Kultura
6980 prikaza

"Danas za posao u kazalištu morate biti u gay lobiju"

Nastavak sa stranice: 1

Najpoznatiji ste po kultnim 'Kaubojima', koji su označili prekretnicu u kazališnom životu Zagreba jer su vratili mladu publiku u kazalište. Što mislite zašto se predstava održala punih deset godina na sceni?

Eto, dogodi se. Tema je univerzalna, no ključni je prepoznatljiv humor koji osvaja sve, doslovno od 7 do 77 godina. Starija generacija gledat će tu predstavu iz svoje, a mladi iz svoje perspektive. A kad se tom humoru pribroji još malo plesa i stepa, koji nosi neke druge konotacije, dobili smo 'Kauboje' koji i danas žive.

Imali ste atipični životni put: otišli ste od kuće u srednjoj školi i odrastali na ulici. Je li na tu odluku presudno utjecala vaša fascinacija beat generacijom i njihovim duhovnim vođom Jackom Kerouacom? I kako je to iskustvo utjecalo na vas i vaše kazalište?

Moji roditelji nisu krivi za tu moju odluku, kriv sam ja. Mislim da ste dosta točno pogodili razloge mojega odlaska od kuće. Uvijek mi je bilo izuzetno žao što nikad nisam bio na Woodstocku 1968. godine, najvećem i najboljem koncertu svih vremena, jer sam se rodio nekih 15 godina prekasno. Ali kako smo mi u Osijeku kaskali 15 godina, tako sam ja ipak na neki način proživio tu 1968. godinu, duge kose, Kerouaca, stopiranje Europom, sviranje u bendu, rock and roll... Kad sam otišao od kuće u trećem razredu srednje škole, dizao sam se ujutro u dva, tri sata i odlazio pred Studentski centar čekati posao, a zatim sam išao na nastavu. Imao sam odličnu razrednicu koja mi je uspjela dodijeliti samo 220 neopravdanih i više od 300 opravdanih sati. Na polugodištu sam imao osam jedinica, koje sam do kraja godine ispravio. Spavao sam posvuda, nema dijela grada u Osijeku gdje nisam živio. To iskustvo je bila velika škola za mene - sazrio sam puno ranije nego moji vršnjaci. U 50-e sam ušao prije 15 godina, tako da danas imam 65, a ne 50 godina. To iskustvo pozitivno se odrazilo i na posao kojim se bavim. Nikad se nisam usudio raditi nešto što ne znam, a ovim životnim iskustvom kompenzirao sam rupe u svojem znanju.

Saša Anočić | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Jednom ste izjavili da je na vaš rad i na vas osobno najviše utjecalo djetinjstvo kao mitsko mjesto inspiracije. Zašto vam je baš to vrijeme bezbrižnosti i igre bilo toliko značajno?

Vjerujem da nisam jedini, svi umjetnici i ljudi iz tog faha polaze od djetinjstva. Djeca su bez maski i ona iskreno percipiraju sve što se oko njih događa. I u 'Kiklopu' se referiram na djetinjstvo, na moj doživljaj, kad sam početkom osamdesetih prvi put pročitao taj roman. Polazim od toga kako sam ga ja doživio, gledam sebe kao mjernu jedinicu današnje publike. Kad sam god radio neki komad, uvijek sam polazio od osnove, a osnova je uvijek moje prvotno iskustvo vezano za djetinjstvo, dok je sve ostalo nadogradnja. Kad odrastemo, navlačimo maske i sami sebi više ne vjerujemo, čak ni u svoja razmišljanja kao odraslogodišnjaka.

Što vas je još formiralo?

Na mene su jako utjecali filmovi, indijanska filozofija i knjige. Nije bilo filma koji kao klinac nisam gledao, od partizanskih i vesterna Johna Forda do filmova Jima Jarmuscha. S indijanskom filozofijom susreo sam se čitajući stripove i gledajući filmove o Indijancima, i duboko me se dojmila njihva iskrenost. U vesternima sam uvijek navijao za Indijance, čak kad su skidali skalpove nalazio sam opravdanje za takve postupke. I danas sam pogođen s tragedijom koju je taj narod doživio tijekom povijesti. Neke dijelove indijanske filozofije iskoristio sam i u 'Kaubojima', konkretno iz prekrasnog pisma koji je poglavica Bik Koji Sjedi uputio tadašnjem američkom predsjedniku. Jako sam puno čitao u osnovnoj i srednjoj školi, u prosjeku jednu knjigu u dva dana. Na početku sam gutao Zanea Greya, zatim su mi Remarque i Hemingway otvorili ratnu tematiku, a onda sam preko indijanske filozofije i Kerouaca došao do Aristotela i Hegela. Puno sam čitao i Raymonda Carvera, koji mi je jedan od najdražih pisaca. Danas vidim kako se neke stvari iz te moje prošlosti samo izbace na scenu.

Okušali ste se i kao ravnatelj Kazališta Trešnja, koje ste pokušali reformirati. Koja je bila vaša ideja?

Taj put je započeo Roman Šuškovć, a ja sam nastavio i produbio njegovu ideju s izuzetno dobrim ansamblom. Nakon moje ostavke većina tih ljudi koje sam zaposlio dobila je otkaze. Bili smo u zamašnjaku da ostvarimo kazalište snova, taman smo počeli raditi predstave s pomakom za djecu, koja su ih zdušno prihvaćala. Ali imali smo problema s učiteljima i učiteljicama, koji su tražili staro i arhaično kazalište. Promjena se ne može dogoditi preko noći i u tom procesu učenja publike i učitelja došlo je do toga da sam morao dati ostavku, što mi je jako žao zbog glumaca i samog kazališta Trešnja. Zaista smo bili na putu da nešto promijenimo nabolje.

Imate li ambicija biti ravnatelj u nekom drugom kazalištu?

Nikad više ravnateljovanje, nikad više s one druge strane.

Može li se rock melodrama 'Osječki long, long play', koju ste radili prošlog ljeta prema tekstu Branka Kostelnika, nazvati hommage generaciji osamdesetih i onoj pozitivnoj atmosferi pred rat?

U međuvremenu sam se okrenuo pisanju scenarija, kazališnim ulogama i snimanju serija, a uz to i predajem glumu na osječkoj Akademiji. Ali kad su mi ponudili da režiram predstavu 'Osječki long, long play', koja govori o Osijeku '60-ih, '70-ih i '80-ih, o kafiću Valentino u kojem sam vikao da sam pacifist, o Osijeku u kojem sam odrastao, o meni, nisam to mogao odbiti. Vjerojatno bi mi se tek pred kraj redateljskog života pružila prilika da režiram neke najbitnije predstave u životu, a meni se to dogodilo sad s 'Osječkim long, long playom' i 'Kiklopom'. To godi. Možda u tome ima nešto dublje.

Kako se Domovinski rat odrazio na život u Osijeku, koji je do tada bio snažno kulturno i rock središte bivše zemlje? Pucala su prijateljstva, brakovi, grad se dijelio...

Da je ostala Jugoslavija, Osijek vjerojatno ne bi izgubio primat koji je imao prije rata, kad je zaista bio glazbeni, rock and roll centar. Mislim da je rat kod obitelji i svih ostalih situacija o kojima govorimo bio samo katalizator onoga što će se dogoditi: disfunkcionalne obitelji u ratu su se totalno raspale, a homogene su postale još jače i povezanije. Možda bi se to ionako dogodilo, no rat je ubrzao taj proces. Šteta je velika. Osijek danas i Osijek prije 1990. godine meni je neprepoznatljiv. Posjećujem svoj grad, ali svaki puta kad dođem kao da je još malo dalje. Grad je prazan, iz Osijeka je otišlo 80 posto ljudi. Apsolutna tragedija.

Saša Anočić | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Jednom ste izjavili da vas ne zanima političko kazalište nego priče malih ljudi. S obzirom na to da živimo u jako politizirano vrijeme - u Saboru je nedavno gotovo izbila tuča - nije li takav pristup nedovoljno angažiran?

Ako dok radimo neku predstavu uspijemo doći do katarze i onda tu katarzu prenesemo na publiku, onda smo uspjeli. A ako ne uspijemo dostići katarzu, onda je ne možemo ni prenijeti publici i onda nismo uspjeli, bez obzira na to što o tome kaže kritika. Kad se sjetim prekrasnih pisama, koja i danas dobivam od gledatelja, dođe mi da zaplačem od dragosti. To mi je potvrda da sam uspio utjecati na gledatelje i da smo nešto postigli. Ne kažem da sam imao enormno veliki utjecaj na publiku, ali je činjenica da smo u 'Alaska Jacku' prvi uveli podne mikrofone, kojih do tada nije bilo u Hrvatskoj, a nakon 'Kauboja' mnoge predstave imaju živi bend na sceni.

Od rata je prošlo 28 godina, vaš rodni Osijek je prazan grad, kao uostalom i većina Slavonije. Čine li političari dovoljno da spriječe odlazak mladih iz zemlje? Jesu li ispunjena vaša očekivanja?

Nisam ništa ni očekivao. Iskreno rečeno, ja sam tek nakon rata postao pravi Hrvat. Do tada sam se izjašnjavao kao Jugoslaven jer sam odgajan u jugoslavenskom, kozmopolitskom duhu, iako smo mi pravi Hrvati, Šokci iz Slavonije. Što se tiče današnje situacije, mislim da prosječan čovjek u Hrvatskoj nije zaslužio ovakav život. Nama je još od Jugoslavije ukorijenjen nepotizam, veze i štele, i to se ne može odjednom izbrisati. Da mogu poživjeti još sto godina, ne znam kako bih se nosio s ovim novim životom: naučio sam pisati mail prije nekoliko mjeseci, mobitel na touch uzeo sam prije mjesec dana, dakle kod mene je sve nešto post. Izuzetno sam pesimističan i bojim se za budućnost svoje djece, ali nadam se da će sve biti OK. Boli me to što ne mogu otići na svinjokolju. Mogu, ali to više nije ono što je nekad bilo. Prije se na svinjokolju uvijek odlazilo 29. 11., znalo se da je tad klanje, obitelji su se okupljale, to je bilo kao neki praznik. Sad su se sve obitelji razišle, više nema velikih obiteljskih okupljanja. Ja sanjam okus paradajza, znam okuse svih vrsta. Nekad je bilo dovoljno da uzmeš kruh i paradajz, nema boljeg okusa. Danas morate uzeti 57 začina da dobijete okus bilo čega. To je sve što smo dobili s našom novom Hrvatskom.

  • Stranica 2/2
  • vjaceslav 20:57 05.Veljača 2019.

    sada vam je valjda jasno zašto normalni ljudi ne idu u kazalište ili su zadnji put bili prije nego su homoseksualci postali gayevi