Spolnost je još uvijek u našem društvu tabuizirana – posljedično, spolno zlostavljanje također. Jedna riječ osobito je skandalozna kad je u pitanju seks – užitak. Istražuju li u svojoj predstavi i mogućnost užitka u odnosima moći i dominacije koji se u osnovi svode na spolno zlostavljanje? "O, da! Ima tu puno užitka", veselo odgovara Anđela.
"Užitka kroz dominaciju, kroz osvajanje bodova u toj borbi koja se vodi. Istražujemo što se događa kad se fizički nekoga maltretira, kad ga se guši, kad mu se nanosi bol. Tu postoji užitak s obje strane, dakle, i onoga koga se ‘muči’, jer zna da je inferioran ali istodobno u tome nalazi neki užitak koji proizlazi iz pomisli da će za tri sekunde možda uspjeti preokrenuti igru i osvojiti tri boda", dodaje.
Pravila igre nisu poznata niti jasna – u konačnici, dolazi do probijanja granica, do katarze, ali na neočekivanim mjestima. Za razliku od mnogih drugih kultura, poput starogrčke, ili drevnih indijskih i kineskih civilizacija koje su seks doživljavale kao nešto prirodno, judeokršćanska tradicija nametnula je ideju da je seks grješan i sramotan. Pa ipak, suvremeno kazalište voli biti opsjednuto seksom – čini se da tjelesnost općenito zauzima važno mjesto u kreativnoj kulturi današnjice.
Zašto onda predstave koje gledamo uglavnom pružaju otužno stereotipno viđenje ljudske seksualnosti?, pitam. Prečesto nastojeći tek šokirati (malo)građanske senzibilitete gledatelja jeftinim trikovima i golotinjom, teško da se uspijevaju uopće i približiti istinskoj intimi i istražiti prekrasne, intrigantne i ponekad mračne strane spolnosti. Stvar je jednostavna, pojašnjava mi Anđela:
"U našem je kazalištu prostor za eksperimentiranje jako mali zato što nema publike koja bi bila spremna na to, pa joj se servira nešto za mase, da ipak kazališta opstaju, da ne zjape prazna – to ni glumci ne vole, a i nema nekakvog smisla da radimo predstave koje su same sebi svrhom. I zato teatar možda više podilazi, ne usudi se istraživati ‘do kraja’, ne ide u liberalizam nego se više dodvorava konzervativizmu, pa onda sve ostane na nekakvoj sredini koja je mainstream i koja najviše prolazi, jer je čitavo društvo takvo, mainstreamovsko, što vidimo i po filmovima koji su najpopularniji, po garderobi koja se nosi, po knjigama koje se čitaju".
Kad bismo suvremenom hrvatskom društvu davali seksualnu legitimaciju, ona bi dakle bila: "razapeto između dva ekstremna pola – ekstremnog liberalizma i konzervativizma". Na moje pitanje, gdje bi na toj ljestvici smjestile sebe, obje odgovaraju: "Negdje između sredine i liberalnoga".
"Mislim da se u našoj generaciji i dalje osjete nametnute društvene norme koje svi nosimo od svojih roditelja i koje ne daju da se oslobodiš u potpunosti onako kako bi htio, jer koliko god se dičili da smo liberalni, osjetim da u našem društvu i mentalitetu i dalje postoji ta konzerva koja je cijelo vrijeme tu i koja nas suspreže da probijemo vlastite granice", objašnjava Arija.
Ipak, vjeruje da umjetnost ima moć utjecanja na promjene u društvu i da bi kazalište apsolutno i trebalo imati takve ambicije:
"Kazalište pomiče granice, ono te mijenja – mene je promijenilo. Od dolaska na Akademiju i od kada se bavim režijom i kazalištem drugačija sam osoba, svaka predstava me mijenja, kazalište je pomaklo moje granice, drugačije sad razmišljam o mnogim stvarima, pa i o seksualnosti", kaže.
Ona je završila Školu za klasični balet pri HNK Ivana pl. Zajca te Školu solo pjevanja u Rijeci i studij Kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Uz brojne glumačke i pjevačke uloge, režirala je čitav niz predstava, osvojivši među ostalim Nagradu publike za najbolju predstavu na Marulićevim danima 2018.
Na poziv Thomasa Ostermeiera stažirala je na cijenjenoj Dramskoj akademiji Max Reinhard u Beču, gdje je Ostermeier gostovao kao predavač na glumačkoj klasi. Redateljski je asistirala takvim imenima kao što su Janusz Kica, Jernej Lorenci, Dora Ruždjak Podolski, Boris Liješević.
Na moje pitanje obje odgovaraju da se nikada nisu susrele ni s kakvom vrstom seksualne diskriminacije ili zlostavljanja, no na neki način "Tri X i ja" može se shvatiti kao odgovor na problematiku koju nastoji osvijestiti globalni #MeToo pokret. U Hrvatskoj dosad nije bilo slučajeva usporedivih s Harveyem Weinsteinom, no to ne znači da taj problem ne postoji. Kakav je općenito položaj žena u kulturnoj showbiz industriji u Hrvatskoj (?), pitam.
Imaju li žene manje prilika, manje uloga, jesu li slabije plaćene, moraju li raditi više da bi bile na istoj razini s muškarcima?
"Stalno se trudim provjeravati da nisam možda sama sebi stavila na glavu konjske blinkerse, pa vidim samo put ravno ispred sebe. Vrlo se često dogodi, osobito kad se rade klasični komadi, da je veći broj muškaraca nego žena, ali to je tako jer je tako bilo prije. Sad se to mijenja. A da li smo slabije plaćene? Honorari su poslovna tajna! Bilo bi zanimljivo kad bi se stavili na stol pa da malo usporedimo. No, valjda se uvijek možemo osloniti na sebe i na ono što možemo za sebe napraviti, i na to koliko mislimo da vrijedimo ili da vrijedi naš rad", kaže Anđela.
Ona je imala ponešto specifičan put: šira publika ju ponajprije pamti po sapunici "Zabranjena ljubav" koja joj je, sa samo 18 godina, donijela slavu i financijsku sigurnost – Akademiju je upisala tek naknadno.
"Imala sam 18-19 godina, nisam još bila upisala akademiju i to je meni bilo ludilo jer sam postala financijski potpuno samostalna, emancipirana, odselila sam se od doma, jela sam fine sireve, putovala, dobro se oblačila", kaže mi.
U međuvremenu je igrala u još nekoliko sapunica i televizijskih serija, među ostalim i u finskoj produkciji "The Guardian Angel". U ZKM-u je od 2015. ostvarila mnogo zapaženih uloga, među kojima i u "Noćnom životu" Ivana Vidića u režiji Paola Magellija. Magelli je u njoj očito našao novu muzu: ovog ćemo je ljeta gledati i kao Ofeliju u "Hamletu" u njegovoj režiji na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Magellija općenito smatraju redateljem koji voli lomiti klišeje, ali u postpostpostmodernističkom svijetu, nekonvencionalno ubrzano postaje konvencionalno. Ima li uopće prostora da se kaže nešto novo, na nov način?
"Sigurna sam da ima, samo se treba domisliti", kaže Anđela. Izvrstan šlagvort razgovoru o seksualnim metanarativima u suvremenom životu i teatru dobivam na kraju, kad pitam vrijedi li i dalje uvriježeni stereotip kad govorimo o dominaciji u muško-ženskim odnosima – da je moć uglavnom u rukama heteroseksualnog bijelog muškarca. "Ne! Ne vrijedi! Sad žene vladaju!", odgovaraju Arija i Anđela u glas.
