Preambiciozno ti je to, tko će ti dati toliki novac. Tako otprilike kolege i prijatelji govore Danijeli Stanojević kad im počne objašnjavati što je to "SEE Kuća filma" ("South East Europe House of Film", a istovremeno u engleskom izgovoru poziv na gledanje filmova). Samostalna umjetnica, redateljica, spisateljica i producentica iz Zagreba već mjesecima vrlo ozbiljno radi na projektu koji bi, ako se sve odvije kako ona planira, Hrvatsku mogao postaviti kao ozbiljnu zvijezdu u svijetu europskog filma, otkriva u razgovoru za Express.
- Radi se o web portalu koji je zamišljen po uzoru na streaming servise na kojemu bi se nalazio baš sav filmski materijal napravljen u Hrvatskoj, od najstarijih vrpci koje imamo po brojnim arhivima pa do suvremene produkcije. Sav taj filmski materijal digitalizirao bi se, svi autori i institucije imali bi svoje materijale na našem webu, uz, naravno, poštovanje svih autorskih prava. Sve bi bilo suvremeno dizajnirano i prilagođeno širokoj publici, tu bi se objavljivali i tekstovi o domaćim filmskim novitetima, događanjima, poput infopunkta. Za one koji već imaju filmske sajtove, to bi bilo mjesto za povezivanje linkova. Povezali bismo se sa svima, uključujući i regiju, s kojom nas još od bivše Jugoslavije povezuje velika filmska ostavština - govori Danijela, kojoj su zima i proljeće protekli u detaljnom raspisivanju ovoga projekta.
Njezin plan je dugoročan, zamišljen je u periodu od punih deset godina, tijekom kojih bi ona, osim same web stranice i digitalizacije svih filmskih materijala u Hrvatskoj, pokušala pokrenuti i cijelu filmsku produkciju, od gradnje novih filmskih studija do ulaska u gaming industriju. Danijeli je pritom jednako važan komercijalni potencijal filma, kao i umjetnička strana, koja je po njoj ključ za preživljavanje svakog, pa tako i našeg društva. A u segmentu kulturnog preživljavanja, bilo kao umjetnici, bilo kao konzumenti, trenutačno smo na prilično niskim granama.
- Kad mi ljudi kažu da je to suluda i nemoguća ideja, moram istaknuti da je digitalizacija u strateškom planu EU, Republike Hrvatske i Grada Zagreba, jer smatram da upravo Zagreb treba biti središte proizvodnje filmova. Proces digitalizacije filma u Hrvatskoj je užasno spor. Nasreću, HRT ima svoj aparat pa digitalizira stare filmove koje onda možemo gledati na 3. programu. Sličnu ideju imam i ja. Svaki stari film koji stoji u Zagreb filmu, Kinoteci ili u Hrvatskom filmskom savezu, nakon digitalizacije bi trebao biti negdje prikazan. Javnost mora biti upoznata s tom građom - ističe Danijela.
Osim gotovih filmova, postoji i sirovina, materijali poput snimki Zagreba bez tona. Ima filmskih traka svega, što god da se događalo u Zagrebu, na osam milimetara, na 16 milimetara, to bi sve trebalo proći i razložiti. Zašto? Zato da bilo tko može doći do njih i koristiti ih.
- Ministarstvo kulture je stavilo sport kao prioritet za skeniranje i digitalizaciju materijala. Dok film dođe na red, zaista će proći baš puno vremena. Jedan aparat nije dovoljan, a drugi, koji je na HRT-u, zaista je u službi, digitaliziraju se filmovi, ali to je sve i dalje sporo. A mi ne znamo kako se ti materijali skladište, na raznim su lokacijama, posebno nakon potresa. Pa su neki stavili i 'šape' na arhive. To znači da se ni naša filmska scena ne može razvijati - govori odlučno.
Već je dobro zakoračila u prvu fazu, a cilj joj je, kako kaže, voditi cijelu priču dok "Kuća filma" ne postane "biće za sebe", javni umjetnički filmski servis koji bi vodili oni koji bi bili spremni na ulaganje u zajedničku stvar. A to nam baš jako nedostaje, smatra producentica s brojnim umjetničkim i komercijalnim projektima iza sebe. Kako ističe, znanja, iskustva i volje za provedbu ovakvog projekta joj ne nedostaje. No ono što svima jako nedostaje je suvislo financiranje i plasiranje filmova. Samo za prvu godinu, u kojoj bi postavila portal, nabavila aparat za digitalizaciju te pokrenula rješavanje pravnih pitanja, trebalo bi joj 800.000 eura.
- Za postavljanje portala nam treba godina dana. Ideja je da sav materijal prije digitalizacije pročistimo i pohranimo na pravi način. Na portalu bi bila dostupna slabija kvaliteta za gledanje, dok bi se za simbolične naknade mogla dobiti visoka kvaliteta svega. Za to pročišćavanje materijala trebaju mi montažeri, tonci itd. No to je toliko skupo da nisam mogla vjerovati kad sam sve stavila na papir. Doduše, ja sam zapucala na idealnu varijantu. No od svega toga je puno skuplja priča o autorskim pravima, odvjetnici i pravni poslovi. No kao autorica apsolutno planiram ispoštovati sve troškove prema autorima - zbraja i oduzima, zaključujući kako bi se uz našu poznatu snalažljivost, tih 800.000 eura moglo rastegnuti i na tri-četiri godine.
A u tom periodu, nada se Danijela, Grad i država jasno će podržati projekt, ne samo financijski, nego i kao partneri pri traženju novca iz EU projekata.
- Meni je strašno bitno da se napravi demokratizacija tržišta, da produkcija prodiše. Voljela bih sve institucije upogoniti u suradnju jer mislim da je neophodno da svi razmišljamo pluralistički i kooperativno. Jer mi smo toliko mala scena i kulturna sredina da bi bilo idealno da svi surađuju i da iskoristimo EU fondove na realan način.
No o čemu zapravo razgovaramo, radi li se tu o nekakvoj filmskoj verziji Rimac priče? Želi li Danijela ovaj projekt postaviti kao svoj privatni biznis koji bi se financirao i novcem poreznih obveznika, a pod krinkom javnog interesa?
- To ne bi bila privatna priča a la Rimac. Za početak, ja sam kao samostalna umjetnica zaposlenica države i država mi uplaćuje doprinose. Država jedino može biti sretna što postoji inicijativa od samostalnih umjetnika. No ja ne želim da bilo što bude u mom vlasništvu, ja želim voditi, postaviti tu priču, okupiti ljude koji znaju raditi i napraviti da to funkcionira bez obzira na bilo koga od nas i bilo koju vlast. A koliko znam, i Europskoj komisiji je jako važno održavanje kulture - odbacuje kritiku dodajući kako ima podršku kolega.
- U HFS-u, u kojem sam u nadzornom odboru, kao i u Hrvatskom društvu filmskih djelatnika, gdje sam također u nadzornom odboru, o tome smo otvoreno razgovarali. Ideja se svima sviđa jer vide da nam je to zajednički interes.
No zašto, pobogu, osim nekoliko manjih projekata, netko već nije pokrenuo digitalizaciju filmskih materijala, posebno ako je tome EU naklonjena?
- Zato što je to strašno puno posla, nekreativnog, pravnog posla, strašno puno pregovaranja i ljudi se ne žele zamjerati jedni drugima. Sve im je to često vrlo kompleksno, ne mogu se baviti time - ističe ona.
Koliko je to uopće realno, u državi koja se raspada od korupcije, ali i komoditeta onih koji bi trebali držati javni interes u fokusu?
- Ne znam je li to realno kod nas, ali kod mene je realno to što se trudim oko svega i razgovaram sa svima, pa mislim da mogu i drugi. No poanta je u tome da treba naći zajednički cilj i interes. Jer, kako kaže Mali princ, ako zajedno gledamo u daljinu, onda je to puno lakše nego kad smo okrenuti jedan prema drugome i gledamo se. A mislim i da treba biti realan i reći kako sve skupa nije dobro kako sad izgleda i kako je postavljeno. Mi na sceni imamo nekoliko redatelja i producenata koji su uspjeli plasirati svoje proizvode na europsko tržište, ali to nije dovoljno - zaključuje Danijela Stanojević, pred kojom su ljeto i jesen puni posla.
Slijede prijave na brojne gradske i državne natječaje.
Na ljetnoj sparini, dok se po gradu zbrajaju štete od oluje svih oluja, njezin plan zaista zvuči kao znanstvena fantastika. No energija i ideje koje nudi nam jako trebaju u ovim ludim vremenima. Ako ni zbog čega drugog, onda zato da neki klinci u 2123. preko čipa u ruci iz "Kuće filmova" učitaju igricu s originalnim snimkama pada dizalice u zagrebačkoj superoluji. A za to prvo treba krenuti od prašnjavih kutija ispunjenih filmskim trakama. Danijela se ne boji tog posla.
