Rekorderu po broju dobivenih Porina, njih čak 36, producentu Nikši Bratošu glazbu su davnih godina približili mangupi iz travničke ulice s kojima je odrastao.
Tu su ljubav poslije razvili profesori u glazbenoj školi. Porine, kaže ovaj diplomirani inženjer elektrotehnike, čuva posvuda, kod mame, u studiju, kod prijatelja i rado ističe da su uzori iz djetinjstva zaslužni za uspjeh.
Hvali li se mama tim statuicama? Je li baš ona najponosnija?
Važnije od njezina ponosa zbog glazbe bilo mi je da ih ne osramotim. Cijeli sam se život trudio ne napraviti nešto zbog čega će se roditelji sramiti. Mamu nigdje nije dočekalo ništa loše kad bi pričali o meni, nisam okaljao ime obitelji. Mislim da je zbog toga najponosnija.
Tko je glavni krivac za takvu strast prema glazbi? Mangupi s kojima ste odrasli ili profesori violine i klarineta?
U prvoj fazi prije glazbene škole mangupi iz ulice. S njima sam svirao dobre tri godine prije nego sam uopće upisao glazbenu školu. A tamo sam imao divne profesore koji tu ljubav nisu ubijali nego razvijali. Pedagozi nekad znaju insistirati na pogrešnim stvarima pa djetetu ubiju volju za glazbom. Imao sam sreću dopasti dobrim ljudima.
Kako to da sebe nikad niste vidjeli kao frontmena nekog benda?
Nisam želio biti naprijed. Nogometnim rječnikom, draži mi je vezni red. Tko će dati gol, nije moj posao. Imao sam sreću da je pored mene uvijek bio bolji frontmen, koji je bolje pjevao i bolje se nosio s publikom.
Sramežljivi? Jeste li i vi kao Zdravko Čolić pjevali publici okrenutih leđa?
Nisam sramežljiv, ali imam jaču tremu nego što bi je netko s mojim iskustvom trebao imati. Još kao klincu, kad sam nastupao u školi, ruke su mi se tresle. I danas imam tremu kad imam nastup. To je i pokazatelj odgovornosti jer nastupe shvaćam ozbiljnije nego što bi možda trebalo. Nisam sramežljiv ali trema postoji.
S kime ste se sve nasvirali prije nego ste odabrali produkciju?
Prve svirke imao sam u Gradskom simfonijskom orkestru, Limenoj glazbi i KUD-u s kojim sam proputovao dobar dio Europe. Tamo sam svirao i narodnjake. Izvorne narodne plus obrade sevdaha. Na fakultetu sam se više bavio bendovima i shvatio da me zanima ta, nazovimo, glazbena režija. Kako pjesma nastaje, od početka do kraja. Kad sam se zasitio putovanja i koncerata sjeo sam sam sa sobom. Poželio sam jedno radno mjesto, da ne moram svake večeri mijenjati krevet i ušao u studio.
Zbog proba ste kao srednjoškolac često izostajali. Biste li to danas dopustili svojim sinovima?
Imao sam mnogo opravdanih, ali zato jer je uspjeh u školi uvijek bio odličan. Da sam ikad popustio, razrednica mi više ne bi opravdavala, ali nisam joj dao povoda. I dok su moji sinovi dobri u školi nema razloga da im se ne opravdavaju izostanci. Da popuste, vratili bismo se nazad na početak.
Na što ste potrošili novac s turneje s pločom Valentino 2? Toliko da ste čekovima plaćali benzin?
Nije ni bilo novca jer je turneja donijela minus. Da nisam imao te čekove ne znam ni kako bismo se vratili doma.
Kako? Pa Valentino je tih godina bio vrlo traženi bend?
Sve je bilo sjajno i glamurozno, posjet solidan, ali kad smo zbrojili troškove bili smo u minusu. Tek je drugi dio financijski bio isplativiji. Nismo trošili putem. Dobili smo avans koji smo potrošili na odjeću i instrumente, da možemo raditi. Pun Tašmajdan u Beogradu financijski je bio nula jer se mnogo ulaže u reklamu. Ni puna zagrebačka Šalata ne jamči pozitivan score. Plakati, mediji, veliki razglas, light... veliki su troškovi. Ako cijena ulaznica nije dovoljno visoka ne pokrivamo se. Zagreb i drugi veliki gradovi rade se kao promocija posla, a zarada je u manjim gradovima. Prva turneja s kojom sam zaradio novac bila je ona Crvene jabuke 1988.
Tko je bio prva velika zvijezda koju ste upoznali?
Zdravko Čolić, 1982. Na dogovoru za turneju na kojoj sam trebao biti dio pratećeg benda. Sjeli smo s njim na piće i šokirao sam se kako netko s takvim statusom sebe uopće ne vidi kao zvijezdu. Godinu dana poslije bio sam u bendu koji je na sarajevskim Olimpijskim igrama pratio sve koji su došli tamo, od domaćih do stranih. Te godine upoznao sam jako mnogo zvijezda i prestali su mi biti tako zanimljivi.
Kad su vam počeli dolaziti u studio?
Ne odmah. Prvo vrijeme radio sam projekte svojih bendova, Valentina i Crvene jabuke. Prva važnija suradnja bila je na prvoj ploči Borisa Novkovića. Tagirali su me Đorđe Novković i Zrinko Tutić i tada je počelo. Đorđe bi mi poslao Kalembera, Zrinko Bebeka, pa su uslijedili Tajči, Severina, Majke, Gibonni. Tako se zavrtilo.
Koliko danas uvažavaju vaše sugestije?
Zna biti različitih mišljenja, ali saslušamo se. I oni mene i ja njih. Većinom razmisle o tome što im kažem, no nikad ne treba previše uvjeravati izvođača. Ako misli da to što govorim ne valja, nikad pjesmu neće otpjevati s veseljem, i to će se čuti. Znao sam ih zamoliti da otpjevaju demo pa poslušaju kad složim. Neke su pjesme čak ispale veliki hitovi.
S kim vam je najzabavnije raditi?
Tu nema dvojbe. S Miroslavom Škorom, uvijek. Sad ima svoj studio pa manje radimo zajedno, ali u razdoblju kad je snimao kod mene, to je od 10 sati u studiju bilo 9,5 sati zafrkancije a pola sata rada. I uvijek dobar rezultat.
A od suradnje s kime ste se hvatali za glavu?
Ne bih o imenima. Bilo je kompiciranja, bespotrebnog nepovjerenja s jedne strane, a malo taštine s druge strane. Taština je prirodna u ovom poslu, mora postojati jer inače se ti ljudi ne bi ni dali na uvid javnosti. Grozio sam se nepovjerenja, razmišljanja kao da ga svi želimo zeznuti. Pa mi smo svi potpisani ispod pjesme i stalo nam je da bude dobro. Jednom sam poznatom kantautoru napravio dva, tri jako dobra albuma. Kad smo počeli novi, rekao sam mu da ću za 1,5 mjesec završiti ploču, a on je htio sve kontrolirati ispočetka. Rekao je da će sam raditi. Prošlo je 14 godina, a ploče još nema.
Jeste li ikad ikoga izbacili iz studija?
Samo jednog, sve drugo sam uspio riješiti na drukčiji način. Tu osobu sam izbacio jer se htio miješati u glazbeni posao, a pritom još i u financije.
Zvijezda?
Nije bio glazbenik, nije bio čak ni poznat.
I suprugu Sanju upoznali ste u studiju. Što ste konkretno napravili da njezin bend što prije okonča karijeru?
Odugovlačio sam u želji da pjesmu nikada ne snime.
Zašto niste htjeli pjevačicu za ženu?
Činilo mi se da će to krenuti loše, a ja mislim da je bolje rezati u korijenu nego pomoći u kratkom uspjehu i napraviti od nekoga socijalni slučaj jer za dvije godine neće imati što jesti. Tako sam postupio i kad je moj rođak doveo sina. Rekao sam mu da u glazbi nema budućnosti. Ne možeš igrati košarku s 1,60, jednostavno ne ide. Mislio sam da Sanjin bend neće imati što raditi za godinu dana a one bi ostavile škole uvjerene da mogu biti dobre rokerice.
Kako je Sanja to primila?
Bila je svjesna da je tako najbolje. S obje noge i onda je stajala na zemlji i znala da bend nema perspektive. Nekoliko dana poslije pozvao sam je na pizzu i od onda smo zajedno.
Možete li danas birati projekte ili neke prihvaćate zbog novca?
Posljednjih 10-tak godina mogu birati. Rad na HRT-u omogućava mi da pokrijem svoj hladni pogon, ali mi, srećom, i ne ostavlja vremena za nešto što me ne zanima. Biram ono što volim.
Biste li radili sa Severinom, Rozgom?
Sa Severinom sam radio na početku, a radim i danas. Voli kod mene doći pjevati. Neki drugi ljudi pišu pjesme, rade produkciju a ja sam joj dobar suradnik kad pjeva. Voli kod mene snimati. Kad je krenula raditi ploču na kojoj je koketirala s narodnjacima više nego se meni svidjelo, rekao sam neka se ne ljuti, ali ja tu glazbu ne bih radio. Ponudio sam pomoći joj sve drugo što mogu.
A Jelena Rozga?
Tonči Huljić i ljudi oko nje rade to sjajno. Veliki je to komercijalni uspjeh, a publika očito voli te pjesme. Nisu me zvali, nisam imao ponudu ali nisam siguran koliko bih joj bio dobar suradnik. Vjerujem da bih zakomplicirao više nego treba.
Često kažete da vam je Gibonni kao brat. Gdje ste tako kliknuli?
Početkom ‘90-ih, kad se kao mladi autor vrtio po studijima. Dolazio je k nama dopisati ili pisati tekstove i pjevati prateće vokale. Već tada mi se činilo da ima nečega u njemu pa smo se po nekom glazbenom ukusu ali i generacijski slagali bolje nego s ostalima. Bude nas šest u studiju, a nas dvojica pijemo kavu. Drugi sjede za susjednim stolom. Obojica smo jedinci, obojica horoskopski lavovi, slušali smo sličnu glazbu. I tada mi se jako svidjelo što Gibo radi. Sprijateljili smo se vrlo brzo.
Čujete li se s nekim iz sarajevske scene ‘80-ih?
Redovito. Jako cijenim Sašu Lošića, odličan je u filmskoj glazbi, pjesmama, sve radi jako dobro. Dino Šaran i Zlatan Fazlić također. Kad se s drugima sretnem rado popijemo kavu.
Kakve se uspomene bude kad se sjetite Kemala Montena?
Svaki put kad bi došao, dan je bio ljepši. Od 1982., kad smo se prvi put sreli u Sarajevu pamtim ga kao osebujnoga glazbenika. Nije znao note, a sve što je želio u aranžmanu znao je odfućkati ili otpjevati. Došao bi u studio i dok bi netko drugi snimao. Nikad nije govorio grubo, imperativom. Samo nježno ‘probaj otpjevati ovako’.
