"Tomislav Pinter je, zatim, imao velik utjecaj na mene. Pomogao mi je da budem apsolutno slobodan pred kamerom, ali ne u tehničkom smislu, naravno. Pinter je bio mnogo više od snimatelja: stvaralac, autor, podjednako važan kao režiser. Uostalom, jednom sam prilikom primio nagradu koja nosi Pinterovo ime - u Zadru. To mi je jedna od dražih nagrada u životu: a ima ih stvarno…", govori Miki Manojlović.
Kad spomene oca, otvaraju nam se one filmske, idilično-bergmanovske slike gdje obitelj kazališnih radnika živi u matičnom kazalištu… Otac Ivan Manojlović (čija je majka Francuskinja, otkud Manojloviću francusko podrijetlo i dugogodišnji boravak, rad u Francuskoj) jednom je pokušao sina usmjeriti na "nešto neglumačko", ali zalud.
"A moj otac je bio izuzetan čovjek. On nije bio odavde. Što to znači? Imao je organiziranost samog sebe, radnog dana, svoje duše, odnosa prema ljudima. I bio je krajnje dobro odgojen. Poštovao je ljudske vrijednosti, što je danas tako rijetko. Umro je u 93. godini, genetika. I da, on nije imao, u dobrom ili lošem smislu, tih balkanskih osobina. Možda zato što je rođen i obrazovan u Francuskoj…", govori Miki.
Eh, balkanski, Balkan. Je li svjestan da on, kao glumac, pojava, predstavlja jedno od ključnih formativnih mjesta popularne kulture Jugoslavije. Redom na početku: Kusturičin "Otac", Grlićev "Samo jednom se ljubi", njegov Miki Rubiroza iz "Grlom u jagode" ili Paja Bakšiš iz "Otpisanih".
"Ali tad sam još bio student! Gledajte, prvi film, ‘Košava’ se zvao, snimio sam kad su mi bile 24 godine. A film ‘Otpisani’ radio sam kao student četvrte godine studija, s 22 godine. U kazalištu sam formiran još 1971. S 20 godina u Ateljeu 212 radio sam ‘Hamleta u podrumu’: osam mjeseci smo ga radili noću, a ta je predstava obišla cijeli svijet! Tako da sam u 35. godini zatvorio krug smisla postojanja na sceni. Imao sam, dakle, 35 godina kad sam radio sa svima s kojima sam želio i mogao.
I više nisam imao želja. A nisam bio nikako prestar niti zasićen. Vukli su me drugi sadržaji, drugi ljudi. Iscrpiti smisao rada s nekim događa se onda kad više nemate jedan drugome što dati. Ili možda imate, ali vam to ‘radi’ organski, a ne cerebralno, što nije dovoljno", objašnjava Manojlović svoj profesionalno-karijerni put, koji je 1990-ih s ratom na "ovim prostorima" odmah shvatio da želi živjeti i raditi drugdje, u drugoj domovini, Francuskoj, Europi, "slobodnom svijetu".
Zato dvanaest i pol godina nije glumio na materinjem jeziku, a stekao je respektabilnu karijeru europskoga glumca. Snimio je 70-ak filmova, hej…
Ali vraćamo se na balkanske teme. Karanovićev genijalni film “Jagode u grlu”, koji se “obračunava” sa sredovječnim junacima serije “Grlom u jagode”, završava dekadansom svega. Rasapom, gdje tužna grupa sredovječnih protagonista splavom pluta niz Dunav uz pjesmu Arsena Dedića “O, mladosti”, koju izvodi Orkestar Lepoga Jovice. Čini nam se to najboljom (filmskom) metaforom raspada Jugoslavije, specifične generacije, sistema, svega…
"Točno, baš tako. I jako volim taj film", kaže Manojlović. "I to je ona generacije koja je, što bi na Balkanu rekli, otišla u kurac." A generalno govoreći, budući da je Manojlović, između ostalog, jugoslavenski i europski glumac, zanima nas što misli o pojmu i smislu jugoslavenskoga kulturnog prostora. Postoji li takav? "A znate kako. Postoji u onoj mjeri u kojoj ga osjećate. Za mene postoji. Čim razumijemo jedni druge, jer ne govorimo, recimo, francuski, on postoji", kaže Miki.
U suvremenim uvjetima kulturne proizvodnje Manojlović je godinu i pol od 2009. bio predsjednik upravnog odbora Filmskog centra Srbije. Menadžerska, dakle, uloga. Je li onda, kao kulturni profesionalac, optimist ili pesimist kad je riječ o kulturi, ulaganjima, njezinoj društvenoj ulozi…
"Generalno govoreći, dok god politika misli da je kultura nevažna, zajebe se i izgubi izbore", veli Manojlović, na što imamo samo ironijski aparat. Pa makar se stoput zajebala politika, mislite da je tako? "Govorim vam, tko god u politici misli, a politika se uvijek pita, da je kultura nebitna, zbog toga se zajebe. Kultura je važna jer se pomoću nje šire naprosto dobre ideje za državu. A to su one koje, kratko rečeno, unapređuju odnose", razmišlja naš sugovornik s aromom plemenitog platonizma, neka.
A o čemu smo još razgovarali, nemoguće je ugurati u ovaj novinski tjesnac. Primjerice, Manojlović se ne bi, “možda niti u nemoguće idealnim” uvjetima, ubuduće prihvatio funkcije ministra kulture u Srbiji. To je on posve žovijalno izrekao, šteta što ne možemo ponoviti. Ima li tremu? "Pa kako ne?! Uvijek imate tremu. Nemam strah, ali imam zebnju, odgovornost", kaže Manojlović. Zatim, zanimalo nas je kakav je profesionalac i umjetnik Emir Kusturica.
"Snimili smo kilometre filmske trake zajedno. Ali da vam kažem, niti jedan kadar kod Kusturice nije slučajan, niti jedan!" Nadalje, u Spielbergovu hit filmu “Mirotvorac” nije htio uzeti ulogu, jer “naprosto ne želi igrati stereotipne uloge balkanskih negativaca. I na kraju, njegov omiljen pjesnik, “ogroman, bitan pjesnik” Arsen Dedić: “predivan u stalnom odlasku i grčevitom hvatanju za životom”. Manojloviću je, naime, neizmjerno žao što za Arsenova života nije stigao “uprizoriti” njegovu poeziju. Ali to sve još stignete, kažemo.
"To sad nije isto. O tome sam intenzivno mislio dok je Arsen bio među nama. Razgovarao sam s njim o tome. Dao mi je svoju zbirku ‘Kino Sloboda’ i rekao: ‘Radi što hoćeš’! I ja sam mu objasnio što hoću, našli smo se u kafeu Esplanade…" A to ste mislili filmski uprizoriti ili kako? "Pa sad, znate što. Ideje su najskuplja stvar. Ja sad vama da kažem, pa onda netko drugi da to uradi! Naučio sam: nikad ne izgovaraj ideje za novine", uz smijeh će na kraju Miki Manojlović.
