Jedan od vrhunaca vašeg aktualnog mandata je legendarni Milčecov 'Zvižduk s Bukovca', a vi ste u svojoj karijeri glumili i u dramatizacijama romana poput 'Lažeš Melita' i 'Čudnovata istina', koji su bili kultni za generacije koje su odrastale u 70-ima i 80-ima. Preduvjet za dobru predstavu za djecu je razumjeti dječji svijet. Svijet iz tih predložaka daleko je od svijeta u kojemu žive današnja djeca. Je li drugarstvo – ključni lajtmotiv tih romana – danas postalo arhaičan pojam?
Na repertoaru imamo jako uspješnu predstavu 'Družba Pere Kvržice' koju smo izveli preko 200 puta. Osnovni lajtmotiv su prijateljstvo i sloga. Promatrajući sa scene kako djeca reagiraju, nikad nisam imao dojam da oni imaju neki problem s razumijevanjem i prihvaćanjem tog sadržaja zato što danas ne idu bosonogi u školu tjerajući vola pred sobom i pjevajući lako pamtljive napjeve. Naprotiv, čini se da se dobro zabavljaju i poistovjećuju s licima iz predstave. Možda to drugarstvo prepoznaju kao neku vlastitu potrebu koja se u današnjim okolnostima odrastanja u velikom gradu ne može u toj mjeri realizirati. To je moć bezvremenske literature. Dobra priča je uvijek dobra priča. Tu se radi o mlinu pa to oni ne razumiju jer ne znaju što je mlin, a da je umjesto mlina susjedov mobitel sve bi im bilo jasno. Djecu danas zanimaju dinosauri, gusari i vitezovi ali ih ne zanima kako je njihov tata išao u školu. Meni tu nema logike. Zašto nas to toliko opterećuje? To nije za današnju djecu. A što jest za njih? To je više problem nekakve naše ograničenosti i kompleksa nas odraslih. Inače živimo u okruženju koje je sklono podcjenjivanju djece. 'Šta ti znaš, ti si mali' je rečenica iz narodnog folklora koja valjda proizlazi iz vlastitih slabosti. Kako odrastao čovjek zna što je za djecu, a što nije? Djeca se rađaju s tako snažnom urođenom intuicijom i instinktima koje smo mi putem davno pogubili.
Čini se da su danas u društvu teme rastavljenih roditelja ili klasnih razlika zamijenile neke druge, često vrlo kontroverzne, ali itekako važne i posve aktualne – teme koje pogađaju upravo djecu, kao što je ljubav prema istome spolu, odrastanje u istospolnoj zajednici, ili želja za promjenom spola. Smatrate li da bi suvremeni teatar za djecu ipak trebao progovarati i o takvim temama? Kako tome pristupiti i pritom izbjeći dociranje?
Mi smo kao gradsko kazalište dijelom financirani od Grada Zagreba, a za oko 20 posto sredstava se moramo sami pobrinuti, i ta nas činjenica stavlja na tržište. Publiku naših predstava 97 posto čine organizirani dolasci djece. Nastavnici su uglavnom ti koji biraju što će djeca gledati. Slažem se da bi suvremeni teatar za djecu trebao progovarati o svim temama, ali do toga možemo doći samo postupno i kroz svojevrsnu evoluciju društva. Nastavnik će uglavnom prije odabrati lektirni naslov nego predstavu o promjeni spola, što je u našim današnjim okolnostima i razumljivo. Sad je na svima nama da polako mijenjamo te okolnosti. Tu su i nastavnici u nezavidnom položaju jer bi predstave koje se bave za društvo bitnim temama trebale biti obavezni dio školskog programa, a ne ostavljene nekome na izbor. U Austriji imaju sustav u kojem nema nikakvog kontakta između škola i kazališta. Postoje komisije koje pogledaju predstave i odrede koja predstava, u kojem trenutku i za koji uzrast. No stvari se polako kreću nabolje. Postoje izvrsne predstave koje se bave takvim problemima, doduše uglavnom na nezavisnoj sceni, koja je u tim istupima možda malo hrabrija. Danas u Zagrebu postoje predstave o posvajanju djece, maloljetničkoj trudnoći, delinkvenciji itd. Drugi je problem kako i u kolikoj mjeri te predstave pronalaze put do publike. Evo, naša sljedeća premijera bavi se vršnjačkim nasiljem. Dakle, idemo naprijed, polako, ali idemo.
Terminologija koju tražimo kad govorimo o teatru za djecu je - poticati maštu, dati djeci uzbudljiva nova iskustva. Moraju li sve dječje predstave nužno biti didaktičke ili mogu biti i subverzivne? Naravno, pitanje je i što 'subverzivno' danas znači.
Već sam govorio o problemu 'igranja na sigurno'. Moramo mijenjati percepciju da kazalište za djecu nije samo 'Crvenkapica', a za to treba vremena. Uvijek treba krenuti od pitanja što želimo postići s nekom predstavom. Zašto je radimo? Ako želimo djecu naučiti zbrajati, onda takva predstava ne može ne biti didaktička. Ako želimo mijenjati svijest o nekim društvenim problemima i razbijati tabue, onda je takvo djelovanje na neki način i subverzivno. Drugo je pitanje koja sredstva odabrati. Naša najgledanija predstava u 2018. godini, 'Kako je tata osvojio mamu' Mire Gavrana, govori o razvodu roditelja. Ona nikad ne bi bila toliko gledana da iza nje ne stoji lektirni pisac. Tako da je moguće pomiriti ta dva svijeta. Dvije krasne i talentirane dame, redateljica Slađana Kilibarda i dramaturginja Ana Prolić, rekle su mi: 'Mi smo samohrane majke, želimo napraviti predstavu za djecu za koju bismo voljele da je postojala kad smo se mi razvodile'. To je sjajan početak rada na predstavi i tako treba raditi kazalište za djecu.
Nedavno je u Zagrebu gostovao teatar Campo iz Genta s predstavom 'Pet lakih komada' u kojoj djeca-glumci u dobi od osam do 13 godina postavljaju na scenu priču o zloglasnom belgijskom ubojici djece Marcu Dutrouxu. Izvanredan i uznemirujući komad, u kojemu mali glumci dokumentaristički oživljavaju nezamislivu traumu. Predstava je igrala u HNK Zagreb i nije bilo ni jednog djeteta u publici, čak ni starijeg adolescenta, iako su djeca svakodnevno u medijima izložena posve necenzuriranim sadržajima o strašnim vrstama nasilja. Mislite li da bi i takvim predstavama trebalo biti mjesto na pozornici dječjeg kazališta? Biste li vi svoje dijete odveli na takvu predstavu?
Ja svakako s djecom ne bih gledao takvu predstavu, a zanima me tko bi volio da njegovo osmogodišnje dijete glumi u toj predstavi? Mi smo svi izloženi sadržajima o strašnim vrstama nasilja, ali gledati to usput na televiziji ili u kazalištu dva su posve drugačija iskustva. To je snaga kazališta koja se temelji na neposrednom ljudskom odnosu. Ono što čovjek sa scene može prenijeti čovjeku u publici puno je snažnije od svih vrsta ekrana. Probajmo zamisliti da od sadržaja prosječnih televizijskih vijesti napravimo predstavu. Kakva bi ta predstava bila? Nasilna, uznemirujuća, prepuna odvratnih i zloglasnih tipova raznih vrsta. Biste li odveli djecu na tu predstavu? Biste li je sami pogledali? Ja ne bih, niti jedno niti drugo. S druge strane, sasvim je normalno igrati se s djecom na tepihu ispred televizora u pola osam dok baka gleda četvrte vijesti zaredom i komentira broj žrtava zadnjeg bombardiranja. Ja sam davno gledao predstavu gdje su na pozornici klali kokoši i to sam zapamtio za cijeli život, a jučerašnjih vijesti se ne sjećam, iako su puno krvavije.
Kazalište za djecu uvijek nekako prolazi ispod ili na marginama medijskih radara. Biti glumac u dječjem teatru vjerojatno nije osobito lukrativno niti osigurava zvjezdani status. Znači li to da biti glumac za djecu svakako podrazumijeva i neku drugu vrstu entuzijazma?
Danas na ovom prostoru ni jedan vid bavljenja glumom nije lukrativan i svaka je umjetnost u manjoj ili većoj mjeri entuzijazam, a umjetnost izvan institucija, takozvano slobodnjaštvo, entuzijazam je na granici mazohizma. Što se tiče medijskog praćenja dječjeg teatra, tu ima značajnih pomaka, pa i ovaj razgovor govori tome u prilog. Mnoge kolege glumci iz kazališta za djecu igraju u televizijskim serijama i u večernjim predstavama u drugim kazalištima i češće na nezavisnoj sceni. Tako da je percepcija javnosti glumaca u kazalištu za djecu puno drugačija nego prije 30 ili 40 godina.
Koju predstavu sanjate postaviti na daske Žar ptice, imate li neku neostvarenu želju?
Nikad ne sanjam o dobrom naslovu, nego uvijek o dobroj ideji. Prečesto i najbolji naslov propada zbog nedostatka ideje kako i zašto nešto napraviti. Sanjam o nekom novom susretu s nekim redateljem ili dramaturgom koji ima strast prema nekom tekstu i zna što želi od njega. Želja mi je da naš kazališni prostor malo afirmiramo i u nekom poslijepodnevno-večernjem terminu. Nakon 'Zvižduka s Bukovca' imali smo puno upita od generacije roditelja kad mogu pogledati predstavu. Postupno bismo željeli uvesti jedan termin za takve potrebe.
Upravo se spremate prijaviti na novi natječaj za ravnatelja. Budete li ponovno imenovani, ostajete na čelu Žar ptice do 2024. Koji će biti prioriteti vašeg mandata? Kakva je vaša vizija Žar ptice za recimo 20 godina?
Prioritet je uvijek dobra predstava, kazališni standard ispod kojeg se ne može ni slučajno pasti. Volio bih da Žar ptica, a i sva ostala kazališta za djecu, s vremenom postanu dijelom boljeg i povezanijeg sustava u kojem će kazalište biti sredstvo učenja i odgoja te pomoć roditeljima i nastavnicima. Što, naravno, ne znači da se pri tome svi skupa nećemo dobro zabavljati.
