Prije osam godina i još koji dan više u Splitu se počelo, više neformalno, razgovarati o mogućnosti da se taj grad kandidira za Europsku prijestolnicu kulture. Kulturne radnike te drugi pametan i pristojan svijet na sastanak je sazvao tadašnji ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića, povjesničar umjetnosti s diplomatskim iskustvom, Andro Krstulović Opara. Bilo je to, svjedoci pamte, ugodno druženje.
Nekoliko mjeseci kasnije za gradonačelnika Splita izabran je Željko Kerum i bilo je jasno kako od tog trenutka Split može postati svašta, ali ne može, e to nikako, Europska prijestolnica kulture. Danas, manje od dva mjeseca prije lokalnih izbora, obojica se natječu za isto mjesto: ono na kojem je Kerum bio, samo što je sad Krstulović Opara, prema ispitivanjima biračkog raspoloženja, u prednosti.
Treća po podršci je, kažu ankete, Marijana Puljak iz stranke Pametno - energična, aktivna liberalka koja, uđe li u drugi krug, može računati na potporu ostalih kandidata, računajući i na one s kojima, u biti, ideološki nije bliska - poput Dragana Markovine - ali im sigurno nije dalje nego Opara i Kerum. Splitski su izbori gotovo uvijek najzanimljiviji u Hrvatskoj, a dosadno nije ni nakon njih, kad se sklapaju partnerstva ili mijenjaju strane i stranke.
U tom, drugom po veličini gradu u državi i najvećem u Dalmaciji, zaista je uvijek sve moguće: od toga da, recimo, izabrani gradonačelnik, Nikica Grabić, u Zagrebu u vlak uđe kao član HSLS-a, a u Splitu izađe kao HDZ-ovac, pa do, eto, reanimacije Željka Keruma, koji je većinu svog mandata proveo na Rivi, u obiteljskom cafeu, ispod jednog od onih jarbola zbog kojih Dioklecijanova palača izgleda kao da je na robiji.
Nisu, naravno, splitski izbori zanimljivi samo zbog toga što će se imena sudionika i sudionica drugoga kruga čekati do zadnjeg prebrojanoga glasa nego puno više zbog toga što će o njihovu ishodu ovisiti i mogući pravac još jedne, najnovije, identitetske promjene grada koji se pretvara, ako se već nije pretvorio, u veliki, gusto naseljeni resort u kojem lokalno stanovništvo ili služi goste ili služi da im smeta u onim mjesecima kad restorani sa sushijem i luksuzni vine barovi počinju raditi.
Split je grad u kojem je od kraja Drugog svjetskog rata do početka Domovinskog za najmanje tri puta povećan broj stanovnika, dok je ubrzanu industrijalizaciju pratio isti takav razvoj kulture, sporta, trgovine kao gospodarske grane... U tim davnim godinama u Splitu se posljednji put ozbiljno i naveliko uložilo u infrastrukturu: povod su bile Mediteranske igre 1979. godine!
Posljednje desetljeće prošlog stoljeća donijelo je, međutim, nerijetko nasilnu promjenu strukture stanovništva, odnijelo rad u neposrednoj proizvodnji i promijenilo administrativne granice, nakon čega je većina tada postojećih radnih mjesta, uza sve što ih slijedi, ostala izvan grada. Politička struktura se, naravno, raspala u roku odmah: najbolje što je imala ljevica je marginalizirano, dok je najgore otišlo u HDZ i dalje desno.
Ostatak građanskog sloja, zapravo manjinski, mediteranski Split, bio je, kako danas kaže jedan od onih što su u devedesete ušli kao ugledni a iz njih izašli sretni što su im dočekali kraj, premekan i preslab za obranu od prve, najgore faze tranzicije, akumulaciju kapitala, te osobito za asimilaciju novih Splićana, bez obzira na to jesu li u grad došli zbog ljute nevolje ili da nevolje prave.
Lokalna politika je u takvim okvirima bila ili međufaza na putu za Zagreb ili čista prostitucija, često i oboje, što je u praksi značilo zadržavanje statusa quo, odnosno život u prostoru između nestaloga i nenastaloga. A onda se, stihijski i bez ikakvog plana i strategije, desio turizam: grad tranzita turista, mjesto čekanja brodova za otoke i vlakova za povratak na kopno, postao je poželjna destinacija, prestajući polako biti sve drugo.
Današnji Split ne razlikuje se samo od Splita od prije trideset ili četrdeset godina nego i od Splita od prije tri ili četiri mjeseca, kad se vide sve najgore posljedice masovne apartmanizacije starog dijela grada i sezonskog obrtništva, gospodarske grane za koju ne postoje siječanj i veljača, niti je zanimaju gosti koji bi, recimo, iz svog stana u Splitu 3 došli na pašticadu i crnu bevandu negdje blizu Rive.
Nekadašnja, davna prijestolnica dalmatinske kulture, sporta i politike, pretvorila se tako u "Tučepe" okružene masovnim spavaonicama, u mjesto u kojem je lakše naći azijske specijalitete nego knjižaru, u sveučilišni grad u kojem studenti moraju napuštati unajmljene stanove prije kraja školske i početka turističke sezone.
S tim da grad sve manje postoji zbog vlastitih građana slažu se i Andro Krstulović Opara i Marijana Puljak, naravno - i kandidat Nove ljevice Dragan Markovina, ma valjda svi osim Keruma, samo što su iz stranke Pametno prvi počeli upozoravati na pogubne posljedice izostanka bilo kakvog plana osim onoga da se uzme neki novac dok još gosti nadiru.
Podređivanje urbanog identiteta onome turističkom, istina, isplatilo se, ali i došlo na naplatu: grad je za goste sve sadržajniji i za građane sve neudobniji. Ljeti je prenapučen, zimi pust, a kulturni sadržaji uzmiču pred svim onim što čini modernizirani koncept "ko to more platit", u kojem nema ni mjesta ni potrebe za kreativnom industrijom, književnom scenom ili suvremenim teatrom jer nitko, jednostavno, u Split zbog toga ne dolazi i u skorije vrijeme neće.
Hoće li ikad, ovisi, između ostalog, o rezultatima predstojećih izbora te o novoj političkoj slici grada u kojem su SDP i HNS u hibernaciji, HDZ nudi pristojnoga kandidata kojim želi zasjeniti ulogu te stranke u dugom procesu devastacije, Željko Kerum i odlazeći Ivo Baldasar manifestiraju narcisoidni strah od anonimnosti, a Torcida igra ulogu društveno-političkoga korektiva i čuvara stečevina desničarske ofenzive na grad koji je bio središte najtolerantnije bivšejugoslavenske regije krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Kolektivni hobi Splićana, bez obzira na to jesu li u taj grad došli dvadeset minuta poslije Dioklecijana ili prošlog vikenda autobusom, jest mistificiranje Splita kao grada s "faktorom X": nepoznanicom koja čuva tajnu svega, od sportskih i glazbenih talenata do, eto, lokalne politike u kojoj, vidimo, ne nedostaje uzbuđenja i o kojoj, kako je rekla Marijana Puljak, ovisi hoće li turistički grad "postati grad ugodna življenja za sve svoje građane", računajući i one što nemaju ništa za unovčiti kad u luku pristanu dva-tri kruzera i što im u životu treba nešto više od stadionske okuke i prateće prilike da se na njoj opuste bez ograda.
