Autobiografija “Duga usamljenost” američke katoličke aktivistkinje Dorothy Day izvorno je objavljena 1952. godine u New Yorku i trebalo je proći gotovo sedamdeset godina da doživi hrvatski prijevod. To nešto govori, prije svega to da se radi o fascinantnoj biografiji koja je zanimljiva i danas. Knjigu je objavio nakladnik Edicije Božičević u prijevodu Ivane Krencer. Dorothy Day je rođena u New Yorku 1897., a umrla je u istom gradu 1980. godine. Bila je novinarka i spisateljica. Autobiografija “Duga usamljenost” njezino je najpoznatije djelo. Odmah na početku, u uvodnom dijelu, Dorothy Day daje osnovne smjernice za čitanje svoje autobiografije. Ona svoj tekst vidi kao ispovijed: “Kad netko piše priču o svom životu i djelovanju, to je na neki način i ispovijedanje. Kad sam prije dvanaest godina napisala pripovijest o svom obraćenju, izostavila sam svoje grijehe i pisala o svim stvarima koje su me dovele Bogu”. To je, po njoj, težak proces, jer se autor na taj način “razdaje”. Unatoč tome, Dorothy Day piše svoju životnu priču bez uljepšavanja i naknadne pameti. Govoreći o svojoj obitelji i podrijetlu, autorica spominje važnost tradicije, važnost priča koje slušamo u djetinjstvu, koje se prenose s koljena na koljeno. “Tradicija! Kako je bogata ova riječ. Za dijete koje razmišlja ona puno znači. Djeca vole slušati priče o tome kako je bilo kad su njihovi roditelji bili mladi i o njihovim roditeljima koji su živjeli prije njih. To djetetu daje osjećaj kontinuiteta.” U tom smislu citira G. K. Chestertona koji je tradiciju nazvao “demokracijom mrtvih”. Dorothy Day, koja se u zrelim godinama konvertirala na katoličanstvo, uspjela je svojom jedinstvenom pojavnošću pomiriti u sebi tu svoju tradiciju i katolički aktivizam.
Veći dio autobiografije, što je njezina provodna nit, govori o autoričinu traženju vjere. Ona tvrdi da je vjerovala i u vrijeme dok je bila agnostik: “Vjerovala sam, ali nisam znala u što vjerujem”. Jedan od prijelomnih događaja iz njezina djetinjstva bio je potres u Kaliforniji, kad ju je fascinirala ljudska solidarnost, “radost činjenja dobra”, koja je nju i njezine sugrađane izbacila iz “samozadovoljne sreće u svijet katastrofe”. Još u to vrijeme Dorothy Day planira postati spisateljica i jako mnogo čita. “Pisala sam roman. Oduvijek sam bila čista i obična novinarka i spisateljica dnevnika, ali dokle god mi sjećanje seže, sanjala sam o romanu”, piše na jednome mjestu. Kao prve književne utjecaje spominje Charlesa Dickensa, Jacka Londona, ruske klasike, Dostojevskog i Tolstoja, te roman “Džungla” Uptona Sanclaira, koji je, poput nje, bio radnički aktivist. Ipak, najveći utjecaj na nju imalo je djelo ruskog anarhista i filozofa Petra Kropotkina, koji je potjecao iz bogate obitelji, a u ranoj dobi je napustio obitelj i posvetio se problemima ruskog seljaštva. Dorothy Day ga cijelo vrijeme naziva “princom Kropotkinom”. Anarhizam, po njoj, nije pokret, nego “emocionalno stanje uma”, kojim se “razotkriva nepravda i veliča sloboda”. Još su tri ličnosti vrlo važne za Dorothy Day: Lenjin i njegova supruga Nadežda Krupskaja, koja je također jedno vrijeme prije Oktobarske revolucije djelovala kao aktivistica među siromašnim stanovništvom, te Lav Trocki, kojega je intevjuirala 1917. godine za jedan socijalistički list u kojemu je tad pisala, i to u dobi od 19 godina, prilikom posjeta Lava Trockog New Yorku. Jedan njezin članak u to vrijeme prenijele su mnoge socijalističke novine u svijetu, zbog kojega ju je pohvalio Diego Rivera, meksički slikar i socijalist, kad ga je upoznala četiri godine kasnije. “Članak se toliko dojmio mojih prijatelja marksista da je pretiskan po radničkim listovima širom svijeta”, piše Dorothy Day. Autorica je u to vrijeme prezirala studente koji su bili pobožni: “Mladost, smatrala sam, ne bi trebala biti u stanju mira, nego rata”. Na nju je, također, veliki utjecaj izvršila enciklika “Rerum Novarum” pape Lava XIII., koja govori o socijalnom nauku Crkve. To vrijeme, previranja u svijetu nastala u vrijeme Oktobarske revolucije, ali i ono što će se dogoditi mnogo godina kasnije, Dorothy Day, kao uvjerena pacifistkinja, sjajno opisuje na jednome mjestu: “Bilo je to vrijeme stalnih nemira diljem svijeta. Možda su ljudi tražili vođe - tijekom godina koje su bile pred nama to su bili Lenjin i Trocki, Staljin, Hitler, Mussolini, Churchill, Roosevelt - ljudi kojima su toliko ovladale ideje da su tim idejama žrtvovali nebrojene milijune ljudskih bića”.
U samom početku, kad je prešla na katoličanstvo, smetalo joj je licemjerje vjernika: “Zatim su tu bili svjetovnjaci, tajkuni, ljudi o kojima sam čitala da gomilaju bogatstvo i prave zalihe, iskorištavajući radnike u skladištima. Nisam osobno poznavala takve ljude, ali znala sam da se ovim bogatašima ljudi koji idu u crkvu smješkaju i ulaguju”. Dorothy Day je više puta zbog svog aktivizma završavala u zatvoru. Prvi put se to dogodilo u Washingtonu, kad je sudjelovala u demonstracijama sufražetkinja pred Bijelom kućom. Dorothy Day je u to vrijeme imala dvadesetak godina. Ona opisuje brutalnost stražarskog osoblja prema uhićenim ženama, koje su u jednom trenutku započele štrajk glađu. U vrijeme epidemije španjolske groznice, 1918. godine, kad je zbog Prvog svjetskog rata nedostajalo bolničkog osoblja, Dorothy Day se zapošljava u jednoj njujorškoj bolnici, gdje je ostala sve do završetka epidemije. O svom konvertitstvu, što smatra najvažnijim događajem u svojem životu, piše: “Bila sam uvjerena da ću postati katolkinja. Međutim, osjećala sam se kao da izdajem klasu kojoj pripadam, radnike, siromahe svijeta, s kojima je Krist proveo svoj život”. Međutim, ona svoje stavove nije promijenila prelaskom na katolicizam: “Bila sam jednako protiv kapitalizma i imperijalizma kao i prije, a evo me sad, prelazim u oporbu, jer se Crkva svrstavala uz imovinu, bogate, državu, uz kapitalizam, uz sve reakcionarske snage.
Ona je svoj pacifizam zasnivala na Evanđelju, pozivajući se na Isusov govor na Gori, o potrebi praštanja. Također, došla je u sukob s Crkvom i u vrijeme Španjolskoga građanskog rata, kad je kritizirala režim Francisca Franca, kojega je podržavala većina američkih katolika. Papa Ivan Pavao II. dao je 2000. godine dopuštenje njujorškoj nadbiskupiji da pokrene proces beatifikacije Dorothy Day. Američki biskupi taj su proces pokrenuli 2012. Tom prilikom je kardinal Timothy Dolan izjavio sljedeće: “Njezin život, kao i onaj Savla na putu prema Damasku, bio je radikalno promijenjen nakon što je upoznala Isusa i njegovu Crkvu. Postala je apostol, simbol svega onoga pogrešnog što je radila prije obraćenja i svega dobrog što je radila kasnije i što je bilo povezano s dostojanstvom ljudske osobe i svetosti života. (...) Day je voljela Crkvu i uživala je u tome što je katolkinja”. Kardinalovu izjavu treba uzeti s rezervom, jer on u prvi plan stavlja Crkvu, iako je bilo obratno. Dorothy Day nije mijenjala svoja uvjerenja. Njezina borba za siromašne nije se nimalo razlikovala u vrijeme kad je bila agnostik i nakon prelaska na katoličanstvo. Radi se o jedinstvenoj ženi koja je bila veća od svake institucije i pokreta u kojemu je djelovala, uključujući i Crkvu.
