Željku Udovičić Pleština susrela sam u Kerempuhovu dvorištu u vruće prijepodne. Prpošna, vesela i nabijena energijom učinila mi se prije nekom glumačkom divom u stilu negoli samozatajnom dramaturginjom kakva jest. U tupperwareu je donijela svježe domaće trešnje. Iz vrta supruga Milana Pleštine, kaže mi. Posebno sređena, našminkana za našeg fotografa, ipak se razveselila kad sam joj rekla da on neće doći.
"Inače ne hodam okolo s ovolikim slojem pudera, ovo je bilo samo za fotkanje", kaže. Ali fotografije malo toga mogu reći o Željki. U stvarnosti se čini iznimno snažnog karaktera i upečatljive osobnosti, prodornog i stamenoga glasa kojim, zapravo, malo toga želi reći o sebi privatno.
"Sasvim mi odgovara da javnost o meni saznaje kroz moj posao, a ne kroz privatne stvari", objašnjava. Povod našeg razgovora bili su 41. Dani satire Fadila Hadžića, kojih je ove godine ona izbornica, ali ipak sam pokušala iz nje izvući poneki detalj iz života. I na svako moje pitanje o njezinoj privatnosti ona se dramaturški skrila iza svoje javne krinke, dograbila koju trešnju i uperila u mene pogled koji je vrištao: 'Kad ćemo pričati o mojem poslu?'
I tu je Udovičić Pleština, u tim privatnim momentima našeg razgovora, izrazila nezadovoljstvo zbog činjenice da se dramaturge uvijek nekako pomete pod tepih: 'Još sva kazališta nemaju svoje dramaturge!' Kaže da čak i dizajneri svjetla imaju svoje nagrade na Nagradi hrvatskoga glumišta, a dramaturge 'ko šljivi': 'Jedva su se nekako bijenalno progurali'. Potpuno bih se složila. Izađite na ulicu i pitajte ljude što je to dramaturgija? Većina ih to ne zna ni izgovoriti.
Ali zahvaljujući uvelike njezinim uspjesima i priznanjima, kako kod nas, tako i na medunarodnoj sceni - ta se situacija polako mijenja. Većina ne zna ni to da je Željka, baš kao i Mate Matišić, diplomirala pravo. Koji je to vrag s tim našim kreativcima? Nagutaju se slova dok polažu ispit iz Rimskog prava i onda ih samo rafalno ispaljuju na prazne papire, stvarajući ponajbolje od hrvatske književnosti i umjetnosti.
"Pravo mi je itekako koristilo dok sam bila pomoćnica ministra kulture Antuna Vujića", kaže. Je li vas politika razočarala?, pitam je razmišljajući kako život ima neke svoje čudne putove. "Politikom kao takvom se nisam ni bavila, iako sam politična osoba i to lijevih uvjerenja, bila sam na tim mjestima prvenstveno kao stručna osoba. Ali i kao stručna osoba mogu sudjelovati samo u lijevo orijentiranoj vlasti. Moja se stručnost ne snalazi u konzervativnim sistemima vrijednosti", kaže.
Tu već slutim da je gorljiva po pitanju društvene situacije. A s obzirom na to da je dosta pisala za djecu, poput svježe napisanog teksta 'Ružnog pačeta' u ZKL-u, a trenutačno je i dramaturginja na animiranim filmovima u Zagreb filmu, pitam je što misli o kurikularnoj reformi.
"Smatram sramotnim to što se događa s kurikularnom reformom. Izuzetno je žalosno da se dopustilo da netko kao Boris Jokić ode, što jedna takva osoba nije dobila priliku da se time ozbiljno pozabavi. Umorna sam od kvazipolitičara koji se konstantno javno ili polujavno izvlače na mladu demokraciju. Naša demokracija već odavno nije mlada", ističe.
Otrovno pridodaje da je demokracija prije u nekom pubertetu i da je podivljala od hormona. Što misli o desničarenju našem svagdašnjem, konzervativizmu koji se opasno roji nad umjetničkim slobodama? "Naravno da postoji opravdani strah od tih 'hodača' našim ulicama. To je nešto što osuđujem, čega se bojim i što je suprotno stavovima svakog mislećeg pojedinca, ali i biti umjetnosti i kazališta", kaže.
Željka je kao dramaturg (zapamtite tu riječ!) radila na Kerempuhovim uspješnicama, poput 'Ustav Republike Hrvatske', 'Ko živ, 'ko mrtav', 'Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja'... "Nikad ni pod koju cijenu ne smijemo podilaziti publici. Humor kojemu sam ja sklona je onaj koji tjera na razmišljanje i koji ne služi isključivo razonodi", tvrdi. Kaže da nikako u kazalištu ne smijemo tražiti lažnu nadu ili utjehu, kao što ni ona ne gaji iluzije da kazalište može mijenjati svijet. Ali mora postavljati pitanja.
Ipak je za Dane satire Fadila Hadžića razabrala ponajbolje predstave iz regije i Europe kojima je svima zajednički jedan osebujan i nimalo pristojan stav prema stvarnosti. Njemačka, Slovenija, Srbija, Makedonija... predstavit će svoje najoštrije kritike suvremenog društva na pozornici Kerempuha.
"Bit će jasno iz ovih predstava da komično uzmiče pred satiričnim oštricama. Sad taj smijeh zastaje u grlu. Nije više samo oslobađajući, nego nas tjera da se zapitamo i reagiramo. Satira je imanentno pomicanje granica slobode, ona prezire cenzuru", kaže. Shvatila sam zašto ugledna dramaturginja zazire od razgovora o privatnom: ona svoj posao ne odvaja od privatnog 'ja'.
Pisanje nije mehanički posao od 8 do 16 sati, nakon čega pokupiš svoje stvari i odlepršaš u smjeru kuće. Biti dramaturg znači imati oči širom otvorene, a kad ti se prispava, onda ih pridržavaš čačkalicama i upijaš do iznemoglosti. Nakon svih ovih sočnih trešanja koje smo pozobale uz ugodan kazališni razgovor, čačkalice su se učinile sasvim prigodnim odabirom.
