije snimljen, pa sam ga zamijenio pričom koja evocira tu nemoć da zbog nedostatka novaca ostvarujem svoje ideje.
