Sukob između Kulture Studentskog centra i Sanacijske uprave traje mjesecima, a kulminirao je prije nepuna dva mjeseca, kad je šefica kulture Nataša Rajković preko noći smijenjena s tog položaja i degradirana na nižerangirano mjesto voditeljice multimedijalnog programa. Nakon toga je ta beskompromisna i slobodoumna šefica Kulture promjene, filozofkinja i komparatistica, najavila tužbu protiv Sanacijskog vijeća SC-a, a podršku je dobila od brojnih kulturnjaka, koji su zatražili njezino vraćanje na to mjesto.
Nataša Rajković je prije dolaska u SC surađivala s Bobom Jelčićem kao dramaturginja, realiziravši nekoliko iznimno avangardnih predstava, koje su postigle velik uspjeh u Europi. Presudno je bilo gostovanje "Nesigurne priče" 2000. godine na prestižnom bečkom Wiener Festwochenu, kad je ugledni Theater heute objavio ushićenu kritiku, a Falter ih je uvrstio na drugo mjesto top liste kazališnih događaja sezone proglasivši ih jednim od najzanimljivijih kazališnih proizvoda nove Europe.
Uslijedili su novi istraživački projekti poput "Heimspiela", "X Wohnungena" i "S druge strane" po Europi, a tandem je proglašen najvećim hrvatskim izvoznim kulturnim proizvodom. Kad je došla u SC, pokrenula je Kulturu promjene, gdje je otvorila prostor novim mladim ljudima i istraživačkim konceptima. Počelo je sjajno, no tad je počeo sukob sa sanacijskom upravom.
Kako ste se osjećali kad vas je Sanacijsko vijeće SC-a prije mjesec dana preko noći smijenilo s mjesta šefice kulture SC-a?
To je dijelom neočekivan potez jer upućuje na neku njihovu maštovitost, a ti ljudi zbilja nisu kreativni. Naime, ja nemam mandatni ugovor, jer da ga imam, to bih sigurno i sama znala, pa je ova smjena čista fikcija sanacijskog upravitelja i predsjednika sanacijskog vijeća Dragana Krasića. S druge strane, nisam se predugo čudila toj nezakonitoj odluci jer sam u protekle dvije godine svjedočila nizu nezakonitih, neprofesionalnih i neciviliziranih postupaka te uprave. Te smo postupke, naravno, prijavljivali, ali nikom ništa.
Neposredno nakon smjene najavili ste tužbu zato što je, prema mišljenju odvjetnika, vaša smjena nezakonita i nelegalna. Jeste li je podigli i kakav ishod očekujete?
Naravno da tužim. Ja imam ugovor o radu na neodređeno. Optimistična sam jer sudska praksa i iskustvo kažu da je Zakon o radu jedan od rijetkih zakona u Hrvatskoj koji se poštuju i koji je prilično poznat, pa malo čudi da ministrica Divjak ne zna razliku između ugovora o radu i mandatnog ugovora. Upravo tražim način za kaznenu odgovornost ministrice jer su njezina prava i obveze regulirani zakonom, pa me neodoljivo privlače neki članci Kaznenog zakona u kojima je opisan njen nerad. Pa i fake news njezinog ministarstva. To može biti zanimljiv projekt.
Kako komentirate argumentaciju Sanacijskog vijeća SC-a prema kojoj stoji da je logično i pravno utemeljeno da sanacijski upravitelj bira i imenuje svoje prve suradnike?
Niti je logično niti pravno utemeljeno da itko u ovoj zemlji radi što god mu padne na pamet jer živimo u demokratskom društvu i pravnoj državi. Mi smo kao ljudi, kako to divno Schiller kaže, dužni biti i stanovnici vremena u kojemu živimo, a ne samo dobri građani zemlje, gradova i sela u kojima stanujemo. U kontekstu vremena, ministrica Divjak je čista provincijalka koja misli da živimo u feudalizmu, pa daje vazalske izjave. Za nju su ustanove od javnog interesa feudi nekih slučajnih upravljača, a mi ostali smo njihovi kmetovi. Sa službene pozicije daje netočne informacije i tako pomaže kršenje zakona. Po kojoj je to logici logično da netko potpuno proizvoljno odabire svoje pomoćnike? Znači, mogu rođaci, birtijski pajdaši, stranački kolege i slično?
Jeste li očekivali bolju suradnju s Ministarstvom znanosti i obrazovanja, koje je potvrdilo da sanacijski upravitelj u potpunosti odlučuje o imenovanju i razrješenju voditelja određenih sektora u SC-u te da ministarstvo zapravo i nije nadležno za te slučajeve?
Mi smo se redom nadležnosti žalili i upozoravali na nepravilnosti, nezakonitosti i gluposti koje radi sanacijski upravitelj. Prvo Sanacijskom vijeću, koje nije učinilo baš ništa. Ubrzo se ispostavilo da je Sanacijsko vijeće dio istog problema jer naprosto nemaju nikakvog upravljačkog znanja. Oni rade što im Mirko Bošnjak kaže, oni su njegovi poslušnici. Pogledajte što su sad ti eksperti za sanaciju napravili - obezglavili ustanovu. Sad je Bošnjak i sanacijski upravitelj i pomoćnik za prehranu i pomoćnik za smještaj i pomoćnik za zajedničke službe. U početku smo se s optimizmom obratili Ministarstvu znanosti jer je ono sljedeća nadležna instanca. Međutim, gle čuda, oni isto rade što im Mirko kaže, bez obzira na dokumentaciju, argumentaciju, na zakone i činjenice. Štoviše, ministrica Divjak je tvrdila u medijima da nije nadležna. To ministarstvo iz proračuna je uplatilo 160 milijuna kuna SC-u za sanaciju dugova, pa valjda bi ministrica trebala znati da je dužna pratiti i nadzirati rad sanacijske uprave. Iskreno, bolje bi bilo da nije nadležna. Na primjer, ministrica sad govori da je sanacija ustvari završena, ali da je uvjet za završetak da se još provede sistematizacija. To je obmanjivanje javnosti. Ta sistematizacija koju žele provesti nije uvjet za završetak sanacije, a osim toga je nelogična i neracionalna, kao i preustroj koji su već napravili.
U sklopu Kulture promjene stasali su neki od danas izuzetno značajnih, ali provokativnih redatelja, kao što su Oliver Frljić i Miran Kurspahić, ali i drugi poput Saše Božića, Anice Tomić i Jelene Kovačić, koji danas rade u velikim kazalištima. Radi li se tu o ideološkom obračunu kojim se želi uništiti nezavisna, alternativna kultura i na njeno mjesto ugurati programi s jakim nacionalnim predznakom?
Činjenica jest da smo u sukobu, ali ne pristajem na ideološka definiranja jer ne objašnjavaju dovoljno. Redatelje koje ste naveli ja vidim kao talentirane redatelje, sposobne i kreativne ljude, a toga nema tako puno u ovoj zemlji. Po mom mišljenju, mi smo u sukobu svjetova, a ne svjetonazora, jer pismenim, obrazovanim i kreativnim ljudima teško je komunicirati s neznalicama i mediokritetima i obrnuto. Problem kod tih neznalica nije u tome što oni nešto ne znaju, nego što oni to ne mogu naučiti i svladati. A neznanje ljude radi nesigurnima i onda postanu agresivni. Uz to ljudi koji ne znaju dovoljno, ne znaju ni raditi, pa se trenutno vode ratovi između radnika i neradnika. U kulturi ljudi ne mjere svoj rad u satnicama nego u rezultatu i to je volja za rad, koju ne možete ne cijeniti. Kad bi svi tako radili svoje poslove u ovoj zemlji, bilo bi nam mnogo bolje.
Kultura promjene je svojedobno dobila nagradu Sveučilišta, a Frljićeva predstava "Mrzim istinu" postala je kultna. Što je Kultura promjene, kao i ostali kulturni programi koji su se održavali u sklopu SC-a, donijela Zagrebu?
Prije svega mnogima je bila mjesto stjecanja iskustva, pa sad ima, zahvaljujući upravo konceptu Kulture promjene, mnogo uspješnih umjetnika i producenata koji su ovdje stekli potrebno iskustvo rada. Donijela je također 800.000 eura sceni i SCu, na račun EU fondova. A to bi trebalo biti važno i Sveučilištu u Zagrebu jer je međunarodnim pozicioniranjem kulture SC-a dobilo vidljivost koju bi moglo kapitalizirati. Međutim, baš ti EU fondovi su najviše smetali Bošnjaku i ekipi, pa su zamalo ugrozili veliki i važan EU projekt APAP, pa i samo Sveučilište, jer Europa zlopamti. Gospodin Bošnjak je prijavio EU projekt i Ministarstvo kulture za pranje novca i za sukob interesa jer on i njegova "stručna" ekipa do tada nikad nisu čuli za matching sredstva. Njima je lakše bez EU fondova jer oko toga ima puno posla. Morate nešto naučiti, morate se snalaziti na stranim jezicima, morate biti financijski uredni, morate poštovati rokove, znati zakone itd. A to u ovoj zemlji najmanje znaju i mogu upravo upravljačke ekipe. Kriza upravljanja je posljedica negativne stranačke selekcije, koja je kroz godine i u SDP-u i u HDZ-u došla do dna stranačkih baza. Pa sad grabe zamućenu vodu s dna bunara.
I sami ste s Bobom Jelčićem bili proglašeni kulturnim brendom Hrvatske i s predstavama ste obišli pola Europe. Kako objašnjavate što su vaše autorske predstave bile priznate i prihvaćene u Europi, dok u Hrvatskoj stalno nailazite na kritike i otpore?
Nije uvijek lako ići malo ispred drugih, Bobo i ja smo bili nestrpljivi, pa nam se nije dalo čekati da ljudi shvate što radimo i zašto to radimo. Imali smo sreću da smo se probili na europsku scenu, pa smo, eto, na kraju ipak dočekali da se naš način rada etablira i da sad na taj način mnogi rade. Predstava kojom smo se predstavili Europi bila je upravo predstava Teatra &TD "Nesigurna priča", još krajem devedesetih. To je još jedna od najnagrađivanijih predstava i predstava s najviše gostovanja u inozemstvu, ne samo Teatra &TD. Mislim da ta činjenica više nego dovoljno legitimira moj rad, pa se ne kanim raspravljati s kuhinjskim ekspertima za kulturu o tome što teatar jest ili treba biti. To radim s kolegama.
Prije godinu dana novim ustrojem SC-a kultura je izgubila status djelatnosti i degradirana na razinu službe, što je po nekima ukazalo na moguće gašenje Kulture SC-a. Što to konkretno znači za Kulturu SC-a?
Za Kulturu SC-a to je bez sumnje put u gašenje. Međutim, pitanje je što to znači SC-u i Sveučilištu u Zagrebu. Dakle, sanacija SC-a tiče se, kako joj i samo ime kaže, saniranja dugova. To je to. Međutim, ova sanacijska uprava, dakle Mirko Bošnjak i predsjednik sanacijskog vijeća Dragan Krasić, te članovi vijeća Kolarić i Semren, donose novi ustroj. Tim ustrojem oni ulaze u strateško restruktiranje, konkretnije - mijenjaju misiju i strategiju ustanove. Takve stvari može raditi isključivo vlasnik, osnivač, i to uz jako dobra obrazloženja. S obzirom na to da zagrebački SC ima prostore kulture, on za razliku od drugih SC-a u Hrvatskoj obavlja i kulturnu djelatnost. To više što su neki od prostora i sami spomenici kulture. Pa ipak, eto, oni zaključuju da je kulturi mjesto među službama transporta, financija, čišćenja, nabave i slično, te je odlučuju degradirati i marginalizirati. S obzirom na to da su službe servisi djelatnosti, postavlja se pitanje kako će kultura servisirati prehranu ili smještaj ili novu djelatnost "zajedničke službe". Možda će služiti zabavljanju radnika SC-a ili organiziranju vjenčanja i drugih privatnih evenata. Uz to što su kulturu srozali na službu, oni i Francuski paviljon pretvaraju u gospodarski objekt jer valjda misle da skladišta i silosi više vrijede od spomenika kulture nulte kategorije. Moguće da ih je zbunila ta nulta kategorija.
Sanacijski upravitelj Mirko Bošnjak također je tražio da se kulturni programi sami financiraju od prodaje ulaznica. Može li kultura biti isplativa u vrijeme u kojem se zatvaraju brodogradilišta i pacijenti umiru na ulici?
Tu glupost najradije ne bih ni komentirala. Pa naravno da kultura jedne tako male zemlje ne može bez dotacija, pa i Njemačka dotira svoju kulturu. Moje protupitanje bi bilo: zašto prehrana SC-a ne može biti samoodrživa? Naime, to bi bila ekonomska logika. G. Bošnjak u pet godina vođenja sanacije SC-a i prehrane, jer on je i pomoćnik za prehranu, ima minuse koji su puno veći nego što bi trebali biti. Što nije napravio prehranu samoodrživom nego je umjesto toga otvorio još jedan restoran koji radi s gubitkom na privatnom veleučilištu? Također je donio odluku da skladišta iz službe nabave prijeđu u prehranu, dakle pod njegov direktan nadzor. I znamo kako je to završilo. Nakon medijske afere sa skladištima ministrica je DORH-u, umjesto sanacijske uprave, izgleda prijavila vjeverice, jer svi znamo da vjeverice vole orahe i bademe pa su ih sigurno one raznijele. Nije joj palo na pamet pitati kako to sanacijski upravitelj može istovremeno biti i pomoćnik za prehranu te tko onda kontrolira prehranu? Naime, pomoćnik nije savjetnik nego je odgovorna osoba za djelatnost čiji rad treba nadzirati ravnatelj, u ovom slučaju Bošnjak sam sebe, a njega nitko.
Dugo se govorkalo da tu atraktivnu lokaciju u središtu grada želi preuzeti neki tajkun ili "kum" blizak vlasti i na toj lokaciji izgraditi vile ili poslovni toranj. Je li o tome bilo nekih konkretnih naznaka?
Mislim da o dugoročnim planovima treba pitati gradski HDZ, gospodina Mikulića. On u SC-u pije kave, a i predsjednik sanacijskog vijeća je, navodno, njegov kum. Možda oni znaju što će biti s tom kultnom zagrebačkom lokacijom, ja ne znam. Ja samo znam da je Kultura SC-a izdržala 60 godina i da svi koji su trenutačno na pozicijima odlučivanja trebaju znati da će ih, ako ugase Kulturu SC-a, ljudi zapamtiti kao nekulturne barbare. A mislim da si to nitko ne želi.
S obzirom na to, kakav je danas položaj kulture u Hrvatskoj?
U mom radnom vijeku, a počela sam raditi u ratu, situacija nije bila nikad gora. Većina političara marginalizira tu djelatnost i ne vidi nikakvu korist u njoj. To vidite po njihovim programima za kulturu, redom generičkim i nevažnim. Desnica je, s druge strane, maksimalno iskoristila politički neinteres velikih stranaka za kulturu i zlorabila utjecaj kulture za vlastitu političku vidljivost. Da je Hasanbegović bio ministar prometa ili uprave, ne bismo ni znali za njegove rubne stavove ili nas ne bi pretjerano zanimali, ali bio je ministar kulture, i to beznačajan, samo godinu dana, i gle ga sad. Vrlo popularna osoba, koju se povezuje s kulturom, a da on, sam po sebi, nema ni onaj minimalan konzumentski interes za nju. S druge strane, Milanović bi možda čak i dobio izbore da nije, među ostalim, najavio Glavaševića kao budućeg ministra kulture i time jasno poručio da kulturu vidi kao svjetonazorski igrokaz. Tako s kulturom ozbiljni ljudi ne postupaju, kulturu i umjetnost ne smije se i ne može sabijati u svjetonazorske i ideološke okvire. Uspjela umjetnička ostvarenja uvijek nađu put i protegnu se u vremenu, isto kao što loša budu vrlo brzo zaboravljena. Pa to svaki član biblioteke zna, svaki kazališni gledatelj, pasionirani kolekcionar ili ljubitelj ozbiljne glazbe.
Jeste li svjesni koliko su vaši stavovi avangardni u odnosu na dominantnu retoriku u Hrvatskoj, od predstavnika konzervativne revolucije preko nacionalnih opcija do liberalnijih struja?
Super sam svjesna. Svjesna sam toliko da sam pučku pravobraniteljicu pitala da li postoji osnova po kojoj bi mi iz kulture SC-a tužili Vladu RH za diskriminaciju po osnovi sposobnosti i znanja, jer nas diskriminiraju zato što razumijemo EU fondove, a sanacijska uprava ne, zato što mi pratimo i razumijemo suvremene trendove i programiranja i financiranja, a sanacijska uprava ne. Jer kad bolje pogledate, u ovoj zemlji ljudi koji znaju raditi posao po suvremenim i demokratskim standardima, koji znaju raditi uopće, istinski su hrvatski superjunaci. Jer njima trebaju supermoći, superstrpljenje, superupornost, supersnaga i supervolja da izdrže nepravdu, da prešute gluposti, da objasne temeljno svojim nadređenima koji ne razumiju ništa, i koji su vrlo često necivilizirani i nepristojni. Našem premijeru baš ništa ne vrijedi što tečno govori na pet svjetskih jezika o europskim vrijednostima jer nas je on okružio, pa i samog sebe, ljudima koji ne znaju ni svoj materinji jezik kako spada, koji ne znaju hrvatske zakone a kamoli da razumiju neku europsku direktivu ili inicijativu. I kad vidite te ljude kako predvode reforme ili donose nove zakone, bude vam superteško biti optimist. I na kraju barem mogu neskromno reći da sam i ja jedna od superjunakinja jer sam ovdje izdržala posljednje dvije godine i zajedno sa Silvijom Stipanov, Davorkom Begović, Martom Kiš, Ladom Čikarom, Šteficom Bartolin i drugim vrijednim zaposlenicima kulture, unatoč opstrukciji i zlostavljanju, odradila svoj posao - izvršila programe i namjenska sredstva namjenski utrošila. To je čisto hrvatsko čudo.
