Dobro smo, vjerujemo koncipirali Nagradu, osigurali joj uz pomoć sponzora Barcaffea najizdašniji fond od 75.000 kn bruto za neku hrvatsku književnu nagradu koja se dodjeljuje autoru knjige, dali joj dobro ime Fric, ime koje bi debatiralo s Miroslavom Krležom, jer baš u njemu nalazi idealnog sugovornika za teme aktualne. Sada je valjalo još ideju nagrade prevesti u vizualno i skulpturalno. Uobičajeno rješenje hrvatske plastike da se kroz tijelo prikaže nečije djelo je banalno i, zapravo, pogrešno.
Dovoditi tijelo i djelo u vezu znači, otprilike, da bi Marija Jurić Zagorka drugačije pisala da je imala drugačiju frizuru ili da bi Ujević bez šešira bio netko sasvim drugi. Uvijek me je zanimalo i zašto se odabire lik baš iz tog razdoblja umjetnikova života, zašto ne iz koje mlađe faze, nego redovito, iz doba kada je dotični već više-manje postao klasik, što znači da je svoja najbolja djela već odavna napisao.
Takvo prvoloptaško alibi rješenje nije dolazilo u obzir, ne bi Krleža bio bolji ni gori pisac da je bio druge kilaže i manje bujnih zalisaka. U brazdi tog anatomsko-pozitivističkog pristupa redovito nastaje i ideja da se autora ne prikazuje kroz njegovu cijelu skulpturu, ili torzo ili - posebno nespretnog prikazivanja samo glave, što uvijek asocira na dekapitiranost – nego kroz neki njegov simbol. Uglavnom se ti simboli onda svedu na šešir i štap, a to bi pasalo svakom Vasi Ladačkom.
Nas zanima Krležino djelo. Krleža nije autor jednog velikog djela koje bi se moglo istaknuti, simbolizirati ili metaforizirati, i nekih sporednih, njegov opus je velik baš po toj svojoj veličini i širini, po enciklopedičnosti. Opet, metafora enciklopedije bi ga prije stavila u rang prosvjetitelja nego umjetnika, pa ni ona nije dobro pokrivala željeno.
Što je to Krleža bio nama, zapitao sam se, koji su njegovi atributi? Bio je žiroskop, korigirao i usmjeravao, bio uspravan, to mi je palo na pamet kao metafora za Krležu. Nema autora koji ne bi volio dobiti priznanje da je – žiroskop. Kako god ga i kad god ga nakreneš on stoji pouzdano, isto. To i jest nekakva definicija klasika, da je uvijek moderan.
Svidjelo mi se i to što je žiroskop mobil. Proučio sam razne svjetske nagrade, uglavnom se tu radi o neoklasicizmu bojanom u srebro ili zlato ili odlivenom priboru za pisanje. Nijedna meni poznata nagrada za književnost nije mobilna. Sve skupa, ovo mi se čini velik pokušaj iskoraka u plastici.
Zadaću stvaranja vizualnog identiteta smo povjerili kolektivu Đ 24 (Bojan Krištofić, Sven Sorić i Hrvoje Spudić). Uskoro je stiglo rješenje koje je nadišlo i moja očekivanja, s obrazloženjem koncepta: „Vizualni identitet Nagrade Fric čine logotip i znak projektiran tako da apstrahira oblik i princip kretanja žiroskopa, predmeta koji predstavlja trodimenzionalni segment njenog identiteta te simbolizira vrijednosti utjelovljene u liku i djelu — Miroslava Krleže Frica.
Elementi znaka su kružnica kao metafora punine, cjelovitosti, dosljednosti i sveobuhvatnosti, što su samo neke od karakteristika koje se vežu za Krležin opus, te dvije linije: prva, uvijek vertikalna, koja poput središnje osi kružnice manifestira autoritet i čvrstoću i druga, varijabilna, čija će se pozicija u znaku mijenjati od godine do godine, od aplikacije do aplikacije, predstavljajući igru, raznolikost, slojevitost, slobodu i druge važne značajke Krležina djela, također poželjne među prozom nominiranom na natječaj.“
A ja u ovom rješenju ne vidim samo žiroskop, taj 3D kompas, nego i kormilo kojim se naviga kroz nevere i Scile i Haribde, vidim diskretnu posvetu El Lisickom i njegovom ratobornom klinu, vidim sunčani sat koji još od Aleksandrije pokazuje koliko je sati i koji se ne može dogovorno pomaknuti naprijed ili nazad, i vidim da je na njemu trenutno 5 do 12, da je pravo vrijeme da se krene, da se krene s Nagradom Fric u aktualitet.
