Seksualni identiteti oduvijek služe kao smjerokazi koji društvu olakšavaju stigmatizaciju pojedinaca - stoga nije neobično što o seksu drugih zapravo ne znamo ništa.
Plaćeni seks, spolno zlostavljanje, seksualna diskriminacija, dominacija ili manipulacija u društvenim interakcijama, seksualno ponašanje na granici eksperimentalnog i bolesnog, tako su postali kolateralne žrtve prešutnog društvenog zavjeta šutnje: nemoguće je u brojkama saznati koliko je žena u nekom trenutku života prihvatilo neželjenu seksualnu ponudu nadređenoga, koliko ih se bilo iz nužnosti ili iz obijesti odlučilo okušati u svijetu plaćenoga seksa. Naprosto, kad je riječ o seksualnim travestijama, granice su fluidne – što je nekome prihvatljivo, drugome je odbojno, i obratno.
"Kad govorimo o ljudskoj tjelesnosti, nema nikakvih zaključaka – svi smo u tom smislu različiti, neki su zatvoreni, neki se vole igrati. Tko zna kakvo je naše društvo u krevetu? Ja ne znam!", govori mi to Anđela Ramljak dok sjedimo u pokusnoj dvorani na četvrtom katu njezina matičnog Zagrebačkoga kazališta mladih (ZKM) uoči jedne od posljednjih proba za predstavu "Tri X i ja", čija je premijera u petak, 24. svibnja.
Poetično definiran kao komorni triler uobličen u seksi komediju apsurda, komad "Tri X i ja" u osnovi je izvedbeni eksperiment, u kojemu četvero glumaca - Anđela Ramljak, Petra Svrtan, Paško Vukasović i Mateo Videk - u suautorstvu s autorskim timom, nudi moguću interpretaciju toga što je dopušteno, moralno i prirodno, a što nastrano, grešno ili bolesno u igri seksusa koja se razvija, ponavlja i mijenja kroz ljudski život.
"Zbog tri X-a u naslovu ta se predstava automatski poistovjećuje s pornografijom, no ona nije pornografska niti se time bavi, ali u njoj je svakako riječ o seksualnosti i propitkivanju granica koliko tko sam sa sobom može tu seksualnost probijati, kako se tko sa svojom seksualnošću nosi", pojašnjava Anđela.
Otvoren razgovor o intimnim stvarima uglavnom ćemo shvatiti kao stvar lošeg ukusa, no na pozornici je sve moguće: kazalište nudi bezbrojne mogućnosti glumcima da se ogole pred publikom. Kad su u pitanju spolnost, spolno sazrijevanje, odrastanje i osvješćivanje spolnog u nama, važnu ulogu igraju obitelj i okolina.
Pitam Anđelu osjeća li – kao rođena Mostarka iz hercegovačke obitelji – da su joj obitelj, okolina, nametnuli neke nevidljive kočnice?
"Dolazim iz vrlo konzervativnog miljea – da u ovakvom nečemu igram u Mostaru, mislim da bih odmah mogla na koljenima u Međugorje. Sigurna sam da i ovdje, u sredini koja mi se čini daleko liberalnijom, postoje ljudi koji bi na ovaj komad pljunuli s gađenjem, koji misle da se glumice samo skidaju i da su više nalik na prostitutke negoli na glumice. Još donedavno možda mi je ovakva vrsta projekta i mogla predstavljati problem, ali sad više ne – prošla sam lijep razvojni put, riješila sam neke stvari sama sa sobom i želim moći govoriti o svemu. Želim da, ako me se pita, mogu normalno govoriti i o nečemu što nazivamo intimom. To je tema kao i svaka druga i vrlo ću se rado njome baviti jer možda usput saznam nešto i o sebi", spremno odgovara.
Mračna scena pokusne dvorane, dvije sive fotelje, uokolo ovlaš poslagane škrte scenske parafernalije, mizanscena je kreativnog rada na razvoju priče o dvjema djevojkama koje se javljaju na razgovor za posao. Intervju se potom pretvara u otmicu, koja pak prerasta u seksualnu igru psihološkog i erotskog odmjeravanja snaga, u predstavi kojom se glumac Filip Nola u matičnome kazalištu nakon dulje stanke ponovno predstavlja kao autor i, u tandemu s mladom i hvaljenom Arijom Rizvić, kao (ko)redatelj.
Balerina, pjevačica i glumica s već ostvarenim nizom zapaženih režija, Arija je učenica slavnoga kazališnog inovatora Thomasa Ostermeiera. Pitam je koliko je preuzela njegove poetike neprekidnog pomicanja granica, politiziranja teatra i treba li kazalište biti politički angažirano?
"Mislim da se u posljednje vrijeme prečesto teži tome da teatar i gotovo svaka predstava mora biti politički angažirana, a zaboravlja se na magijski i ritualni aspekt teatra, na samu performativnost", odgovara Arija.
Od Ostermeiera je puno naučila o radu s glumcima, kaže, ali njezina je poetika "neka sasvim druga". Ovom komadu privukao ju je upravo taj aspekt glumačke sukreacije u predstavi punoj neočekivanih događaja, inverzija, iznenađenja.
"Meni je u ovoj predstavi divno to što se bavimo intimom, kojom se zapravo rijetko bavimo u teatru, propitujemo njezine granice. U ovoj predstavi nećete vidjeti sirovi seks, erotika pluta u sferi misaonog, mentalnog, sve ostaje u priči. Dramska je putanja u komadu prikazana kroz neobičnu igru erotske manipulacije između muškarca i žene, koja se od realitetnog početka polako pretvara u jednu bizarnu i mračnu igru nadmudrivanja i dominacije, prelazeći čak i u apsurd", objašnjava Arija čime se ta predstava zapravo bavi.
Taj apsurd na tragu Becketta i Ionesca, obavijen autentičnim Nolinim cinizmom, pretvara žudnju – tjelesnu i mentalnu – u još jednu robu na tržištu kojim upravlja kapitalistička pomama za posjedovanjem: no je li baš sve na prodaju i neće li se igra na kraju okrenuti protiv onih koji su je osmislili?
"Taj tko postavlja pravila igre, koji misli da je nadmoćan, da je on taj koji će se poigrati, da je seksualno snažniji, maštovitiji, perverzniji, dominantniji, koji plete igru očekujući da će se netko u nju uhvatiti kao mušica u paukovu mrežu, on -oni - su u mojim očima zapravo vrlo ograničeni, prazni", kaže Anđela.
Pokušaj erotske manipulacije koji se događa u predstavi rezultat je frustracije, a stvarna seksualna maštovitost uopće nije tjelesna, pa tako njezino zadovoljenje ne može ni proizaći iz čiste tjelesnosti, smatra:
"Dapače, seksualnost je najmaštovitija kad nije tjelesna. Tijelo je ograničeno, ono može ići do određene razine, ali sve ostalo nadilazi tjelesno i prelazi u duhovno. Sve što je u seksu fora, i što smo mi ponudili kao nekakvu maštovitu fantaziju, sve je to tako već viđeno, to čak nije ni tabu, niti nešto neotkriveno – o tome svi već sve znaju. A što to znači biti maštovit nekako iznad seksa, kad se pojavljuju osjećaji i spajanje duša na nekakvom višem, metafizičkom nivou? Ja mislim da tek tu počinje to probijanje granica, da tek tu počinju prava maštovitost i fantazija", pojašnjava.
Nastavak na sljedećoj stranici...
