Vulture, specijalizirani portal New York Timesa za kulturu, nedavno je objavio top listu 50 najvećih ikada snimljenih mjuzikala s neengleskoga govornog područja iz cijelog svijeta.
Tri umjetnička djela s tog prestižnog popisa odnosila su se na sovjetske mjuzikle iz Staljinove ere paranoidne diktatorske vladavine.
Pa ako nekome do tada još nije bila poznata povijesna činjenica da je “kremaljski gorštak”, Koba, strašni “generalni sekretar CK KP SSSR-a” koji je u svojim logorima pobio milijune ljudi, ekranizirane uglazbljene priče obožavao više od svega, Vultureovim popisom remek-djela tog žanra sovjetski mjuzikl još jednom je otet zaboravu.
Riječ je o kulturnom fenomenu koji si je u Staljinovo vrijeme mogao na trenutke dopustiti i relativno nezamislive slobode ironiziranja i čiji se trag dandanas može nepogrešivo slijediti na ruskoj sceni.
Od sovjetskih mjuzikala Vulture je na nevjerojatno četvrto mjesto stavio “Cirkus” iz 1936., rad velikana kinematografije Grigorija Aleksandrova i katastrofalnog antitalenta za glazbu, ali inače filmskoga genijalca Sergeja Eisensteina.
Na 32. mjesto svih vremena smjestio je “Dobrog momka” Borisa Barneta iz 1943., a na 46. mjesto sovjetsku glazbenu adaptaciju “Pepeljuge” iz 1947. Nadežde Koševerove i Mihaila Šapira.
Iako je sovjetska filmska produkcija u vrijeme vladavine Josifa Visarionoviča Staljina bila skromna, u vrijeme nepojmljivih i najgorih progona u SSSR-u snimila je čak 40-ak mjuzikala, pri čemu je odlučni trenutak bio snimanje onog prvog, na kojem se lomila sva buduća žanrovska sudbina tog izrazito hrabrog umjetničkog poteza.
Bila je 1934. kad je Aleksandrov snimio glazbenu komediju “Veseli momci”, urnebesnu komediju u kojoj pretenciozna Jelena, beznadno željna da postane slavna pjevačica, greškom zamijeni pastira Kostju za slavnog talijanskog dirigenta jazz orkestra.
A kad shvati da Kostja svira frulu isključivo zato što je običan pastir, ona ga otjera. On, pak, slomljena srca odlazi u grad i počinje voditi jazz orkestar Vesele momke, koji nevjerojatnom igrom slučaja, kroz svađe, probne svirke na pogrebima i tučnjave, konačno uspijeva postati popularan.
Mjuzikl je dotad u SSSR-u slovio kao najočitiji proizvod kapitalističke industrije zabave.
Naravno da je Aleksandrov stoga u roku od nekoliko minuta nakon premijerne projekcije mjuzikla postao vrlo ozbiljan kandidat za gulag. No samo do onog trenutka kad je film odgledao Staljin osobno i ocijenio da je film lepršav i da mu se, zapravo, izrazito sviđa.
U tom trenutku Aleksandrov je umjesto karte za Sibir u jednom smjeru dobio aureolu nacionalnog junaka, a njegov mjuzikl, koji je oduševio publiku, širom je otvorio vrata drugim djelima iz tog žanra.
Odmah na početku zlatnog doba sovjetskog mjuzikla izdvojila su se dva režisera; osim Aleksandrova još i Ivan Pirijev. I dok je Aleksandrov forsirao urbane komedije te ljubavne priče sa sretnim završetkom, Pirijev je išao za narodnim mjuziklima kroz kolhoške komedije.
Do pojave takvog žanra, pa i vrtoglave popularnosti, u SSSR-u došlo je upravo uoči “velike čistke” koja je trajala od 1936. do 1938., a netom nakon strašne gladi koja je pokosila stanovništvo SSSR-a.
Razlog je vrlo sličan uzrocima procvata donekle sličnog fenomena u SAD-u. Amerikanci su Freda Astairea i Ginger Rogers obožavali gledati u blještavim spektaklima s glazbom i plesom kako bi barem nakratko zaboravili na svoje egzistencijalne probleme, što je posebno došlo do izražaja u vremenu Velike depresije.
Koliko god je mjuzikl u SSSR-u živio puno opasnije, a i prilike su bile nešto gore, eskapizam je bio zajednički pokretač i Amerikancima i sovjetskim narodima.
Uostalom, kad se već znalo da je drug Staljin možda i najveći obožavatelj mjuzikla u zemlji, u njima su si redatelji mogli dopustiti i sitne, male duhovite subverzije.
Tako se Aleksandrov u mjuziklu “Cirkus” usudio postaviti “Pjesmu domovine” u kojoj se, među ostalim, pjevao stih: “Ja ne znam nijednu drugu zemlju u kojoj se može tako slobodno disati”.
Sovjetski radnici i seljaci nisu bili glupi ljudi i lako su mogli prepoznati potencijalno ironično tumačenje u razdoblju “velike čistke”. Već stoga je odgledati mjuzikl po tko zna koji put apsolutno vrijedilo.
A posebno zato što Staljinov režim nije pogodovao filmu. Godine 1934. snimio ih je 40, a 1951. pukih devet, što je značilo da je svaka projekcija nekog novog filma značila prvoklasni i rijetki kulturni događaj.
Sa svoje strane, Staljin je javno poručio da su mjuzikli u stilu “Pepeljuge”, koji život u socijalizmu prikazuju kroz paralele s bajkama, u skladu s njegovom krilaticom: “Život postaje bolji, život postaje veseliji.” Aleksandrov je idućih godina snimio komedije “Blistava staza” i “Volga-Volga” te glazbeni spektakl “Proljeće”.
Pirejev je na temu kolhoza snimio komedije “Bogata nevjesta”, “Vozači traktora”, “Svinjarica i pastir” te “Kozaci iz Kubana”.
Zarazne pjesme, urnebesni humor, ples i ljubavni zapleti, publiku su privlačili koliko god su cenzori bili budni nad tim uljezom u socijalizmu. Fraze iz tih filmova su se udomaćivale u svakodnevnom govoru.
U “Veselim momcima” vozač kojem nisu platili uslugu zajedljivo pita: “A tko će to platiti? Puškin!?”. Izraz je preko noći postao fraza, koju su koristili kad su htjeli spustiti nekome tko izbjegava platnu obvezu.
Kao najizdašniji izvor dosjetki pokazala se komedija “Volga-Volga”. Birokrat Bivalov u filmu, primjerice, drži govor i neskromno tvrdi da je glazbena aktivnost u gradu iznimna “zahvaljujući mom osjetljivom vodstvu”. Naravno da je ironija opet oduševila gledatelje.
Poseban razlog uspješnosti “Volge-Volge” bila je i to što je to bio Staljinov apsolutno najdraži film. Gledao ga je više od 100 puta, posebno dok se povlačio u osamu pred kraj života. Primjerak tog filma je čak poklonio predsjedniku SAD-a Franklinu Rooseveltu u veljači 1945. na konferenciji u Jalti.
Drugi svjetski rat je u SSSR-u, kao i u SAD-u, potaknuo snimanje propagandnih filmova za podizanje ratnog morala. Barnetov “Dobar momak” iz 1943. bio je priča o francuskom pilotu koji se u borbi protiv nacista pridružio sovjetskim gerilcima.
Film je navodno bio veliki hit na bojišnici, mada nikad nije zaživio među civilima nakon rata. U obrazloženju svoje top liste Vulture je čak ustvrdio da je taj mjuzikl poslužio kao inspiracija Sergeu Bozonu za dramu “La France” iz 2007.
Dio kritičara sa Zapada će danas povremeno opaliti po nekim tehničkim manjkavostima tih filmova, ne uzimajući u obzir u kakvim su ih okolnostima ti umjetnici stvarali.
Sovjetski mjuzikl se s vremenom širio i drugdje po Istočnom bloku, pa je tako, primjerice, redatelj istočnonjemačkog “Moja žena želi pjevati”, o dokonoj domaćici koja mašta o blještavilu pozornice i slavi, jednom prilikom rekao da reflektore nisu nipošto smjeli držati upaljene dulje od sedam minuta jer bi u protivnom riskirali ispadanje iz električne mreže.
Ironično, povijesni trenutak u kojem je sreća okrenula leđa sovjetskim mjuziklima bio je koju godinu nakon Staljinove smrti.
Prvi su stradali Pirejevljevi “Kozaci iz Kubana”, komična i romantična priča na tragu “Romea i Julije” smještena u kolhoz. Film je čak uspio preživjeti 20. partijski kongres iz 1956., jer je sam Nikita Hruščov primijetio da film pohvalno prikazuje socijalističke farme kao mjesta procvata.
No već sljedeće godine Hruščov je morao priznati da je stanje u sovjetskoj poljoprivredi katastrofalno. Optužiti za to Staljinovo naslijeđe niti je bilo posebno teško niti je bilo posebno pogrešno, ali je zato nastradao i Pirejev kao onaj koji je snimio “tu sladunjavu priču koja je uljepšavala stvarnost”, u kojoj se znalo i umirati od gladi.
Film je preko noći žigosan kao Staljinova lakirovka. Lako se zaboravilo podrijetlo izraza poput “lansiranja u stratosferu” koje se izvorno vezalo za let na Mjesec, da bi u narodu bilo prihvaćeno kao fraza za opijanje do besvijesti.
Sami filmovi su se počeli koristiti kao sinonimi za izrugivanje, pa je tako “široka, duboka, snažna”, što je bio opis Volge, postao fiziološki opis intimnog dijela ženskog tijela. Mjuzikli su u SSSR-u preko noći nestali.
Tek u 1980-ima, s nastupom Perestrojke i kulturnog oslobađanja Rusa i ostalih sovjetskih naroda, moglo se opet neopterećeno progovoriti o njima. Led je probio film “Komedija minulih dana” iz 1980., nakon koje su se sovjetske komedije iz 30-ih i kasnije opet počele prikazivati.
Aleksandrovljevi filmovi, zbog svog zapadnjačkog štiha, nisu tako gadno nastradali kao Pirejevljevi, pa su cijelo vrijeme bili tu negdje. Praktično tek 1988. njegovi “Kozaci iz Kubana” napokon su destigmatizirani kad je kritičar Sovjetskaje kulture Valerij Kičin napisao da su film istinski voljeli milijuni.
“Milijunima je bilo jasno koliko je zemlja bila daleko od opisa bajke u tom filmu.
Mi kritičari film smo žigosali kao falsificiranje umjetnosti, a zapravo je bila riječ o izrazu nade”, pisao je.
Tek tad se digla kompletna javnost i slobodno progovorila koliko im je film značio jer ih je na trenutak emocionalno zaštitio, jer je priča jednostavno bila ljudska i lijepa, a da ljudi ionako nisu bili idioti da ne bi bili svjesni da žive loše i da se oko njih i na njima staljinizam tih godina obračunavao s članovima partije, seljacima, vrhom Crvene armije i sličnim “saboterima”.
Uspomena na sovjetski glazbeni film je kroz Perestrojku time napokon bila očišćena. Danas je sovjetski mjuzikl jedna zdrava povijesna činjenica, neopterećena time što ga je obožavao sam Staljin. Aleksandar Zeldovič je tako 2000. bez kompleksa snimio “Moskvu”, film koji se smatra remek-djelom, a u koji je ubacio niz pjesama iz starih mjuzikala iz najgoreg doba željezne zavjese.
