Najnovija Trešnjina premijera – "Snježna kraljica" u režiji Paola Tišljarića – daleko je od klasične udri-brigu-na-veselje predstave za djecu. To je i dobro i loše - dobro zato što su redatelj, ansambl i kazalište ovim projektom pokazali kako dječji teatar može biti itekako izazovan, a loše zato što uvijek postoji opasnost da se daleko odmakne od one prijemčivosti potrebne malim gledateljima dok uživaju u svojim kazališnim trenucima.
I koliko god da je "Snježna kraljica" uspjela pomaknuti obzore, dapače, toliko da su najzdušnije nakon izvedbe pljeskali roditelji, čini mi se da je ostala mrvicu izvan dosega mladih mozgova. Teško je ovu "Snježnu kraljicu" smjestiti u gabarite kazališta za djecu ili kazališta za odrasle, podjednako je i jedno i drugo. Ali s obzirom na to da je ipak primarno namijenjena klincima, učinilo mi se da je ionako mračna Andersenova "bajka u sedam priča" pokazala, u ovom aranžmanu, nevjerojatnu hladnoću spram klinačkih srdaca.
Da se razumijemo, vizualno je ovo bio itekakav doživljaj: dvor Snježne kraljice koju je utjelovila Senka Bulić i čija bjelina para dušu na trenutke je poprimila elemente horora, posebno zbog glumičinih glasovnih efekata, te prikovala i najhrabrije za stolce. Zatim videozidovi s motivima živih rastvarajućih ruža, ledenog inja te omaglica koja se nekoliko puta spustila sa stropa dočarali su pravu redateljsku domišljatost.
Genijalne glumačke karikature, poput gavrana (Matija Čigir) koji se poigravao dječjim "papajepezipikopom" ili šumskog ljubimca soba (Jure Radnić) unijeli su malo odmaka od hladne estetike kojom se obgrlio Tišljarić, ali i prizori cvijeća te šumskih razbojnika unijeli su dinamiku kojom je predstava na sadržajnoj razini oskudijevala.
Kroz priču do dvora kraljice vodila nas je Gerda koju je djevojački zaigrano odigrala Dubravka Lelas, a njezina prirodnost i nota dječje naivnosti koju Lelas izvlači iz privatnog prosedea fino su ugodili njezinu ulogu, ali žao mi je što smo Kaya – Luku Bulovića – imali malo prilike vidjeti. Zapravo je dramaturška vizija bila doista pričanje bajki (prema zamisli Lade Kaštelan), a Tvrtko Jurić i Ivana Bakarić igrali su odraslu djecu koja u nekoj vrsti skandinavskog dnevnog boravka ispijaju čaj i prisjećaju se djetinjstva.
Zamjeram jedino vodu na sceni koja bi možda u drugačijoj predstavi donijela nešto izvedbi, ali ovako je ostala potpuno neiskorištena i na razini paušalne dosjetke. Konačan zaključak je da je Trešnjin ansambl, kako mlađi, tako i stariji, iznjedrio doista bajkovitu predstavu, vizualno izazovnu te definitivno dojmljivu i atraktivnu, ali bojim se samo da se djeca neće u potpunosti moći pronaći u ovakvoj vrsti estetike. Ali opet, kazalište širi obzore i to mu je jedna od najvažnijih odlika - pa kud puklo da puklo!
