Svojedobno, točnije malo prije svoje smrti u listopadu 1991. godine, Boris Papandopulo rekao je bližnjima: “Svašta sam doživio. I moram reći da sam jako zadovoljan, imao sam lijep život”.
I doista je svašta doživio, uopće je nevjerojatno da je preminuo tako pomiren sa svijetom, posebno zato što je na bolji svijet otputovao iz Zagreba, grada koji se strašno ogriješio o, prema mnogima, najvećeg hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula.
HNK 24 godine nije izveo nijednu njegovu skladbu
HNK 24 godine nije izveo nijednu njegovu skladbu, pa je stoga i nedavna izvedba njegove nadrealistične fantastične opere “Madame Buffault” u stvari bilo okončanje višedesetljetne svađe između velikog umjetnika i njegove matične kuće, koja se protegnula sve do praktično jučer.
A to što je operu ispjevalo, uredilo scenu i kostime te osmislilo čak i plakate 250 studenata glazbene, scenske i likovne umjetnosti, Papandopulu bi se sigurno jako svidjelo. Bio je, kažu, nevjerojatno duhovit čovjek i od rođenja magnet za lude životne obrate.
Od toga da je rođenjem stekao nasljedno pravo na cijeli jedan grad, da je kao svjetski priznati glazbenik kratko vrijeme zarađivao kao vozač teretnih kamiona, pa do toga da se skrasio uz 27 godina mlađu suprugu kojoj nikad nije dopuštao posramiti se što je jedno vrijeme plesala striptiz.
Boris Papandopulo se rodio 1906. godine u Bad Honnefu u Njemačkoj, ali je njegovo rođenje proslavljeno na dalekom Kavkazu, golemom svenarodnom procesijom u gradu Stavropolju.
U Wiesbadenu upoznao Maju Strozzi
Lokalni plemenski poglavice pristupali su njegovoj kolijevci i donosili mu darove, a najstariji od njih donio mu je glavni dar - darovnicu grada Stavropolja. Hrvatski umjetnik je, naime, nesuđeni guverner, barun i vlasnik grada Stavropolja postao zahvaljujući tome što je njegov otac Konstantin pripadao najvišem ruskom plemstvu.
Duboko odan caru Aleksandru, u uvijek nemirnom, hirovitom i neukrotivom Kavkazu, jednom je slomio tamošnji ustanak, a car ga je u znak zahvalnosti imenovao guvernerom i darovao mu, eto, taj simbolični feud na kojem se nalazio cijeli grad koji danas ima gotovo 400.000 stanovnika.
I da mu je otac tamo i ostao u zdravlju i bogatstvu, Borisa Papandopula ne bi ni bilo. Otac mu se, naime, početkom 20. stoljeća razbolio od tuberkuloze, i to toliko teško da je otputovao na liječenje u Wiesbaden. I tu počinje zaplet jer je tamo upoznao plemenitašicu Maju Strozzi, koja je tamo nastupala kao solistica u operi.
Vjenčali su se 1905. godine, a hrvatski glazbeni velikan rodio se samo godinu poslije, da bi obitelj potom otputovala u Rusiju. Ali već 1908. godine Konstantin Papandopulo je umro u dobi od samo 32 godine, a Maja Strozzi praktično nije imala razloga s malim djetetom ostajati u Stavropolju te se vratila u srednju Europu, i to prvo u Graz, a potom 1910. godine u Zagreb.
Stravinski mu je bio obiteljski prijatelj
Već zahvaljujući podrijetlu s majčine strane, Papandopulo nije mogao ne baviti se umjetnošću sve da je imao i neusporedivo manji dar od briljantnog talenta skladatelja.
Glumica Marija Ružička Strozzi bila mu je baka, legendarni glumac, redatelj i pisac Tito Strozzi bio mu je ujak, a nakon što mu se majka u Zagrebu preudala, njihovim domom na Gornjem gradu bez prestanka je defilirala zagrebačka umjetnička i intelektualna elita, posljedično povremeno i svjetska.
Tako se dogodilo da je malom Borisu jednog dana obiteljski prijatelj postao i sam Igor Stravinski, jedan od najvećih svjetskih skladatelja 20. stoljeća. To nije moglo proći bez posljedica. Bila je 1928. godina kad je bečki list Neues Wiener Journal u listopadu objavio članak o “čovjeku koji je posjedovao grad, posljednjem guverneru Kavkaza”.
Carsku Rusiju je deset godina ranije zamijenilo bitno drugačije carstvo kojeg su se u Europi užasavali i aristokracija i konzervativci. Mladi plemenitaš iz prve lige ruskih emigranata, uz to iz tog mitskog Kavkaza, naravno da je u Beču bio apsolutno egzotičan.
Skladao 400 djela i skupljao narodnu glazbenu baštinu
A kako je povod članku bio njegov briljantni premijerni nastup u Musikvereinu s kantatom “Laudamus”, naravno da se na takvu vijest čak ni u ono doba nije smjelo štedjeti na tisku. Imao je samo 23 godine kad je u Zagrebu preuzeo Hrvatsko pjevačko društvo Kolo.
Grozničavo je skladao. Što, uostalom, nije prestajao tijekom cijelog života, pa mu je na kraju opus brojio nevjerojatnih 400 skladbi, a prikupljao je i narodnu glazbenu baštinu te je zapisivao. No na tome mjestu ljubav između njega i Zagreba je prvi put pukla. Bio je ogorčen time što ga nikako nisu puštali u HNK. Zato se 1935. godine odselio u Split i počeo predavati u Gradskoj glazbenoj školi.
U kratkom vremenu skladao je dvije od svojih osam opera, “Sunčanicu” i “Amfitrion”, i tek tri godine poslije Zagreb ga je pozvao nazad kako bi mu ponudio mjesto dirigenta opere. I opet je nastao lom. Ovaj put zato što je Papandopula 2. svjetski rat zatekao u Zagrebu, iz kojega nije odlazio, a i zato što je 1943. godine postavljen za ravnatelja opere, dokumentom koji mu koju godinu poslije neće previše koristiti jer ga je potpisao Ante Pavelić.
Spašavao je Židove od rasnih progona
Nije se Papandopulo petljao u politiku. Uostalom, bio je blizak s Miroslavom Krležom i Vladimirom Nazorom te je činio što god je mogao kako bi od ustaških rasnih progona spasio kolege, prijatelje ili prijatelje prijatelja koji su bili Židovi. Unatoč svemu, to ga je poslije rata koštalo politički, ali od svega nikad nije radio dramu. O mjestu ravnatelja opere reći će u dokumentarcu “Maestro” godinama poslije:
"U to vrijeme direktor opere bio je nešto drugo. Ono što je on rekao, to se moralo slušati na korist svih. Nije bilo ovakvih i onakvih savjeta. Danas je direktor opere samo figura koju svako može zaj...vati kako mu se ‘oće", vedro je objašnjavao pred samu smrt.
A s padom ustaškom režima na vrat mu je sjeo Sud časti koji ga je na nekoliko mjeseci kaznio zabranom bavljenja glazbom ustvrdivši da je kao ravnatelj opere surađivao s okupatorom. E, to ga je pogodilo i to Zagrebu nikad nije oprostio. Ali ni o tome nije pričao s ogorčenjem.
"Ravnatelj sam bio sve do oslobođenja. Na svoju sreću ili nesreću. Odjednom više nisam bio kompozitor nego sam postao šofer. Dobio sam vozačku u kojoj, he, he, he, nije pisalo da sam kompozitor nego da sam po zvanju šofer. Pa sam tako neko vrijeme u Splitu vozio kamiončić. Sjećam se da sam prevozio kavu."
Bio je blizak s Carlom Orffom
Problem s tom zabranom je, međutim, bio u tome što Papandopulo doista nije bio bilo tko. Bio je blizak s Jakovom Gotovcem, čak i s Carlom Orffom, koji je samo koju godinu ranije “razvalio” svojom “Carmina Buranom”.
Tako je Papandopulo nastavio skladati i nastupati, čak i na radiju, samo anonimno. Nije se dao. Njegova treća supruga Zdenka pričala nam je što je na procesu časti njen suprug odgovorio onima koji su ga ispitivali.
"Rekao im je: ‘Mogli ste me pozvati i prišapnuti mi gdje se skupljaju oni koji idu u partizane. Ja bi došel’, kazala nam je.
Trebalo mu je neko vrijeme dok je prebolio takav tretman. Čim mu je isteklo razdoblje prisilnog upravljanja teretnim kamionima, 1946. je u Rijeci preuzeo Operu Ivan Zajc u tamošnjem Narodnom kazalištu. Preporodio je ustanovu, a kako mu vrag nije dao da miruje, već 1949. otišao je u Sarajevo, gdje je napravio isto.
Landrao je po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, nastupao u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Mostaru, ali je za nastavak njegove životne priče ključno to što je 1953. došao u Rijeku kako bi tamo u operi proveo još šest godina.
'Čuvaj se Papandopula'
Tamo je, naime, upoznao plesačicu HNK u Rijeci Zdravku, kako će samu sebe nazvati, 23-godišnju balavicu, i to u najbolje moguće vrijeme jer mu je brak već praktično bio mrtav.
"Bila je 1956. kad mi je prišao taj jedan čovjek iz orkestra i rekao: ‘Čuvaj se ti Papandopula, on nešto jako puno priča o tebi’. Počeo me šarmirati, a kolegice su mi stale govoriti: ‘Draga moja, ti si Papandopulica i ništa drugo’. A ja sam si mislila, ma o čemu one govore?", pričala nam je gospođa Zdenka.
Stao je juriti za njom, a njoj je ponekad bilo zabavno šmugnuti mu.
"Jednom me je čekao na vratima u riječkom kazalištu, a ja sam otišla na mušku stranu, otvorila prozor u toaletu i iskočila van. Otišla sam plesati. Tako sam mu zbrisala. Hahaha! Znao bi doći u kazališnu kavanu, on bi pio čaj, kolegice rakiju, a meni to ništa nije prijalo. Donio bi mi čaj i pitao: ‘Buš probala, mala?’ Tako je počelo njegovo šarmiranje dok mi nisu kolegice počele govoriti: ‘Draga moja, ti si Papandopulica i ništa drugo’, opisala nam je šarmersku stranu velikog skladatelja.
Ključan izlet na Rab
Ključan je bio izlet na Rab, koji je Papandopulo organizirao kako bi se izveo jedan balet na otvorenom. Ali prst sudbine je htio da Rab cijeli tjedan zalijeva žestoka kiša, što je dušu dalo za obilazak sve sile restorana na Rabu i okolnim otocima. Jednog je dana čak banuo u dom njene mame s bocom vina. Brinuo se da kao ipak stariji ne bi mama imala problema s tim. No problema nije bilo.
"Boris je sa sobom u obilazak zvao cijeli balet samo da ja dođem. Ispočetka me je zvao ‘dete moje’, prisjećala se Zdenka događaja na čijem se kraju naposljetku i ‘to’ dogodilo.
"Bilo mi je simpatično da mi se dogodio Papandopulo. Ipak je on bio velika ličnost, netko tko ništa ne zna o meni, i sad me odjednom svaki čas čeka na vratima. Znate li koliko sam ja u ono vrijeme bila balava!? Dođem doma, bacim tašku na pod i napravim stoj naglavce uza zid. Toliko sam u svojoj energiji još bila mamino dijete", opisala nam je danas 82-godišnja dama koliko je tad bila vrckava.
Papandopulo je po Zagrebu pričao da je Zdenka striptizeta
A onda se njoj dogodio lom noge i kraj karijere. Nije više mogla ostati u baletnom ansamblu, otkaz joj je potpisao sam Papandopulo i odveo je sa sobom u Zagreb. No, kaže, nije mogla podnijeti da je njen Boris hrani.
A i uloge koje je dobivala imala je dojam da ih dobiva zato što je njegova partnerica. Kako na to nije mogla pristati, jednostavno se pokupila i otputovala u Njemačku, točnije u Bavarsku, u Deggendorf, u kojem je nastupala kao striptizeta.
"Ja sam izvodila striptiz, mogla sam to i sakriti, ali zašto? Nije to bio onaj temeljni, ipak je bio sa kašeima. Nikad nisi smio ići potpuno do kraja, pa se i naše skidanje inače zvalo Schönheitstanz (ples ljepote)", smijala se.
Papandopulo s tim nije imao problema. Njoj je, ustvari, znalo povremeno smetati što je on o tome po Zagrebu slobodno govorio.
‘Pa kaj? Ak je nešto lepo, zakaj to skrivati?’, tako mi je odgovarao.
S Madame Buffault šokirao je glazbeni svijet
Njihova veza bila je na daljinu. On bi se svako toliko ukrcao u vlak i za nekoliko sati stigao bi do nje. A njoj je smetalo zašto si, pobogu, ne uzme spavaća kola, da se naspava kao čovjek.
“Ma kaj to veliš? Ja si sjednem, stanem pisati, i dok dođem, imam već cijelu kompoziciju!”, odgovarao joj je.
U međuvremenu je došao i trenutak kad su se vjenčali, a početkom ‘70-ih, točnije 1971., Papandopulo si je kod obitelji Marije Bedalov unajmio stančić, preselio se i tamo počeo skladati. Ono na čemu je radio bila je opera “Madame Buffault”, nadrealno remek-djelo kojim je šokirao tadašnji glazbeni svijet na libreto Paula Strucka.
To je bio i razlog zašto djelo nakon 1972. sve donedavno nije izvedeno, zašto je bilo izgubljeno na mocartovski način, na koji je bilo izgubljeno još 100-tinjak njegovih skladbi, koje su muzikolozi godinama poslije skupljali po Europi, Americi i Africi.
Bio je sklon ispadima
Bila je to parodija, komedija, na trenutke totalni nadrealni kaos kojim su dvojica obješenjaka udarili po otuđenju, duhu materijalizma i izrabljivanju. Lik Jean Jacques Gericault po zvanju je “menadžer, ekonomski imperator i novčani diktator”, koji pri kraju djela prodaje na dražbi nadrealni, fantastični muzej Madame Buffault.
Bio je Papandopulo i inače sklon takvim ispadima. Pisao je tako i Scherzo za fagot i klavir, Grotesku za tubu, glasovir i udaraljke, Prosvjed jedne koze, Jarčevu serenadu i slična djela. Zdenka danas kaže da je bio blag čovjek koji se nikad nije izderao na nekoga u orkestru, što je u svijetu umjetnosti doista rijetkost.
I, zbilja, kad se danas promatraju njihove snimke iz ‘80-ih, vidi se par vedrih, opuštenih i ispunjenih ljudi. Tijekom našeg razgovora Zdenka ni jedan jedini put nije bila tronuta uspomenom na njegovu smrt.
Zakopali ga u anonimnost
Ali jest na nepravdu koju su mu činili, posebno na to što su ga u njegovom Zagrebu zakopali u anonimnost neizvođenja dok su, kaže, svuda uokolo tajkunski predatori za po jednu kunu otimali cijele tvrtke. Jedino mjesto na kojem su joj se napunile suzama bilo je kad se prisjetila njegove kćeri Maje, preminule 2007.
"Ona mi jako fali. Cijeli život, doduše, kad god bih joj rekla da je volim, ona bi frknula, kao: ‘Ma baš!’ Mislim, jasno mi je da je možda i bila negdje duboko ljuta na mene što sam došla na mjesto njene majke", opisala nam je Zdenka njihov odnos.
Bile su si ipak dobre, bliske, do samoga kraja u bolnici.
"Ležala je na istom krevetu, u istoj sobi u kojoj je moj muž umro. Posjetila sam je, prišla i zazvala je: ‘Majo.’ Nešto mi je tiho govorila, nisam je razumjela. A ona me je pozvala sebi i prošaputala: ‘Volim te’.
