Kojekakva je čeljad, uglavnom sa Zapada, u devedesetima minula našim životima i ratovima. Igrali su uloge novinara, humanitaraca, diplomata, špijuna, vojnih i civilnih promatrača, proroka, spasitelja, avanturista i turista u obilasku masovnih grobnica... Te uglavnom uznemirujuće površne ljude, koji su o nama i našim ratovima sudili uglavnom na osnovu prethodnih znanja o rasnim nemirima na jugu Afrike i brzog čitanja engleskih prijevoda jednog ili dva romana Ive Andrića, obično smo dijelili u dvije skupine. U jednoj su bili nama naklonjeni, a u drugoj Karadžićevoj i Mladićevoj strani naklonjeni pojedinci. Bilo nam je jasno, iako o tome nismo htjeli ni misliti, da su u njihovu opredjeljivanju često odlučivale sitnice. Ili činjenice koje s nama i našim ratovima nisu imale izravne veze. Međutim, među tim živopisnim i brojnim svijetom, koji se desetak godina rojio na prostoru između Zagreba, Sarajeva i Beograda, a zatim je malo-pomalo nestajao i odlazio, onako kako je naša nesreća prelazila u povijesnu rutinu i u stanje bez oružanih djelovanja, našlo se i ljudi, ozbiljnih, odgovornih i zainteresiranih, koji su, opet iz različitih razloga, svoje živote i karijere vezali za naše zemlje. Oni će napisati najtemeljitije i najobjektivnije povijesti ratova u koje su i sami bili uvučeni, antropološke i sociološke studije o stanjima raspadajuće multietničke zajednice, književne portrete iščezavajućih naroda i njihovih kultura... Ti dobronamjerni, pametni i dragi ljudi u pravilu će nas žaliti više nego što smo zaslužili. Mark Thompson (1959.), oksfordski profesor povijesti, posebno je neobičan slučaj među svima njima. Najprije je radio kao UNPROFOR-ov medijski analitičar, iz čega će nastati knjiga “Kovanje rata” u kojoj se bavi ulogom medija u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u pripremi i vođenju ratova u bivšoj Jugoslaviji. Potom je 1997. radio pri minijaturnoj misiji UN-a na Prevlaci, da bi 1998. postao glasnogovornik u hrvatskoj misiji Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE), pa 2000. i direktor programa za Balkan Međunarodne krizne grupe (ICG-a). Pritom, imao je ozbiljne, i ostvarene književne, znanstvene i profesionalne interese, što ga je, nažalost, razlikovalo od goleme većine stranih i domaćih mirovnjaka, kao i onih koji će se zatim motati oko suda u Haagu i inih postjugoslavenskih međunarodnih institucija. Osim što izvanredno dobro vlada jezikom, ili jezicima, urođenika u bivšoj Jugoslaviji, Thompson, opet za razliku od većine drugih, na tom jeziku intenzivno i vrlo znatiželjno čita. I tako je, pomalo se baveći i onom tipičnom rabotom svakoga pravog čitatelja - traganjem za piscem vlastitog života, otkrio Danila Kiša.
Thompsonova knjiga “Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu”, objavljena 2014. kod sarajevsko-zagrebačkog Buybooka, u prijevodu Muharema Bazdulja, izazvala je veliki interes u našim krajevima. Ali i svojevrsnu tjeskobu. Thompson je, naime, znao previše o nama i nije nastupao kao stranac. Vidio je kroz zidove. Napisao je Kišovu biografiju, ali je i suštinski razumio njegove knjige. I jednako je suvereno razumijevao politiku i poetiku, povijest Kišove domovine i podrijetlo njegove književnosti, duh i dah jednoga pisca. Bio je slobodan od profesionalnih i užestručnih obzira i ograničenja. Premda je, rekli smo, povjesničar, Mark Thompson je novinar, prevoditelj beletrističkih tekstova s francuskog i talijanskog, književni znanstvenik. Sedam godina po izlasku prve Thompsonove knjige o Kišu, u Hrvatskoj je, u izdanju Frakture, te opet u pouzdanom i lijepo stiliziranom prijevodu Muharema Bazdulja, izašla i druga, naslova “Danilo Kiš. Žamor povijesti”. Riječ je o šest eseja, koji čine jednu monografsku cjelinu. Tema je opet naizgled dvojaka, sa stanovišta ovdašnjih profesora književnosti pomalo i zazorna, skandalozna. Thompson se, naime, opet bavi Kišovim životom i njegovim poetikama, a onda i načinom na koji književnost proizlazi iz života. Knjiga započinje jednim sentimentalnim otkrićem, za koje bi dušu prodale urednice svih tih balkanskih glorija i storija: kad mu je bilo osamnaest, onoga ljeta po Staljinovoj smrti, Danilo Kiš našao se na moru, u Makarskoj, u omladinskom kampu, među šezdesetak jugoslavenskih i britanskih djevojaka i mladića. Jedna je država širila svoju vjeru u komunizam, druga je, bit će, širila prostore svog utjecaja, a mlađarija je to koristila za vlastite potrebe. Kiš se zaljubio u šesnaestogodišnju Jean, a Jean se zaljubila u njega. Jedno drugom obvezali su se krajem ljetovanja na vječnu ljubav. I sve bi to ostalo u okvirima jeftinog žurnalističkog lajfstajl žanra, e da se zatim nisu neko vrijeme dopisivali i da Jean nije sačuvala pisma, iako o njihovu autoru nije ništa znala. Osim da je neko kraće vrijeme bio njezina vječna ljubav. A onda je, već kao osoba u vrlo ozbiljnim godinama, nakon što Kiša već odavno nije bilo među živima, shvatila tko je bio on. Šezdesetak godina nakon makarskog ljeta Jean je Thompsonu pokazala jedno Kiševo pismo, uz nešto što je od pisma i mnogo važnije: tri njegove nikad objavljene pjesme i esejčić o Crnoj Gori, zemlji u kojoj je tad živio, pisan baš za Jean. (Inače, dvoje mladih upoznalo se i sporazumijevalo na školskom francuskom, koji oboje jedva da su što znali. A Kiš je svoja pisma i sve drugo što je slao Jean pisao na srpskohrvatskom - tako je svoj jezik on uvijek zvao, i onda ih je davao jednom prijatelju s Cetinja da ih prevodi na engleski. Prijatelj se zvao Žižek Franc. Tako na kraju prijevoda piše prvo prezime, onda ime.) I tu započinje Thompsonov rad, tu započinje lijepa i dragocjena umjetnost njegove knjige. U tim pjesmama, naime, Danilo Kiš nije pjesnik. Ni u tekstu o Crnoj Gori nije on esejist ni prozni pisac. Čak bi se moglo reći da se jedva u njegovu pisanju naslućuje nekakav dar. Ali ono što je prisutno, i što je začudno, kako za istraživača, tako i za njegova i Kišova pisca, jest niz opsesivnih tema i motiva, koji će se jednoga dana uzdići u neke od vrhunaca ne samo ovoga jezika, nego i europske proze 20. stoljeća. Thompson majstorskim sluhom te preciznošću detektiva i filigrana prati mladenački Kišov rukopis i nalazi mu korelacije u kasnijim majstorskim piščevim radovima.
Esej “Ljubav u Makarskoj” sa svojom je tekstualnom detekcijom jedan od općenito dragocjenijih kišoloških radova, objavljenih u desetljećima po piščevoj smrti. Njime se najavljuje nastavak knjige, koji nije ni tako sentimentalan ni tako revolucionaran u svojim otkrićima, ali ovom je čitatelju jednako uzbudljiv, jer se Thompson tu bavi usporednim čitanjima Danila Kiša i Samuela Becketta, načinom na koji se Kiš služio dokumentima, utjecajima proisteklim iz Talmuda... U jednom vrlo lijepom, za mene i potresnom poglavlju, Thompson pronalazi isti korijen u Kišovu proznom tekstu i u onom pismu što ga je otac Slavka Goldsteina iz ustaškog logora smrti slao svome malom sinu. Usporedo čitajući različite tekstove, ili ih prizivajući iz vlastite čitateljske memorije, Thompson, između ostaloga, demonstrira onu vrstu virtuoznog znanja i saznanja, kakvog se sjećamo iz knjiga nekih naših mrtvih profesora, teoretičara i povjesničara književnosti, koji su se prije trideset i više godina doista bavili komparatistikom. Pritom, nimalo ne zazire od dovođenja u vezu svjetova koji se u nas obično smatraju nespojivima. Tako se u pripovijesti o Danilu Kišu i u analizi njegovih proznih tekstova najednom javljaju slike iz rata u Bosni i u Hrvatskoj, pa se pojave, ni manje ni više, nego pokojni kninski zubar Milan Babić i isto tako pokojni vođa bosanskih Srba Momčilo Krajišnik. Na njihovim životnim slučajevima Thompson oprobava principe Kiševa moraliteta. “Danilo Kiš. Žamor povijesti” uzbudljiva je i važna knjiga za svakoga Kišova čitatelja. Ali to je i knjiga iz koje se još jednom, i po tko zna koji put, potvrđuje kako jedino ima smisla pisati o književnosti. Iz književnosti same. Iz samoga teksta. To je i knjiga koja nam pokazuje kad velika povijest, a kad čovjekov život, postaju važan argument u razgovorima o estetici. Događa se to onda kad povijest i čovjekova biografija - u pravilu simultano, o istom demonskom poslu - odrede piscu njegove književne teme i opsesije. Ima smisla pisati samo o onome o čemu se mora pisati. Ima smisla pisati samo o onome o čemu je nemoguće pisati. Danilo Kiš upravo tako je i pisao. Žamorenje povijesti umio je uzdići sve do grobne tišine. Mark Thompson veliki je Kišov čitatelj.
