Danilo Kiš: od žamora povijesti do grobne tišine

Kojekakva je čeljad, uglavnom sa Zapada, u devedesetima minula našim životima i ratovima. Igrali su uloge novinara, humanitaraca, diplomata, špijuna, vojnih i civilnih promatrača, proroka, spasitelja, avanturista i turista u obilasku masovnih grobnica... Te uglavnom uznemirujuće površne ljude, koji su o nama i našim ratovima sudili uglavnom na osnovu prethodnih znanja o rasnim nemirima na jugu Afrike i brzog čitanja engleskih prijevoda jednog ili dva romana Ive Andrića, obično smo dijelili u dvije skupine. U jednoj su bili nama naklonjeni, a u drugoj Karadžićevoj i Mladićevoj strani naklonjeni pojedinci. Bilo nam je jasno, iako o tome nismo htjeli ni misliti, da su u njihovu opredjeljivanju često odlučivale sitnice. Ili činjenice koje s nama i našim ratovima nisu imale izravne veze. Međutim, među tim živopisnim i brojnim svijetom, koji se desetak godina rojio na prostoru između Zagreba, Sarajeva i Beograda, a zatim je malo-pomalo nestajao i odlazio, onako kako je naša nesreća prelazila u povijesnu rutinu i u stanje bez oružanih djelovanja, našlo se i ljudi, ozbiljnih, odgovornih i zainteresiranih, koji su, opet iz različitih razloga, svoje živote i karijere vezali za naše zemlje. Oni će napisati najtemeljitije i najobjektivnije povijesti ratova u koje su i sami bili uvučeni, antropološke i sociološke studije o stanjima raspadajuće multietničke zajednice, književne portrete iščezavajućih naroda i njihovih kultura... Ti dobronamjerni, pametni i dragi ljudi u pravilu će nas žaliti više nego što smo zaslužili. Mark Thompson (1959.), oksfordski profesor povijesti, posebno je neobičan slučaj među svima njima. Najprije je radio kao UNPROFOR-ov medijski analitičar, iz čega će nastati knjiga “Kovanje rata” u kojoj se bavi ulogom medija u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u pripremi i vođenju ratova u bivšoj Jugoslaviji. Potom je 1997. radio pri minijaturnoj misiji UN-a na Prevlaci, da bi 1998. postao glasnogovornik u hrvatskoj misiji Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE), pa 2000. i direktor programa za Balkan Međunarodne krizne grupe (ICG-a). Pritom, imao je ozbiljne, i ostvarene književne, znanstvene i profesionalne interese, što ga je, nažalost, razlikovalo od goleme većine stranih i domaćih mirovnjaka, kao i onih koji će se zatim motati oko suda u Haagu i inih postjugoslavenskih međunarodnih institucija. Osim što izvanredno dobro vlada jezikom, ili jezicima, urođenika u bivšoj Jugoslaviji, Thompson, opet za razliku od većine drugih, na tom jeziku intenzivno i vrlo znatiželjno čita. I tako je, pomalo se baveći i onom tipičnom rabotom svakoga pravog čitatelja - traganjem za piscem vlastitog života, otkrio Danila Kiša.