"Svakako, bio je jeftiniji. Neki su piloti u Prvom svjetskom ratu koristili kokain kako bi mogli dulje letjeti i bolje pucati, no kokain je jako skup želite li njime snabdjevati vojsku od nekoliko milijuna ljudi. Pervitinu je pomoglo što je bio jeftin, tako je postao dostupan širokom krugu ljudi i pogodan za masovnu upotrebu, no njegova je glavna prednost ležala u dugom održavanju budnim i, u ratu još važnije, smanjenju razine straha."
Iako Pervitina više, barem na legalnom tržištu, nema, jedan od njegovih sastojaka, metamfetamin, poznatiji kao kristalni met, preplavljuje ulice. No ono što nudi ulica, tvrdi Ohler, ne može se usporediti s proizvodnjom koju ju je nekoć kontrolirala država.
"Čuo sam da se danas u met stavlja i staklo, ne znam je li to istina, ali svakako je opasnije", siguran je autor.
Dodaje i kako je današnji način konzumiranja ušmrkavanjem kudikamo opasniji od nekadašnjeg gutanja pilula. Pervitin je, ipak, bio narodna droga i nije za očekivati da su u njemu uživali i visoki nacistički dužnosnici, posebno Hitler.
"U prvo je vrijeme, nakon otkrivanja nedopuštenih supstanci, Hitler koristio samo vitaminske koktele. No 1941. počeo je koristiti opijate, steroide, Eukodal i životinjske hormone u koktelima. Bio je vegetarijanac, službeno, ali mnogo je proizvoda životinjskog podrijetla na taj način unio u sebe. Od 1943. počinje koristiti sve više opijata i od ljeta 1944. pa sve do Nove godine 1945. teški je ovisnik. U nekim je fazama opijate koristio u kombinaciji s kokainom, no njega je koristio svega tri mjeseca. Svidio mu se, ali nije mu trebao, za razliku od opijata koje je uzimao intravenozno. Od njih je postajao euforičan, samopouzdan i sretan. Čak i kad je gubio bitke, vjerovao je da će u konačnici sve dobro završiti."
Možemo li onda reći da je droga pomutila Hitlerov razum?
"Ne, njegov je razum bio odavno pomućen zbog ideologije kojom se hranio. Ako išta, droga je u određenim trenucima bila stabilizator tom ludilu", siguran je Ohler.
Ipak, s padom Hitlerove moći ovisnost o drogama postajala je sve jačom. Koristio ih je kako bi povratio osjećaj moći koji od vanjskog svijeta više nije dobivao. Droge su mu pružale osjećaj sigurnosti, posebno Eukodal zbog kojeg se, tvrdi autor, osjećao kao da je na krovu svijeta.
"Tako su mi rekli, sam nisam probao", kroz smijeh govori Ohler.
Više nego poigravanjem s Hitlerovim razumom, droge su važnu ulogu odigrale u operaciji Dunkirk. Nacističke su tenkovske trupe, pod utjecajem Pervitina, u rekordnom roku pregazile Francusku te stigle do obale Kanala i Dunkirka, jedine slobodne luke. Hitler je osjetio da su njegovi generali uhvatili svoj vlastiti momentum i da ga više ne slušaju. Nesiguran kakav je bio, osjećao je kao da više ne kontrolira vlastiti rat i stoga je, kad su tenkovi bili nadomak Dunkirku, izdao "Halt order" i naredio zaustavljanje.
Jedan dio razloga za izdavanje takve naredbe Ohler svakako vidi u Hitlerovu nerazumijevanju ratnih strategija vlastitih generala i nepoznavanju vojne strategije općenito, kao i u uzajamnom nepovjerenju što su ga nacistički vođa i njegovi generali, za koje je bio tek neuspješan austrijski vojnik iz prošlog rata, međusobno gajili, no djelomično odgovornom za taj potez smatra i upotrebu narkotika.
"Göring je u tom trenutku bio u posjetu sjedištu i nagovorio je Hitlera na izdavanje te naredbe govoreći mu kako će generali postati premoćni dovrše li posao sad. Obećao je da će sam izvesti tu operaciju i podijeliti slavu sa svojim vođom, no bila je to pogrešna procjena situacije. Göring je u to vrijeme bio ovisnik o morfiju i njegov je um bio zamračen mišlju o sebi kao višem biću i Luftwaffeu kao višoj vojnoj jedinici. Bila je to glupa odluka kakvu mogu donijeti samo zamračeni umovi, no očito je bila plod Göringova korištenja morfija. Sam Hitler tad još nije koristio droge, a ni kasnije nije bio korisnik morfija."
Osim Hitlera i Göringa, mnogi su se drugi pripadnici nacističke vrhuške koristili uslugama doktora Morella. Posljednji ministar naoružanja Trećeg Reicha, Albert Speer, također se našao na popisu Morellovih klijenata, no ne piše što mu je doktor za sreću prepisivao. "Vjerojatno Eukodal", pretpostavlja Ohler.
Među pacijentima ili, bolje rečeno, klijentima, našli su se i Joseph Goebbels te njegova supruga, kao i Hitlerova družica Eva Braun. Zanimljivo je, ipak, kako Morell unatoč snazi i utjecaju koji je imao na vrhovnog čelnika stranke i države popisu svojih klijenata nije uspio pridodati i Heinricha Himmlera.
"On je imao nešto diskretnijeg liječnika, doktora Felixa Karstena, iz čijih zapisa saznajemo samo to da su dva sata svakog dana zajedno vježbali jogu u Himmlerovu uredu. Himmler je bio vegetarijanac pa nije za očekivati da se drogirao, no s druge strane, bio je i Hitler", nagađa Ohler i dodaje kako, ma koliko pedantan u zapisivanju terapija svojih pacijenata bio, doktor Morell nije ostavio zapise o svojim intoksiciranjima.
"Prema nekim fotografijama, zaključujem da je bio ovisnik o morfiju, ali nije to zapisao. Postoji samo zapis o tome kako, već star i premoren od posla, poziva pomoćnika da mu se pridruži u Bavarskoj kako bi mu svakodnevno davao injekcije. Ne piše kakve, no barem znamo da su postojale."
Imajući sve to na umu, možemo li reći kako su droge naciste došle glave?
"Ne. Premda su droge imale negativan utjecaj, Hitlerove su loše strateške odluke u konačnici Njemačku stajale pobjede. Rat u cijeloj Europi, napad na Sovjetski Savez... Izgubili bi i da su prestali koristiti droge što je, u konačnici, dobro za cijeli svijet", zaključuje Norman Ohler.
