Alana Bjelinskog (1964.) šira javnost dobro poznaje kao maestra orkestara u zabavnim emisijama na televiziji, navikla ga je na trenutak vidjeti okrenutog leđima. Kratak trenutak naklona publici nakon emisije/koncerta kamere obično ne zabilježe. Šira ga javnost zato uglavnom percipira kao "klasičara među pop zvijezdama", što je dovoljno za dojam općenite simpatije prema maestru širokih interesa i žanrovski raznorodne karijere.
Široj je javnosti manje poznato da je Bjelinski davne 1989. osnovao komorni orkestar Windstrings koji je u desetak godina održao čak 400 koncerata u Hrvatskoj i inozemstvu, svirajući "klasičan" komorni opus, ali i onaj "manje klasičarski", u kojemu su, između ostalih, nastupale Radojka Šverko ili Gabi Novak.
U 1990-ima je bio stalni dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, a ravnao je gotovo svim domaćim orkestrima. Kao skladatelj glazbe za kazalište i film ili aranžer orkestralnih dionica domaćeg popa i zabavne glazbe Bjelinski je osvojio tri "Porina". Oduvijek je freelancer, "slobodnjak", bez dana staža u nekoj domaćoj instituciji - pa uvijek radi punom parom. Iako, uz primjetnu nelagodu govori o svojem radu ili "karijeri".
Meritum, posao "u kojemu je sad", "stvar" koju upravo radi, o tome može pričati satima, ali uz metodičku sumnju u aspekte svakog svojeg aktualnog posla. I, naravno, otvoreno govori o nedosegnutim standardima čitavog pogona domaće glazbene proizvodnje, traži način da pridonese u zatečenim uvjetima konteksta scene.
"Kad uronim u tkivo orkestra, kad tražimo onu nit glazbe koju čitav orkestralni organizam ima u sebi, to je to. Tad sam sretan. Nakon toga mogu nakratko odahnuti", kaže Bjelinski. Razgovaramo u njegovoj kući u podnožju Medvednice, grad se ne nazire. Ugodan ostakljeni prostor u kojemu se živi i radi, ležerno na osami. I zašto smo se susreli? "Što ću govoriti o sebi, sve sam već rekao medijima, ne znam...", kaže Bjelinski preliminarno, dok ga ne uvjerimo da nas doista zanima prvi povod razgovoru - novi edukativno-umjetnički program "Od pera do opere" u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu namijenjen djeci, koji je osmislio i ponudio intendantici Dubravki Vrgoč.
Bjelinski godinama surađuje s Hrvatskom glazbenom mladeži, institucijom generacijama poznatom pod ljepšim imenom Muzička omladina, koja obrazuje školsku djecu Hrvatske koncertima klasične glazbe - jednom, dvaput godišnje u zagrebačkoj dvorani Lisinski.
Kako ovo društvo slabo vodi računa o umjetničkom obrazovanju vlastite djece, ispada da Bjelinski velik dio energije ulaže u (ne samo) medijski nevidljivu, neatraktivnu stvar. Što nije njegov problem. "Ne, to je kolektivni problem. Zašto roditeljima ne bi bilo stalo da djeci pokažu ljepotu muzike i svijeta koju poznaju? Zašto je tako teško sistemski doprijeti do školske, vrtićke djece i jednostavno im pružiti priliku da osjete ono što je njihovim roditeljima davno bio, očito, privilegij drukčijeg odgoja i obrazovanja?", retorički pita naš sugovornik.
"U europskim opernim kućama oduvijek postoji poseban odjel koji se bavi samo dječjim programom. Kod nas to nije tako, ali malim koracima možemo, polako, možda, doći i do toga...", kaže Bjelinski, otac triju kćeri, koji je u odrastanju najmlađe shvatio koliko je djeci važan točan, precizan, ali zaigran pristup glazbi.
"Osjetiš potrebu djetetu nešto dati. To sam davno shvatio radeći koncerte s Glazbenom mladeži, ali kad te vlastito dijete uvjeri koliko je njemu dragocjena ta 'predstava' koju zajedno radite doma, prije spavanja za obiteljsku publiku, znaš da isti princip, kao profesionalac, moraš pokušati ponuditi djeci koja će u životu možda tek kojiput vidjeti operu i na njoj zaspati od dosade, kao što sam ja kao klinac zaspao na dvosatnoj operi Muzičke omladine. Poanta je da djeca uđu u opernu kuću, upoznaju ljude kojima je opera sve u životu: poanta je u energiji prostora, ljudi i muzike. A tumačiti djeci bilo što na jednostavan i zanimljiv način - e to je klizak teren, to je bome teško", objašnjava maestro.
Njegov koncept "Od pera do opere", koji je krenuo od 16. studenog u zagrebačkom HNK, okupio je desetogodišnje učenike u foajeu kazališta, gdje su djeca u sat vremena upoznala strukturu i formu opere uz profesionalce koji je "pripremaju".
"Riječ je o radionici u kojoj će djeca u konkretnom prostoru upoznati kako se sklapa scena, kako se stvaraju kostimi, kako teku probe s muzičarima i solistima: a sve uz citate poznatih opera Brittena, Mozarta ili Verdija, koje su djeca negdje već načula. Pa kao što Jamie Oliver radi ručak, djeca će upoznati 'sastojke' opere. I suočiti se s pozornicom, energijom pokreta, glasa i kolektivnog rada ansambla opere", objašnjava Bjelinski i usput malo rezignirano veli da "nije jak u organizaciji", ali ga posebno demotivira inercija domaćih škola, čiji ravnatelji puževim korakom shvaćaju da se za ovakve "projekte" stvarno mogu "samoinicijativno prijaviti, jer je poziv otvoren".
"Ali, hej, znate li kako je komplicirano dovesti djecu u, recimo, zagrebačko nacionalno kazalište usred nastave? Iz Zaprešića, Sigeta ili Dubrave? Pa treba prijevoz, pa dozvola ova i ona, pa gdje je sendvič i sok, pa zašto baš taj dan a ne neki drugi...", nabraja maestro bizarnosti domaćeg sistema osnovnoškolskog obrazovanja, gdje se "unaprijed ništa ne može bez pečata, potpisa, dozvole ili nečega trećeg. A u osnovi potrebno je tek malo dobre volje".
Notorna je istina, pedagoški standardi umjetničkog obrazovanja unazadili su se od 1990-ih nadalje. Generacije odrasle u socijalizmu, poput Bjelinskog, imali su mnogo opušteniji pristup takvim sadržajima: u svakoj je školi, uostalom, dijete moglo naučiti svirati makar tamburicu.
"Da, do 1990-ih je, u usporedbi sa suvremenim standardima umjetnosti namijenjene djeci, kod nas bilo bogatstvo izbora. Ali tu je meni 'rupa' od petnaest, dvadeset godina neposrednog iskustva, jer sam se razvijao u vlastitom profesionalnom smislu. Danas je apsurd da ni u jednom domaćem gradu u kojemu postoji orkestar ne postoji aktivna pedagoška briga, da ne kažem ljubav, muzičara prema dječjem umjetničkom obrazovanju", govori Alan Bjelinski.
Ali naš sugovornik nikako nije tipičan niti prosječan primjer razočaranog odraslog profesionalca. Alan Bjelinski rastao je u glazbeničkoj obitelji, u kući s tri klavira: uz oca Brunu Bjelinskog (1909-1992), jednog od najznačajnijih domaćih skladatelja; majku pijanisticu Ljerku Pleslić- Bjelinski (koja je 50 godina svojeg umjetničkog rada proslavila još 2012.) i starijeg brata Deana, koji je nakon muzičkog obrazovanja (violina, truba) izabrao studij Akademije dramskih umjetnosti i postao filmski snimatelj.
A taj privilegij odrastanja u kreativnoj slobodi, doslovno okružen muzikom, Bjelinski je shvatio tek u zreloj profesionalnoj dobi.
"Nisam toga ranije bio svjestan, ali sad znam da su mi muzičari koje sam u djetinjstvu upoznavao u roditeljskoj kući odredili život. Jer su ti ljudi u svakom, ne samo muzičkom smislu, bili slobodni ljudi. Kod nas se sviralo svaki dan. Bruno je dovodio pjevače, dirigente, čeliste... Sviralo se, ali i puno razgovaralo o muzici. Došao bi Papandopulo. Ili Stjepan Šulek. Ili Rostropovič. Ili Lovro Matačić. Svjetska imena: tko god je bio u Zagrebu, makar u prolazu, došao bi u našu kuću. A moj je otac, kao i cijela njegova generacija skladatelja, pisala rukom: naravno, tko je tad znao za kompjutor?! Ali i da je kompjutor bio tu, siguran sam da bi Bruno i dalje pisao onim svojim pedantnim rukopisom", kaže Alan Bjelinski, koji u kući čuva očev notni opus.
Nastavak na sljedećoj stranici...
