Usred Drugoga svjetskog rata, u subotu 13. lipnja 1942. - u trenucima kad je Rommelov Afrika Korps kod Tobruka ostvarivao jednu od svojih najvećih pobjeda nad britanskim snagama u sjevernoj Africi - u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) u Zagrebu praizvedena je opera “Sunčanica” Borisa Papandopula. U naslovnoj je ulozi nastupila tada 21-godišnja Srebrenka Jurinac, buduća sopranistica svjetskoga glasa, Vezira je pjevao iskusni tenor Josip Gostič, Ljubdraga mladi Tomislav Neralić, a baletni ansambl predvodili su Ana Roje i Oskar Harmoš. Režiju je potpisao Branko Gavella, dok je orkestrom ravnao sam skladatelj Papandopulo: u središnjoj hrvatskoj kazališnoj kući, usred ratnih strahota, okupio se te večeri doista crème de la crème tadašnje hrvatske umjetničke scene. Novine su zabilježile oduševljenje razdragane publike u kojoj se, u svečanoj loži okružen najbližim suradnicima, nalazio i poglavnik Ante Pavelić. Ne možemo znati o čemu je tih večernjih sati razmišljao Boris Papandopulo dok je, leđima okrenut gledalištu, okretao stranice svoje partiture i dirigirao orkestrom. Ipak, vjerojatno nećemo pogriješiti ako pretpostavimo da se u potpunosti predao svojoj glazbi - jer glazba je za njega bila sam život. Politika ga nikada nije osobito zanimala. Njegovo kozmopolitsko obiteljsko podrijetlo, široko i raznoliko obrazovanje, društveni krugovi u kojima se kretao, kao i temperament vječnog dječaka zaljubljenog u glazbu, dobro društvo, zabavu i lijepe žene, držali su ga podalje od dnevnih ideoloških sukoba. Papandopulo je čitav život provodio u prostoru umjetnosti, svijetu partitura i glazbenih pozornica, u sferama koje su se nalazile daleko iznad politike i njezinih prizemnih obračuna.
Za radio - odnosno krugoval - priredio je i snimio niz opernih djela i simfonija, te je čitavo vrijeme vrijedno skladao glazbu, između ostaloga i za dva filma Oktavijana Miletića, dokumentarni ‘Barok u Hrvatskoj’ (prizor iz filma) iz 1942. i prvi hrvatski dugometražni igrani film ‘Lisinski’ iz 1944. godine
Što ne znači da se politika nije bavila njime. Zbog sumnje u djelomično židovsko podrijetlo njegovih rusko-grčkih predaka, Papandopulo je prema strogim rasnim zakonima NDH mogao lako završiti u nekom logoru. No, zbog ogromnog ugleda u glazbenim krugovima i korisnosti za nejaku državu, ti se mogući tragovi nisu dalje istraživali. Tijekom čitavog postojanja NDH bio je zaštićeni državni umjetnik. Kao dirigent i ravnatelj Opere zagrebačkog HNK-a, dirigent Simfonijskog orkestra i ravnatelj zbora Hrvatskog krugovala, Papandopulo je bio vrlo aktivan sudionik glazbenog života tadašnjeg Zagreba i Hrvatske, redovito nastupajući s orkestrom i zborom. Za radio - odnosno krugoval - priredio je i snimio niz opernih djela i simfonija, te je čitavo vrijeme vrijedno skladao glazbu, između ostaloga i za dva filma Oktavijana Miletića, dokumentarni “Barok u Hrvatskoj” iz 1942. i prvi hrvatski dugometražni igrani film “Lisinski” iz 1944. godine. Također je objavio niz tekstova glazbene tematike u tadašnjem hrvatskom tisku, u listovima Hrvatska pozornica, Spremnost i Nova Hrvatska. Postoje i navodi o njegovim gostovanjima u Reichu: u Beču je nastupio sa zborom Hrvatskog krugovala 1944., a u Berlinu se - prema svjedočenju njegove treće supruge Zdenke - “nakon dirigentskog nastupa 1945., u vrijeme bombardiranja toga grada, vratio u hotel i našao spaljenu sobu; ostao je samo okvir vrata”.
Istodobno je zadržao svoju ljudskost: prema zapisima u dnevnicima Diane Budisavljević i svjedočanstvima suvremenika, svoj je položaj koristio kako bi intervenirao za kolege glazbenike i prijatelje koji su bili u nemilosti ustaškog režima. To mu, međutim, nakon završetka rata i dolaska nove narodne vlasti nije puno pomoglo, ili ipak jest. Kao aktivni sudionik kulturnog života tijekom NDH, Papandopulo je izveden pred sud časti Udruženja kompozitora Hrvatske pod optužbom da je surađivao s okupatorom. Kad su ga pitali zašto nije otišao u partizane, on im je u svom stilu odgovorio da su mu trebali ‘prišapnuti’ gdje se okupljaju pa bi on svakako bio došao. Ishod postupka bila je relativno blaga kazna zabrane javnog nastupanja u trajanju od šest mjeseci. Suočen s takvom situacijom, odlučio je potražiti posve drugačiji posao i zaposlio se kao vozač kamiona. Mnogi bi takav zaokret smatrali neprimjerenim za afirmiranog skladatelja i dirigenta, no njemu to nije predstavljalo nikakvo poniženje. Naprotiv, razdoblje provedeno za volanom doživljavao je kao dobrodošao predah od obveza, a putovanja kroz dalmatinske i ličke krajolike ostala su mu u sjećanju kao jedno od vedrijih poglavlja njegova života. Skladatelj, dirigent, glazbeni pedagog i publicist, plodan autor više od 440 glazbenih djela različitih žanrova, Boris Konstantinovič Papandopulo jedan je od nekolicine najvažnijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća, i protagonist jedne od najzanimljivijih hrvatskih biografija uopće. Rođen je prije točno 120 godina - 25. veljače 1906. godine - u malom njemačkom gradiću Bad Honnefu na rijeci Rajni, no njegovo je rođenje proslavljeno tisućama kilometara dalje, na dalekom Kavkazu. U ruskom gradu Stavropolju održana je golema svenarodna procesija u njegovu čast, a lokalne plemenske poglavice donosile su darove: između ostaloga i darovnicu grada Stavropolja, čime je mali Boris postao nesuđeni barun i vlasnik grada koji danas broji gotovo pola milijuna stanovnika.
Ovakva neobična sudbina proizašla je iz njegova impresivnog obiteljskog podrijetla. Njegov otac, Konstantin Papandopulo - prezime Papandopulo zapravo je grčkog podrijetla: obiteljski preci bili su grčki emigranti u Odesi koji su se temeljito rusificirali i iz prezimena izbacili zadnje slovo ‘s’ - pripadao je najvišem ruskom plemstvu i bio je duboko odan Carstvu. Borisov djed bio je ruski plemenitaš kojemu je car Aleksandar, u znak zahvalnosti za gušenje ustanka na nemirnom Kavkazu, darovao čin guvernera i simbolični feud - cijeli grad Stavropolj. Borisova majka bila je legendarna hrvatska operna pjevačica Maja Strozzi, žena koju je Thomas Mann proglasio najljepšim sopranom obiju hemisfera. Susret Borisovih roditelja bio je dramatičan i sudbonosan. Naime, Konstantin se početkom 20. stoljeća teško razbolio od tuberkuloze te je otputovao u sanatorij kod Wiesbadena, gdje je istodobno na oporavak stigla i Maja Strozzi koja je u Wiesbadenu imala angažman kao solistica u operi. Upoznali su se u tom lječilišnom ozračju, zaljubili i vjenčali 1905. godine: da se Konstantin nije razbolio i otišao u Njemačku, Boris se nikada ne bi ni bio rodio. Obitelj je otišla živjeti u Rusiju, no Konstantin je umro kada su Borisu bile samo dvije godine. Maja Strozzi se nakon njegove smrti nije željela zadržavati u Stavropolju te se s malim djetetom vratila u srednju Europu, prvo u Graz, a potom se 1910. godine trajno doselila u Zagreb gdje je bila njezina obitelj. Borisovo odrastanje bilo je neraskidivo povezano s umjetnošću. Njegova baka bila je slavna glumica Marija Ružička Strozzi, koju su u Parizu nazivali najvećom tragetkinjom slavenskog juga. O njoj kruži bizarna apokrifna anegdota: tijekom karijere rodila je osmero djece, a jednom je u pauzi predstave tražila da joj skinu korzet, rodila dijete i potom nastavila s nastupom. Borisov ujak bio je svestrani glumac i redatelj Tito Strozzi, a u njihovu domu na zagrebačkom Gornjem gradu stalno je boravila tadašnja intelektualna i umjetnička elita. Dolazio je i obiteljski prijatelj, slavni skladatelj Igor Stravinski.
On je bio opčinjen Borisovom majkom Majom, često je posjećivao Zagreb i čak joj je posvetio tri skladbe. Uglavnom, mali je Boris odrastao u obitelji čija je tradicija bila tijesno povezana s glazbom i kazalištem, što mu je omogućilo da glazbu zavoli od najranije mladosti. Njegov očuh, Bela Pečić, također je bio plemić koji je napustio obiteljski ljekarnički posao kako bi postao pijanist svojoj supruzi Maji, a pisao je i libreta za Borisova rana djela.
Ipak, Papandopulovo formalno obrazovanje nije krenulo najbolje. Klavir je počeo učiti privatno sa šest godina, no s 12 ili 13 godina odustao je jer ga je profesor tukao po prstima. Tada ga je više zanimao film; gledajući nijeme filmove u kinu, uzrujavao bi se zbog loše glazbene pratnje, pa bi posuđivao note i sam svirao kod kuće. Kasnije je ipak nastavio učenje kod profesorice Antonije Geiger-Eichhorn i upisao Konzervatorij u Zagrebu. Isprva nije imao namjeru skladati, smatrajući da za to nema dara, no njegov profesor Blagoje Bersa inzistirao je na tome da budući dirigent mora znati konstruirati djela kako bi ih bolje interpretirao. Papandopulo je jednom prilikom izjavio da se zaslugom profesora Berse u njemu “probudio kompozitor”.
Studij dirigiranja nastavio je u Beču kod Dirka Focka, gdje je primljen zahvaljujući pismu preporuke koje je napisao Stravinski. Svoj je prvi javni nastup imao sa samo dvije godine, kada je na sceni glumio sina svoje majke u operi “Madame Butterfly”. Međutim, njegov pravi umjetnički početak veže se uz nastup u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, kada mu je bilo 18 godina. Tada je prvi put javno nastupio kao dirigent, ali i kao skladatelj, dirigirajući svoju skladbu “Svatovske pjesme”, što se smatra njegovim prvim značajnijim djelom.
Nakon što je 1929. godine diplomirao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, Papandopulo je odmah počeo raditi punom parom. Preuzeo je vođenje pjevačkog društva “Kolo” i dirigiranje orkestrom Hrvatskog glazbenog zavoda, a usput je pisao oštre glazbene kritike i tematske članke za list Novosti. Razočaran što nije uspijevao dobiti angažman u zagrebačkom HNK-u, 1935. godine odlučio se preseliti u Split. Taj mu je period bio jedan od najljepših u životu. Radio je kao profesor, a budući da tada nije bilo magnetofona, hodao je uokolo i po sluhu bilježio dalmatinske pučke napjeve kako bi ih spasio od zaborava. Iz tog je rada nastalo i njegovo remek-djelo, oratorij “Muka Gospodina našega Isukrsta”. U Zagreb se vratio 1938. godine, a 1940., neposredno prije početka rata, ostvario je svoj san i postao dirigent Opere HNK-a.
Borisov ujak bio je svestrani glumac i redatelj Tito Strozzi (Strozzi na fotografiji s obitelji), a u njihovu domu na zagrebačkom Gornjem gradu stalno je boravila tadašnja intelektualna i umjetnička elita. Dolazio je i obiteljski prijatelj, slavni skladatelj Igor Stravinski
Kao što smo već spomenuli, Papandopulo je nakon završetka Drugog svjetskog rata dobio zabranu djelovanja pod vlastitim imenom na šest mjeseci. U tom razdoblju anonimnosti radio je na radiju kao dirigent, te je jedno vrijeme upravljao kamionom od pet tona razvozeći diljem zemlje UNRA-inu pomoć. Kasnije se tih dana sjećao s nostalgijom: jedino ga je ljutilo što kamion troši više ulja nego dizela. Čim mu je kazna istekla, 1946. godine preuzeo je Operu u Rijeci, a potom je 1949. otišao u Sarajevo gdje je doslovno ni iz čega pokrenuo operu i balet. Njegov ljubavni i obiteljski život također se nije uklapao u standardne obrasce. Bio je čovjek kojega su žene obožavale, a on im je tu ljubav uzvraćao istom mjerom. Premda je kroz njegov život prošlo puno važnih žena, u brak je stupio tri puta.
Njegova prva supruga bila je Mira Frol - ljepotica koja je pjevala u zboru - s kojom je 1938. godine u Splitu dobio svog najstarijeg sina Damira. Njih su dvoje prije Damira imali i blizance, no oni su preminuli ubrzo nakon poroda.
S Vilmom, također zboristicom u riječkom kazalištu, imao je kratku vezu u kojoj se rodio njegov drugi sin Davor. Godine 1946. Papandopulo se oženio s Bugarkom Janom Pulevom, opernom prvakinjom koju je upoznao u Rijeci. Jana je bila fascinantna i iznimno obrazovana žena, kći bogatog vlasnika mlinova koja se školovala u Muenchenu i Milanu, diplomirala arheologiju i filozofiju te govorila sedam ili osam jezika. Ipak, nikad nije savršeno ovladala hrvatskim pa se u obitelji Papandopulo kod kuće razgovaralo na njemačkom. S Janom je Papandopulo 1950. godine dobio kćer Maju, kasnije poznatu glazbenu producenticu i čuvaricu očeve ostavštine. Papandopulo je obožavao Janu - za nju je napisao operu i brojne druge skladbe - no sredinom pedesetih plamen ljubavi počeo se gasiti, a maestru se dogodila nova ljubav. U riječkom kazalištu upoznao je šarmantnu 23-godišnju balerinu Zdenku Jakoplić. Tada je bio muškarac u naponu snage, zgodan i slavan, no ipak mu je trebalo dosta truda da osvoji srce 27 godina mlađe djevojke.
Usred Drugoga svjetskog rata, u subotu 13. lipnja 1942. - u trenucima kad je Rommelov Afrika Korps kod Tobruka ostvarivao jednu od svojih najvećih pobjeda nad britanskim snagama u sjevernoj Africi - u Hrvatskom državnom kazalištu (današnji HNK) u Zagrebu praizvedena je opera ‘Sunčanica’ Borisa Papandopula. Novine su zabilježile oduševljenje razdragane publike u kojoj se, u svečanoj loži okružen najbližim suradnicima, nalazio i poglavnik Ante Pavelić. Na fotografiji je Pavelić u loži kazališta
Jednom je prilikom upao u kuću njezine majke s bocom vina pod rukom, a ključan trenutak njihove romanse dogodio se tijekom gostovanja na otoku Rabu. Cijeli je tjedan padala kiša, a Papandopulo je, kako bi impresionirao Zdenku, čitav baletni ansambl danima častio i vodio po restoranima. Njihova je priča dobila nevjerojatan obrat kada je Zdenka slomila nogu, što je značilo kraj njezine baletne karijere. Papandopulo ju je poveo u Zagreb, ali ona, ponosna i neovisna, nije mogla podnijeti da je on uzdržava. Spakirala je kofere i otišla u Njemačku, u Bavarsku, gdje je postala - striptizeta. Papandopulo s tim nije imao nikakvih problema, naprotiv: s ponosom je to pričao po cijelom Zagrebu. Kad bi ga pitali o tome, samo bi odmahnuo rukom i rekao: “Pa kaj? Ak je nekaj lepo, zakaj to skrivati?”. Neobičan par godinama je održavao vezu na daljinu: on bi sjeo u vlak za Bavarsku, a umjesto da drijema, cijelim bi putem zapisivao note. Kad bi stigao kod nje, već bi imao gotovu cijelu novu kompoziciju. Vjenčali su se početkom sedamdesetih i ostali zajedno do kraja njegova života. Godine 1974. kupili su kuću u Tribunju, i taj mali dalmatinski gradić postao je Papandopulovo utočište i najveća inspiracija. Iako je imao otvorene pozive za stalne angažmane u raznim gradovima, on bi profesionalno odradio posao i uvijek se vraćao u svoj Tribunj. Tamo je uživao u društvu - kako je jednom rekao - ‘komunikativnih i dobrodušnih domaćih ljudi’, a mještani su se sjećali kako bi se rano budio i odmah počeo ‘lupati po klaviru’. Upravo je u Tribunju napisao više od trećine svog opusa.
A njegov je opus svakako jedan od najopsežnijih i najvažnijih u povijesti hrvatske klasične glazbe. S nevjerojatnih gotovo 440 skladbi, Papandopulo je ostavio neizbrisiv trag, a njegova su djela osvajala hrvatske, jugoslavenske i europske pozornice. Nakon što je tijekom školovanja napisao svoju prvu kompoziciju, “In petto degli amanti” za sopran i komorni orkestar, njegov javni umjetnički put, kao što smo već spomenuli, započeo je sa samo 18 godina u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, gdje je s velikim uspjehom dirigirao svoju prvu važnu skladbu “Svatovske pjesme”. U ranoj mladosti napisao je i balet-pantomimu “Zlato”, za koji je dramaturšku ideju dao njegov očuh Bela Pečić, a svjetski uspjeh doživio je već 1928. godine u bečkom Musikvereinu s kantatom “Laudamus”. Bečka kritika bila je oduševljena mladim kompozitorom iz Hrvatske, a tisak je o njemu pisao kao o egzotičnom ‘posljednjem guverneru Kavkaza’. Četverogodišnji boravak u Splitu, krajem tridesetih godina, bio mu je jedan od najproduktivnijih u glazbenom smislu. Inspiriran dalmatinskom pučkom glazbenom baštinom, koju je bilježio po sluhu putujući po čitavoj regiji, napisao je svoje možda i najvažnije djelo, a cappella oratorij “Muka Gospodina našega Isuskrsta”. U tom je razdoblju skladao pučki obred “Dodolice”, “Hrvatsku misu” i “Sinfoniettu za gudače”, te dvije od svojih osam opera, “Sunčanicu” i “Amfitrion”. Nakon rata, inspiriran talentom svoje supruge Jane, napisao je operu “Rona” i “Čakavsku suitu”, dok je u Sarajevu 1949. godine skladao balet “Žetvu”.
Jedno od njegovih najintrigantnijih djela je opera “Madame Buffault” iz 1971. godine. Riječ je o remek-djelu koje je napisao na nadrealistički libreto Paula Strucka s namjerom da ga postavi u nekoj od velikih njemačkih opernih kuća, no to tada nije uspjelo jer se opera smatrala nedovoljno avangardnom za tadašnje trendove. Kao i mnoga druga Papandopulova djela koja su ostala po privatnim ostavštinama ili arhivima čekajući prvo uprizorenje - neka su i nepovratno izgubljena - ova je glazbena parodija desetljećima čekala na praizvedbu, koja se napokon dogodila 18. travnja 2015. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Pod vodstvom dirigenta Mladena Tarbuka i redateljice Dore Ruždjak Podolski - u opsežnoj produkciji umjetničkih akademija Sveučilišta u Zagrebu - ova ‘fantastična opera’ izvedena je kao scensko djelo u četiri slike. Njezino je otkrivanje omogućilo muzikolozima i publici da napokon upoznaju ovaj dio Papandopulova bogatog i dugo neistraženog opusa, koji uključuje i duhovite glazbene ‘ispade’ poput djela “Prosvjed jedne koze” i “Jarčeve serenade”. Iz kasnijeg razdoblja njegove karijere izdvajaju se poetsko-glazbena vizija “Credo”, “Osorski requiem”, “Podnevna simfonija” i kantata “Himna suncu”.
Boris Papandopulo preminuo je 16. listopada 1991. godine u Zagrebu nakon duge bolesti, a pokopan je u Opatiji uz svoju majku Maju Strozzi. Bio je neumoran radnik. Budio bi se sa suncem, sjedao za klavir i skladao izravno na partituru do ručka. Svi ga se sjećaju kao blagog čovjeka koji gotovo nikada ne bi povisio glas. Oko sebe bi širio pozitivnu energiju, vedrinu i optimizam. Vjerovao je u sudbinu - čitavog je života govorio: “Kak mora biti, tak će i biti!”
