"Kakvu je disciplinu imao…", nastavlja naš sugovornik o ocu, kojeg suvremenici pamte kao rijetko srdačnog profesora i sugovornika. "Bruno se dizao u pet, šest ujutro i odradio svoj kreativni posao do devet, kad bi mami i nama dečkima radio doručak. Onda bi se pripremio za predavanje na Akademiji. Iako, studenti su često predavanja imali kod nas doma ili bi sjeli u šumu i ondje pisali zadaću iz kontrapunkta, ili bi im tata držao predavanja bilo gdje u prirodi", kaže Alan Bjelinski dok prelistavamo obiteljski fotoalbum, energija oca Bjelinskog zrači iz svake poze na ljetovanju, skijanju, obiteljskim šetnjama ili u razgovoru s prijateljima muzičarima.
"Bio je, zapravo, nevjerojatan tip. I takav svaki dan. Asketa. Ujutro tuširanje hladnom vodom, onda sklekovi. Još ga čujem kako nam govori: 'Ajmo, dečki, ajmo!'. Ni jedna pljuga ni jedna cuga. Svake nedjelje bi, ipak, popio jedno pivo Tomislav. To je sve. Ali njegov asketizam je bio ležeran i promišljen, nikoga nije time opterećivao, znao je sve pretvoriti u igru", smije se sin Bjelinski u dimu svoje cigarete.
Bruno Bjelinski je židovskog podrijetla, "originalno" prezime je Weiss, što još samo enciklopedije bilježe. "Ne znam kad je promijenio prezime. Za prezime Weiss uopće ne znam", kratko će naš sugovornik. "Moj je otac ostao bez mame kad je imao godinu dana, odgojila ga je baka.
A kako su živjeli na Zrinjevcu, gdje je svake nedjelje nastupao pleh-orkestar, njega je to strašno uzbudilo. Pričao mi je, magarci su nosili neke bubnjeve, to mu je bilo gala! I tako je zavolio muziku. Bio je početak Prvog svjetskog rata, u njegovim formativnim godinama. Ali se znalo: muzika je 'niškoristi' za ozbiljne građane. Tako mu je otac rekao: 'Brunči, čuj, muziku si zaboravi, od toga ne buš živel. Odi ti na pravo'. Klasika. Pa je Bruno lijepo završio pravo. I doktorirao, pa došao ocu i rekao: 'Evo, diploma je tu, ali ja ne bum više ovo'. Tad je već studirao na Muzičkoj akademiji", prepričava obiteljsku povijest Alan Bjelinski.
Naravno, tijekom Drugog svjetskog rata Bruno Bjelinski nije mogao ostati u Zagrebu. "Bio je najprije u jugoslavenskoj vojsci, koja je brzo propala, a zatim s partizanima na Visu. Ali nije se borio: bio je ondje da bi preživio. Tito je bio ondje, pa je Bruno nakon rata s ostalim umjetnicima koji su se 'sklonili' ubrzo dobio priliku nastaviti svoj posao. Najprije u Splitu, pa se polako vratio doma, u Zagreb, i na Akademiju kao predavač", govori nam mlađi Bjelinski.
Anegdote su žive i danas među novim generacijama studenata muzike, prepričavaju se "predavanja u prirodi" i peripatetičke šetnje profesora Bjelinskog sa svojom klasom.
"Da netko danas studente odvede na Cmrok da pišu polifoniju, proglasili bi ga luđakom! A studenti su obožavali mog starog", glasno razmišlja naš sugovornik, prekidamo ga neugodnijom činjenicom. Nevjerojatno sporom "recepcijom" djela domaćih kompozitora. Opus Brune Bjelinskog, koji je pozamašan i žanrovski intrigantan bez ikakve sumnje, jedva dopire do domaćih koncertnih i kazališnih prostora.
"Da, taj nepostojeći odnos prema vlastitoj baštini... Tužna i umorna činjenica", kaže Bjelinski, pada nam na pamet da je balet "Petar Pan" Brune Bjelinskog prije dvije godine postavljen u zagrebačkom HNK. Ne sjećamo se ranijeg datuma...
"E da, posljednji put je igrao u HNK 1976.! Prije četrdeset godina. Došla je, očito, nova generacija koja nema pojma da je Bruno Bjelinski napravio i balet 'Pinokio' i 'Mačak u čizmama'. Ili operu 'Pčelica Maja', koja je u Grazu igrala posljednjih nekoliko godina. U Beču su 'Petar Pan' i 'Pinokio' bili dijelom repertoara godinama", nabraja Alan Bjelinski. Mogli bismo samo rezignirano šutjeti, došli smo do zida teških tema na koje, kaže naš sugovornik, "ne možemo utjecati baš nikako".
"Ne možeš nešto gurati, jer ispada da je samo tebi stalo." Umjesto rezignacije, pokušavamo sugovornika "prebaciti" na teren vlastite biografije. A tu je škrt. "Što da kažem... Nakon klasičnog obrazovanja došao mi je 'zov popa'. Svako bi muzičarsko dijete htjelo biti u nekom bendu. Pa i ja. Moji su frendovi već imali neke bendove i pozvali me. Ali sam brzo shvatio da oni uopće pojma nemaju što je harmonija... Pa je bilo: 'Budemo nekaj, imamo pjesmu, imamo lidera'. Sviralo se u 'ska' ritmu, malo sam slušao jazz, nije me se baš primilo. Onda Muzička akademija, pa vojska koju sam služio na Visu", nabraja gotovo mehanički. Svirao je u mnogim domaćim bendovima, malo u Filmu, najviše u Aerodromu s Juricom Pađenom, u vrijeme hita "Fratello".
"U dvije godine sam s Aerodromom napravio više od sto koncerata. I bio dirigent na posljednjoj Jugoviziji, kad je Tajči pobijedila s 'Hajde da ludujemo ove noći'. To mi je bio dirigentski debi. S dvadeset godina, kad sam upoznao sve jugoslavenske dirigente zabavne muzike. Sve se to meni zavrtjelo vrlo brzo. A gledajući, ovako generacijski, imali smo u bivšoj Jugoslaviji neku čudnu dimenziju događaja svijeta: kao da smo sve mogli, a opet...", razmišlja Bjelinski, koji se sa zabavno-estradnog podija često spretno premještao prema komornoj, "klasičarskoj" muzici, da bi, ipak, čitav svijet proputovao kao dirigent na koncertima Olivera Dragojevića.
"Nisam čovjek koji juri za karijerom, ali sam s Oliverom doista vidio svijeta. I nastupao u najboljim koncertnim dvoranama", kaže on koji je napravio, aranžirao, čitav Oliverov "orkestralni" opus. A danas se, priznaje, "sve više okreće klasici".
"To te naprosto obilježi. Ona muzika koja te formira u nježnim godinama, takvoj se vratiš: ovako ili onako. Zato muziku želim približiti djeci", kratko kaže Bjelinski. I poluglasno dodaje, kao kodu razgovoru: "Veliki svjetski dirigenti imaju vlastitih pet asistenata koji pripremaju koncert, a oni dođu samo na 'šlag', na onaj zadnji termin izvedbe. Ali ja volim timski rad. U muzici su važni ljudi, njihova suigra. Muzika je igra, a muzičari imaju misiju: da dovedu muziku zajednici kojoj pripadaju", zaključuje Alan Bjelinski.
