Monografija “Corpus ecclesiarum Franciscanarum: Katalog franjevačkih crkava na hrvatskoj obali do kraja 16. stoljeća” autora dr. sc. Damira Demonje vrijedan je i do sada neobjavljen i sistematizirani korpus arhitekture franjevačkih crkava na hrvatskom dijelu istočne obale Jadranskog mora. Riječ je o prvom katalogu franjevačkih crkava sagrađenih na hrvatskoj obali od početaka javljanja franjevaca do kraja 16. stoljeća, ukupno njih 35, koji donosi cjeloviti sveobuhvatno istraženi korpus franjevačke arhitekture toga prostora i vremena. Premda je većina tih crkava bila i do sada poznata, proučavana u sklopu pojedinih širih problema ili, pak, monografski obrađivana, nije nikad bila prikupljena brižljivim deskripcijama, nacrtima i fotografijama na jednome mjestu, kaže nam autor, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju zaposlen na Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) u Zagrebu.
Dr. sc. Damir Demonja znanstveni je savjetnik u trajnom zvanju zaposlen na Institutu za razvoj i međunarodne odnose
Izdavači knjige su Arheološki muzej Istre u Puli, Institut za razvoj i međunarodne odnose iz Zagreba i Izdavačka kuća Meridijani iz Samobora, a namijenjena je znanstvenicima, povjesničarima umjetnosti, arhitekture, osobito sakralne arhitekture, studentima spomenutih struka, ali i široko zainteresiranoj javnosti, nespecijaliziranoj u polju povijesti umjetnosti. Obrađene franjevačke crkve tipološki su sistematizirane, kaže autor, prema otprije uspostavljenoj tipologiji, svaka franjevačka crkva kao zasebna kataloška jedinica. I svaka je crkva iscrpno kataloški obrađena u svim bitnim elementima svoje pojavnosti: smještajem, dimenzijama, tlocrtom, opisima unutrašnjosti i vanjštine s obradom svih arhitektonskih elemenata (ziđe i ostaci podziđa, potpornjaci, vijenci, prozori, portali, prozorske ruže, odnosno rozete, trijumfalni lukovi, svodovi, rebra, konzole), prijedlogom datacije i navođenjem najvažnije literature, po kronološkom slijedu njezina objavljivanja, u kojoj je navedena činjenična faktografija. Ovakav koncept popraćen je arhitektonskim snimkama, ukupno ih je 45, i sa 175 crno-bijelih fotografija, dvije tablice te zemljovidom koji prikazuje rasprostranjenost franjevačkih crkava sagrađenih do kraja 16. stoljeća na hrvatskoj obali, koji pridonose boljem tumačenju napisanog.
Prve franjevačke crkve, one iz 13. i 14. stoljeća, grade se unutar gradskih zidina, u predgrađima, tamo gdje je bilo slobodno zemljište u gradu, najčešće uz gradske zidine ili gradska vrata. Kako to postaje pravilo, franjevačke crkve i samostani uz katedralu i trg postaju važni činitelji prostorne organizacije grada. Od 15. stoljeća grade se franjevačke crkve izvan naselja, u pejzažu, a njihova je uloga i obrambena, na otocima u blizini naselja i na otocima udaljene od naselja. Tri su franjevačke crkve podignute na otočićima (Košljun, Otok-Korčula, Galovac- Ugljan) ili poluotočićima (Prirovo-Vis). Prema dostupnoj literaturi, kaže Demonja, poznato je 50-ak graditelja majstora, a najbrojniji su radili u 16. stoljeću, njih 35. Njihova imena pokazuju da su potjecali iz domaćih sredina, onih u kojima se gradila franjevačka crkva. Ti podaci, pak, ne raskrivaju tko je izrađivao nacrte i planove, a nije niti precizirano kakve su radove izvodili na franjevačkim crkvama uz koje se spominju njihova imena.
Među poznatijima su, npr., fra Jakov (Pula, crkva sv. Franje; Juraj Dalmatinac (Zadar, crkva sv. Frane); Petar Andrijić (Hvar, crkva Blažene Gospe od Milosti). Najbrojnije su jednobrodne crkve otvorenoga krovišta lađe s jednom četverokutnom apsidom, ukupno 20 primjera, navodi stručnjak, koji je na temelju svoga istraživanja zaključio kako je jaka tradicija vidljiva u kompaktnom volumenu, upotrebi četverokutnog svetišta, otvorima prozora poput proreza, suzdržljivosti izraza, jednostavnosti, konstrukcijskoj čitkosti i znatno osiromašenim inačicama novih stilova gotike i renesanse, te arhaičnost, pri kojoj nije moguće razlučiti regionalne tipove. Na pitanje jesu li u monografiji obrađene crkve, njih 35, sve koje na obali postoje, ili postoji potreba za dodatnim istraživanjima, autor odgovara kako su to, za sada, sve istražene franjevačke crkve na hrvatskoj obali, no dodatna bi istraživanja bila potrebna za one crkve kod kojih se pretpostavlja drukčija tipološka inačica od ove sadašnje, primjerice kod crkve sv. Frane u Zadru.
Demonja izdvaja crkvu sv. Franje u Puli kao reprezentativan primjer, koji pokazuje usvajanje i strogo pridržavanje uzora srednjotalijanskog modela prvih franjevačkih crkava. Ona je jedna od prvih nositeljica novoga, gotičkog stila, kaže, koji je umjeren i pojednostavljen u cjelini i detaljima: u jedinstvenom prostoru lađe koja je oblikovana funkcionalno, jednostavno i ogoljelo, otvorenoga krovišta, u šiljastim trijumfalnim lukovima i jednostavnoj profilaciji križno-rebrastih svodova apsida, u uskim, izduljenim i šiljastim prozorima te u plastičkoj dekoraciji portala i lunete.
Ovom knjigom, kao i autorovom prethodnom, “Arhitektura franjevačkih crkava u Istri (Puli, Poreču i Pazinu) i na otocima Kvarnerskog zaljeva (Krku, Cresu, Rabu i Pagu) do kraja 16. stoljeća”, objavljenoj 2019. godine, značajno će se olakšati daljnja monografska istraživanja, kao i širi uvid u temu, domaćim i inozemnim istraživačima franjevačke baštine.
