A gdje onda leži moć kolektiva ili moć pojedinca, ako ćemo o političkom potencijalu individualnog i kolektivnog, pitam je. "Grupa ljudi na sceni može biti jako moćna, ali može djelovati i zastrašujuće. Uvijek ovisi o tome što radiš, kako se gradi to zajedništvo koje je djeljivo - koliko svačije, toliko i ničije. To zajedništvo koje kreiram treba biti nešto na što se može referirati, nešto što se zrcali prema gledatelju, koji je onda opet pozvan na vlastito putovanje, stvaranje osobnih dojmova i vlastitih iskustava.
Posljednjih nekoliko godina bavim se odnosom 'jastva' prema svijetu - ali ne kroz psihološku prizmu, nego kroz fiziološku. Kroz odnos koji se gradi na zajedništvu tijela-duha-uma", odgovara Isabelle te mi pada na pamet da joj je tijelo jako bitno. Ne samo zbog činjenice da joj je ono sredstvo za rad i cilj rada, nego i taj društveno-umjetnički potencijal koji tjelesnost u sebi sadrži. Objašnjava mi da svi imamo tijelo, svi se s njim nosimo na neki način, ali to tijelo često u svakodnevnom životu nije percipirano kao jedno ili kao važno, kao nositelj nas samih i svih naših intelektualnih, emocionalnih i duhovnih aspekata.
"Jednom kad sam se odlučila pozabaviti tijelom u svakom smislu, bilo mi je jasno da ujedno i pokazujem nešto s tim tijelom - nešto o sebi i drugima, o stvarnosti koja uključuje sociološke i političke probleme ili pak one filozofske. Često mi je tijelo poznato i nepoznato istodobno, ali uvijek ono koje otkriva potencijal povezivanja s drugačijim, koje ima vlastite snage, energije i učinke", objasnila mi je njemačka plesačica i dodala kako se uvijek bavi tjelesnim procesima na unutarnjoj razini, onim kako stanični procesi postaju strukture i forme.
To bi umnogome objasnilo minucioznost tjelesnih pokreta koji su na sceni često jedva primjetni, ali je u njih uloženo puno plesačke snage i truda. U tome joj pomaže vrsno poznavanje zen-shiatsu, zen-aikida i za-zena. Te metode guraju je uvijek prema teoriji pet elemenata, tj. prema suživotu elemenata kroz različite cikluse dana, godina ili godišnjih doba. Ujedno je to povezuje i s društvom i svijetom. Obožava Foucaulta i Deleuzea, koje povezuje s poznavanjem zena.
"Zen zahtijeva svakodnevnu prisutnost i koncentraciju. Postane fascinantno kad ti vježbe diktiraju raspored u svakodnevnom životu, a prema tome je dug put. Iako, jako je toga vrijedno. Mijenja čovjekovu perspektivu na stvari, na one koje su važne."
"Dvostruki portret", koji je izvela sa Sašom Božićem na festivalu plesa Dance Inn, zapravo se bazira na aspektima slike Francisa Bacona. Ta plesna izvedba, solo za dvije osobe, postavlja pitanja o nasilju i senzualnosti, protoku vremena, odnosu sebe prema drugome, a zatim i prema cijelom svijetu.
"Svaki od nas plesača pronalazi tijelo, pokrete i osobne ritmove u produžetku onoga drugoga. U toj ovisnosti koja se stalno izmjenjuje, taj prostor koji dijelimo, definira i mene i drugog plesača - govori o intimnosti i brizi, o nasilju.... Stvara se mreža povezanosti", objašnjava Isabelle, a čini mi se da je već dosta toga rekla što je teško pojmljivo ako se predstava ne pogleda osobno. Ali koliko god ples često bio neprohodan, u radovima kao što su oni Isabelle Schad mogu se osjetiti i iskusiti strast, umijeće i ljepota plesnog pokreta.
