Ima klasika kojima se uvijek volimo vraćati i koje ćemo s godinama drukčije i čitati. Ima, međutim, i novijih knjiga koje ćemo jednom godišnje ponovno uzimati s police jer znamo da će nas ispuniti, oraspoložiti, dati nam odgovor, smjer. Jedna od tih knjiga je "Vrijeme hladnijih snova" Andyja Jelčića, zbirka šesnaest kratkih priča, međusobno toliko raznolikih da se čini kao da ih je pisalo šesnaest različitih autora, potkovanih za šesnaest različitih tematika.
Jelčić nas, jedan jedini, sam, odvodi u svijet šaptačice u kazalištu, zatim u svijet mladih koji društveni život žive samo preko igrica, priča nam i priču o popularnom hrvatskom pjevaču koji završava na više nego čudnoj gaži u Srbiji, niže broje druge kratke priče iz današnjice, da bi nas u "Sutra budu mene glavu sekli" odveo u davne začetke moderne psihoanalize, u psihijatrijsku bolnicu u kojoj doktor Jakov Neubauer treba liječiti pacijenticu Slavomiru Frideriku. Početak je 20. stoljeća, Slavomira je gluha i nijema, slikarica je, otac ju je u bolnicu doveo da u njoj i ostane, no ona nije psihički bolesna. Slavomira je Slava Raškaj, čiji je prekratak život doista velika inspiracija za dobru priču, poput ove.
Ili predivna priča "Medvjed", koja nas također vodi na početak 20. stoljeća, u židovsku obitelj kojoj teška bolest uzima kćer, tek djevojčicu, da bi njezin plišani "Steiff" medvjed na tavanu pa u jednoj fotelji nadživio i nju i njene roditelje, Prvi i Drugi svjetski rat, ukupno sto teških godina ljudske zlobe, patnje, previranja, i vratio se jednoj novoj djevojčici, koja tek treba doći.
Vrijeme hladnijih snovaAndy Jelčić, Hena Com
To je Jelčić napisao - šesnaest kratkih priča, koje se ne nižu u istome vremenu, već nas dinamično vode kroz povijest, pa natrag u sadašnjost, kroz potpuno različite ljudske sudbine. S knjigom u ruci, u fotelji, pred nama se na bijelome platnu redaju priče sve zanimljivije i uzbudljivije jedna od druge, u kojima ćemo, barem u jednoj, prepoznati i vlastitu priču, poistovjetiti se. U onoj o Miroslavu Fischeru, uspješnom poslovnjaku, primjerice. Čitavo je djetinjstvo u kvartu proveo na golu, nije bio dovoljno dobar za ostalo, u svijetu dječaka nema milosti. Djetinja frustracija Mireka prati čitav život, hoće li gol zabijen Iveku, vozaču dostave, napokon donijeti mir? Može li potpuno ponižavanje Iveka, sitnog lopova, biti satisfakcija i točka na i?
"Priče Andyja Jelčića nisu sklone mijenjati svijet nego ga nevjerojatno precizno svjedoče, ostavljajući nam fotografski točan otisak zbilje, uglavnom obiteljske, ali i šire društvene. Jelčić je majstor kratke prozne forme jer je po svojem habitusu cijelim svojim bićem u toj zbilji. Priče su mu mala čuda, iz radionice propovjedača koji je precizan, perceptivan i nadasve human", napisala je Irena Matijašević. Upravo to, "nadasve human" - Jelčićeve su priče podsjetnik da svi živimo jednu vrlo sličnu, krhku priču, satkanu od nade, strepnje i želje. Dobrih će kratkih priča, kaže autor, biti dok god je svijet ovakav kakav jest - čudan i pogrešan, a ipak lijep.
