"Divili smo mu se kao partizanu, ustaši i kriminalcu"

Donosimo vam feljton o Ivi Gregureviću u kojem u četiri nastavka otkrivamo njegove tajne, strasti, ljubavi i želje. 

Štivičić, i sam veliki autor, primijetio je kako su Gregureviću od početka ležale uloge "dvojnog registra, gotovo negativnog, sa snažnim nabojem, žestinom u sebi". Gregurević mu je rekao da prilikom odabira uloga o tome ne razmišlja puno.

- Niti razmišljam o žanru, niti ga biram, niti razmišljam o tipskim ulogama. Najvažnije mi je kako je to napisano. To je najvažnje za jednu ulogu, a poznato je da glumci više vole igrati negativce jer su te uloge često bolje dramaturški sročene, bolje napisane.

U "Svlačionici" Roberta Knjaza pokojni Željko Malnar - još jedan prerano otišli kralj scene - plastično je izrazio Gregurevićev "registar".

- Divio sam mu se još kao omladinac, kad je Ivo, kao partizan, zarobio čitave čete Nijemaca - i ne samo da ih je zarobio, nego ih je i mučio" - rekao je Malnar i nastavio: "Ne znam u kojem je to filmu bilo. Poslije smo mu se divili kao ustaši, a u zadnje vrijeme divimo mu se i kao kriminalcu. Ivo je pokazao da kad je netko veliki glumac, nema veze što glumi."

- Malo je komplicirano to objasniti. Ne mogu objasniti kako se sprema uloga, kad bi to glumci mogli objasniti onda to ne bi bilo ni zanimljivo - rekao je na to Ivo.

- Sean Connery i on su postigli najviše uspjeha u tome - dodao je predsjednik Peščenice pa onda, na Knjazovo pitanje o Gregurevićevim mamana, rekao: "Gregurević vuče traume iz djetinjstva jer je mali, a nije baš ni lijep. Kao ja".

Privatna arhiva/PIXSELL

Gregurević mu je odgovorio jednako duhovito: "Malnar je ružan, a njegova visina još potencira tu nezgrapnost".

Ljepota, ljubav, karizma... Žene su obožavale Gregurevića ništa manje nego on njih, no on je svoj privatni život držao pod ključem. Nikad nije govorio o svojim ljubavima, ženama, romansama, "a bilo je toga, bilo" kako kaže stih.

- Ženi je vrlo teško da osvoji Ivu. Za to joj treba i više od pet minuta. Nažalost, to mu se dešava čitav život. Ali nadam se da će, kad dođe u zrele godine i kritički se okrene prema svom životu, naći to svoje drugo ja koje svi mi tražimo čitav život, drugu mamu - rekao je Malnar.

Iz Gregurevića je bilo teško, ili nemoguće, iscijediti bilo koji podatak te vrste. Na pitanje "Što je za tebe ljubav?", odgovorio je: "To je razlog zbog kojeg čovjek živi. To je nešto najljepše u životu". Ali nikad nije pričao o svojem braku s Dubravkom Ostojić ili vezi s Dolores Lambašom, što je - po naravi stvari - najviše zanimalo takozvanu širu javnost.

Ivo Gregurević bio je, općenito, vrlo škrt na riječima: katkad se stjecao dojam da je "čovjek bez treće rečenice". Možda je i to razlog što je izbjegavao intervjue, odnosno naplaćivao ih - čini se da je to bila njegova obrana od medija, obrana privatnosti, obrana nerječitosti. Govorio je malo, ali je govorio dobro, promišljeno, mudro i zainteresirano. Gregurević nije bio rutiner - ni života ni svojeg posla. Bio je strastven u svemu što je radio. I beskonačnmo iskren, kad bi se otvorio. 

''Kakve ljudske osobine mora imati glumac'' upitao ga je Robert Knjaz.

''Osobine, ljudske? Ovako: posesivan, zavidan, tašt i narcisoidan, to ti je."A vrline?"

''Pa to su ti i vrline, kako ćeš glumiti ako nisi zaivdan? Zavidim svakom mom kolegi ako napravi dobru ulogu. Zavidim mu od ljepote, to je druga vrsta zavisti."

"Što bi mogao raditi osim glumačkog posla?"

"Ništa, jer ništa drugo ne znam raditi. Kad bih se ponovo rodio, bio bih ribar. Kila ribe, petsto kuna, čovječe..."

Knjaz: "Jesi kad zavirio u čašicu?"

Gregurević: "Molim?"

"Jesi kad zavirio u čašicu?"

"Nikad. Pređo (Vušović) zna. Svi misle, glumci piju. Bez veze. Ovdje se

ostavlja ambalaža (pokazuje na kavanski stol pun praznih flaša piva), a mi smo tu slučajno sjeli."

Knjaz: "Što mislite o štrajku u Badelu?"

Danko Ljuština: "On je spomeničar Badela."

Knjaz: "Što bi Gregurević mogao biti još osim glumca?"

Ljuština: "Seljak."

Gregurević: "Točno."

O svojim velikim ulogama također nije govorio puno.

''Glumac, čim pročita tekst, zna što mu je jasno, a što ne, što ga privlači, a što odbija. Iako je to teško objasniti kako glumac napravi lik - jer formule nema i to te nitko ne može naučiti ni na jednoj školi, postoji neki fenomen koji ne posjeduje svatko - ali to je sreća, jer bi se svi mogli baviti s time što se zove umjetnost, a ovo što se može naučiti na akademijama su tehničke stvari koje glumcu pomažu praviti ulogu, ali glumca nikad nitko nije načio glumiti niti će. Veliki redatelji, ipak, pripomažu glumcu." 

Privatna arhiva/PIXSELL

"To je zgodna scena", rekao je Štivičiću.

"Prije snimanja Vrdoljak mi je rekao da se ošišam i, naravno, ja se nisam ošišao do kraja. Dođem do njega, a on veli: 'Još, još'. Ošišam se još malo, dođem opet pred njega, a on veli: 'Ne, ne, to se mora obrijati'. To je lijepa scena, zahvaljujući naravno i Borisu Dvorniku, a najviše, naravno, Marinkoviću."

Ta je scena bila čudo jer je Boris Dvornik skinuo samodopadnog starojugoslavenskog oficira upravo briljantno. On je tamo bio gosn major, a ne Boris Dvornik, kao što je i Gregurević bio genijalni Krele, pametni čovjek s dva semestra kemije, koji u lakrdijanju nalazi spas od opasne okoline u kojoj se upravo pomalja kanibalizam Drugog svjetskog rata. U toj je sceni savršen - duhoviti dijalog je spojen s kongenijalnom glumom, koja, kad se danas pažljivije pogleda, ima elemenata nijemoga filma, slapstick komedije. 

Nakon što mu Krele u perfektnom performansu jedini u četi ispravno odgovori kako se snalazi u mađarskoj šumi ( po mahovini), major, Dvornik, ogorčeno pita:

- Je li, a ko te nazvao idiotom, majku mu blesavu?

- Kreletom, gosn majore - odgovara spremno Gregurević pa dodaje pomirljvo: "Al, znate, to je više onako, od šale"...

- Nema tu šale. Nije ovo cirkus. A onaj podnarednik, dopašće mi šaka! - urliče Dvornik.

- Nisam ja reko ništa, gosn' majore...

- Ćut! Sve ja znam. Najbolje momke mi zeza. 

Tu scenu možete gledati jednom, drugi put, treći, peti, sedmi - i ona je uvijek genijalna i uvijek joj se smijete. To je alkemija umjetnosti, ono neizrecivo.

Gregurević nakon te scene pripovijeda Frani Lasiću - novajliji na filmu, sjajnom koliko i hrabrom otkriću Antuna Vrdoljaka - što je sve radio u životu (dva semestra kemije, brod, šleper, rezervni klovn, ponekad uskakao u program, biljeter itd.), a onda dodaje: "Radio sam sve to. Ali to je ništa. Ljubav. Ljubav je bila moja katastrofa"...

- Tužan sam kad sad gledam njegove scene u 'Generalu' - rekao nam je Tonči Vrdoljak nakon vijesti o njegovoj smrti.

- Teško je to u ovim trenucima montirati, a znaš da više nije s nama. Što ti je sudbina! Počeo je i završio u mojim filmovima. A nije još trebao otići. 

Mlad čovjek, 21 godinu mlađi od mene. Strašno je to. Šok! Ivo je istodobno 1977. snimao 'Ne naginji se van' Bogdana Žižića i moju 'Mećavu'. Već tad je bio odličan glumac. Pamtit ću ga kao izuzetnog profesionalca, velikana koji je igrao u gotovo svim mojim filmovima i serijama. Ništa mu nije bilo teško, nema te scene koju bi Ivo odbio, svakom je liku pristupao jednako profesionalno. Prije svega, pamtit ću ga kao bliskog i vrlo iskrenog, dragog prijatelja. 

Prijateljstvo je Gregureviću puno značilo. Opisujući prijatelja iz djetinjstva, Pjera, Peru Džoića, rekao je: "Pjer je vrlo zanimljiva, karizmatična osoba. Puno smo toga zajedno prošli u djetinjstvu. Te naše igre su vjerojatno veliki dio razloga zašto se ja bavim ovim poslom, kojim se bavim. Odličan je glumac, dobro je igrau u mojim, odnosno našim filmovina koje smo zajedno 'radili' u djetinjstvu. Bilo nas je šest do sedam, to je bilo nešto najljepše u mom životu, i mislim da mi taj dio djetinjstva daje snagu i inspiraciju za ovo čime se i danas bavim. Bile su to najljepše igre, najljepša druženja, najiskrenija".

Screenshot

Gregurevićevi likovi uvijek kipte emergijom, oni pršte od nje - to su lole, bećari, bekrije, kondotjeri glumišta. Iako se Gregurević u Jugoslaviji silno proslavio glumeći Netijaka Špiri Guberini, priprostog vlaškog momka koji životnu šansu vidi u tome da u Splitu postane škovacin, uloga u Grlićevu "Čarugi" učvrstila je njegov status glumačke legende - opakog, hrabrog momka koji pljačka bogate, daje siromašnima, a ne prašta ljepoticama. Antologijska je scena s Enom Begović.

Odjeven i maskiran kao Lenjin, od Ene dobija šamar, a on joj vraća.

Ena Begović (plačući, dok je on razodijeva):

- Ne znam što si uopće našao na meni

Gregurević: "Pereš se, čista si, jebi ga"...

U "Čarugi" je Gregurević ostvario i dojmljivu žensku ulogu Snaše. 

"Čarugu smo svi skupa zdušno radili, cijela ekipa. Šteta je što se kod nas snima malo filmova tog žanra. Jer glumci najviše vole igrati takve role u takvim fimovima. Cijela ekipa je bila oduševljena i scenarijem i načinom rada. Kad me Rajko Grlić nazvao i dao mi scenarij, nije mi rekao koju ću ulogu igrati. Bilo je nekoliko kombinacija, no kad sam pročitao scenarij, rekao sam mu da ću igrati jedino Čarugu. To je i presudilo da igram glavnu ulogu."

"Gregurević je čovjek čija se kreativna sonda zarila duboko u zemlju izvlačeći iz nje likove duboke i potresne istinitosti - od Šovagovićeva 'Sokola (koji) ga nije volio', preko Šmitova 'Đuke Begovića' do Čaruge", kaže Štivičić.

Gregurević je u dogovoru s Grlićem osmislio scenu u kojoj se Čaruga, pod vješalima, smije.

"E, sad, jel to zbog straha ili čega drugog, ne znam. Film je premijerno prikazan u nezgodno doba. Ponekad sam, za ovoga rata, odlazio u Slavoniju. Jednom sam bio u nekom podrumu, dečki su imali radio stanice, i čuo sam samo preko zvučnika da netko zove: 'Čaruga javi se, Čaruga javi se'. Mislio sam da to mene netko zove, ali ne, rekli su mi, to je naš dečko, zovu ga Čaruga. I u Sunji sam sreo jednog kojeg su zvali Čaruga", rekao je Ivo.

- Ja bih sad vas nešto pitao - prekinuo je potom Ivu Štivičića:

- Pitao bih vas tko je uništio, tko je satrao naš dramski program naše televizije, koji je u bivšoj Jugoslaviji bio najbolji i najviše se drama snimalo? A kako ja sad često putujem, vidim da publika jedino pita zašto se ne snimaju domaće drame? 

Štivičić mu je rekao da je vrijeme "koje je presjeklo naše sudbine presjeklo i dobre silnice onih koji su pomagali dramski program, koji su vodli brigu o njemu. On je stradao zbog nebrige, on je obustavljen u jednom ratnom vremenu".

"Jel to ovisi o vama kao uredniku ili...", prekinuo ga je Gregurević, na što mu je Štivičić rekao da je došao na tu poziciju pokrenuti taj program. Gregurević je i u toj emisiji pokazao da je životno zainteresiran za sudbinu dramskog programa, on je bio "glumac je glumac je glumac".

Gregurević je bio glumčina - u "Begoviću", u "Ne dao bog većeg zla", u "Odmori se zaslužio si", u "Tri muškarca Melite Žganjer", filmu u kojem, u jednoj sitnoj epizodi, kad mu ispada maramica, pokazuje svoj jedinstveni dar, svoj glumački genij. Zapaženu ulogu imao je i u "Gospodskom životu Tome Zvonareva".

"Kozarac je inače pisac kojeg volim, njegove priče su fantastične, jednostavne i životne, i to je i napravljeno prema jednoj njegovoj priči, taj film. Ta uloga bila mi je bliska, jednostavna i jasna. 

Glumio je u "Luki" Tomislava Radića po Antunu Šoljanu, u Brešanovim filmovima... Ostao je, u biti, dojam da je Ivo Gregurević u svakom hrvatskom filmu, i taj je dojam bio tako snažan da se na njegov račun i sam šalio. Jednom je rekao da se dogovorio s drugim glumcima da izbjegavaju filmove u kojemu njega nema - to jest, da ih bojkotiraju - pa je tako i ostalo. Vrsno je - piše u jednoj od njegovih biografija - tumačio rabijatne i grube "narodske tipove", poput otmičara u "Osuđenima" (1978.) Z. Tadića, konduktera u "Kraljevoj završnici" (1987.) Ž. Tomića i istražitelja u "Životu sa stricem" (1988.) K. Papića. Žiri koji mu je dodijelio Šovagovićevu nagradu napisao je obrazloženje trajne vrijednosti, u kojemu stavlja rame uz rame dvojicu giganata, Šovagovića i Gregurevića. 

- Svaki veliki glumac velik je i poseban na svoj način. Pa ipak, celuloidnoj markanciji Fabijana Šovagovića, čijim se imenom mjere i nagrađuju glumačke zasluge na filmu, teško da će itko još dugo moći parirati uvjerljivije od Ive Gregurevića. U više od stotinu uloga koje je odigrao na filmu i televiziji tijekom protekla četiri desetljeća, glumac rođen 1952. u Donjoj Mahali kraj Orašja, imao je priliku glumiti baš svakakve (uglavnom domaće, lokalne, “naše”) tipove. Bez obzira na odijela ili uniforme (koje su iz filma u film, iz serije u seriju, mijenjale boju, kroj, znakovlje i epolete), na vrstu frizure, brkova i zulufa (koje su mu reckali stilisti) ili na mjesto u scenariju - središnje ili rubno/sporedno (koje su mu namijenili pisci i redatelji), Gregurević je, baš poput velikoga Šove, najvećim dijelom svoje pojave ostao neobično uvjerljiv čovjek 'iz našega sokaka'. Pritom je jednako upečatljivo upravljao groteskno tragičnim, komičnim ili naprosto dramatskim situacijama, kao i aberacijama koje su u njegove karaktere ucjepljivali podneblje, povijesne i egzistencijalne prilike, kao i stvarnost kojoj pripada. Zbog te istinitosti ili vjerodostojnosti, Gregurević je privlačio redatelje svih generacija. Lansirao ga je 1977. Bogdan Žižić, ulogom mladoga gastarbajtera u filmu 'Ne naginji se van', a odmah potom čvrsto zgrabio Antun Vrdoljak za ulogu povratnika-mladoženje u 'Mećavi' (1978.), da bi u 'Kiklopu' razotkrio njegov golemi komičarski dar i uspješno ga eksploatirao do filma/serije 'Duga mračna noć' (2004.). Kod Papića, Radića, Tadića ili Schmidta, s kojima najčešće surađuje, imao je prilike izmjenjivati ozbiljne i groteskne maske, 'presvlačiti' kožu, ćud i moralni habitus, već prema priči iz stvarnosti kojom su redatelji bili nadahnuti, kao i u više Ogrestinih filmova, od televizijskog 'Dueta za jednu noć' (1984.) do omnibusa 'Tu' (2003.), te prvim igranim radovima Živorada Tomića i Snježane Tribuson i mladofilmaši, generacija redatelja koja se pojavljuje od ranih 1990-ih naovamo - od Brešana, Nole, Hitreca i Hribara do Matanića, Jurića i Devića, prepoznali su tu 'našjensku' autentičnost Gregurevićeve pojave i golemi glumački potencijal, pa mu se srećom nije dogodilo da ostane zapamćen samo kao promućurni smetlar iz Dalmatinske zagore u seriji 'Velo misto' (1981.) ili raspojasani panonski Robin Hood zvan Čaruga iz istoimenog filma Rajka Grlića (1991.). Kad je riječ o Gregurevićevu glumačkom licu (naizgled nesimetričnom, s prodornim očima i dinamičnom krivuljom usana), figuri (naizgled običnoj, svakodnevnoj) i bogatom umijeću, svejedno je u kojem će smjeru krenuti (ili zastraniti) lik koji tumači. Jer njemu jednako dobro pristaju i sjetna naivnost gastarbajterstva, i razuzdanost bećarstva, i sarkastična (vrlo često i komična) bahatost koju omogućuju politička moć, oružje i novac, i mrgudnost i grubost koje su posljedica životnih prilika, kao i gorčina ili otupjelost običnog obiteljskog čovjeka koju donose umor i starost. Malo je tako moćnih Šovinih nasljednika - bilo je službeno obrazloženje nagrade Društva hrvatskih filmskih redatelja. 

Nagradu Hrvatskog društva dramskih umjetnika osvojio je 1998. za film "Šokica" i 2006. za ulogu u filmu i istoimenoj seriji "Duga mračna noć". Dobitnik je i najprestižnije nagrade "Vladimir Nazor". U Orašju je 1995. godine pokrenuo festival Dani hrvatskog filma. Za njega se govorilo i da je najplaćeniji domaći glumac. To ga nije promijenilo - ćevapa, pecanja i povratka u zavičaj nakon svakog filma držao se do kraja života.

Govoreći o Orašju i Mahali, koji ni pod najžešćim napadima nisu pali u ratu, rekao je: "To je ostalo zato što su ljudi ostali. Često sam nosio VHS kameru sa sobom, pa sam i snimio neke stvari. Iz cijele Bosne ljudi su bježali baš preko Orašja, prošlo ih je tamo 250 tisuća. Sad je zanimljivo da se ti isti ljudi tom istom skelom vraćaju natrag, rat je gotov, i ljudi se vraćaju tamo. Naši su dečki ostali tamo, a da su otišli, vjerojatno ne bismo o ovome razgovarali danas".

I Gregurević se, na kraju, vratio u svoju Mahalu, Posavinu, Orašje. Iza sebe je ostavio put posut zvijezdama i sretna lica ljudi koji su uživali u njegovoj glumi.